Pokrajine
Neizlječiva ljubav povratnika prema rodnoj Vrlici
Ima li života u pustoj zemlji?
O teškom ekonomskom i socijalnom stanju najbolje govori činjenica da u Vrlici i okolini godinama nije otvoreno novo radno mjesto. Sve je ugaslo: već poslije dva sata popodne nema tragova života, rade tek rijetki kafići i trgovine
S koliko sreće i nade u novu 2011. ulaze malobrojni povratnici na gradsko područje Vrlike u Splitsko-dalmatinskoj županiji, znaju najbolje oni sami. Kao i u većini povratničkih mjesta, i u vrličkom se kraju često govori o pustoj zemlji. – Nema ovdje ni Hrvata, ni Srba. Stari izumiru, mladi se ne vraćaju i za nekoliko godina malo će ovdje biti tragova ljudskog postojanja – ističe predstavnik srpske nacionalne manjine Čedo Babić, jedan od 60-ak usamljenih povratnika uglavnom starije životne dobi, koji se još ne predaje i bori se za svaku moguću pomoć svojoj malobrojnoj zajednici. – Nekada je u vrličkom kraju živjelo oko 2.000 ljudi srpske nacionalnosti. Danas su ostali tek stari, siromašni i nemoćni. Teško se nositi sa svim svakodnevnim nedaćama – dodaje Babić.
Na repu događanja
Na repu su svih događanja i posljednji u redu za pomoć. – Elektrifikacija malobrojnih sela u ovom kraju konačno je krenula i nadam se da će biti brzo okončana. Obnova je jako loša i spora, malo je napravljeno. Mnogi povratnici umiru ne dočekavši obnovu kuće – nezadovoljno ističe Čedo Babić dok ekipu “Novosti” vodi do povratničke porodice Marinko, koja je svoje imanje u Garjaku obnovila vlastitim sredstvima, bez pomoći države.
– Evo, ovdje počinje srpsko selo, gdje prestaje asfalt – ironično objašnjava na prvi pogled vidljive razlike između sela s većinskim hrvatskim stanovništvom i sela s malobrojnim starcima srpske nacionalnosti. – Sela u kojima su prije rata pretežno živjeli Srbi danas su pretvorena u velike deponije smeća, na kojima otpad ne odlaže samo Vrlika nego i udaljena Makarska, a nitko ništa ne poduzima. Vlast se oglušuje na sve naše zahtjeve. Sada je opravdanje da nema novca, a kad ga je bilo, bili su drugi razlozi. Više od deset godina srpska se sela uzurpiraju i pretvaraju u rančeve po kojima lutaju goveda, kuće su postale štale u koje slobodno ulazi stoka. Riječ je o čistom koristoljublju, jer ti stočari bez suglasnosti vlasnika besplatno koriste goleme zelene pašnjake, a država ih još nagrađuje poticajima. Povratnici u tim selima žive u strahu, jer stada nitko ne čuva, samo ih često prate psi tornjaci koji znaju biti opasnost za prolaznike u pustom i rijetko naseljenom prostoru – govori Čedo Babić dok ulazimo u dvorište braće Draška i Vlade Marinka.
– Naša je sreća da imamo penzije i da smo mogli sami obnoviti život ovdje, bez pomoći države – priča nam Draško, koji ne krije zadovoljstvo životom u zavičaju iz kojeg je put Beograda otišao još u mladim danima. – Otišao sam kao dijete, a vratio se prije tri godine. Cijeli sam život sanjao Cetinu. Ovdje su nas dočekali samo zidovi, ali zadovoljan sam životom u rodnoj kući. Samo kada bi mi to parče puta asfaltirali da se ne osjećam građaninom drugog reda – kaže Draško, koji u slobodno vrijeme često svoje doživljaje i nostalgiju pretvara u stihove, o čemu svjedoči i nekoliko objavljenih zbirki.
Pješke iz Beograda
Draškov brat Vlado u širem je kraju poznat i po tome što je putu od Beograda do zavičaja prošao pješke, za 15 dana. – Taj hod do zavičaja predstavljao je simboliku mog života i morao sam ga proći – kaže. Ističe da međunacionalnih sukoba u vrličkom kraju odavno već nema. Da se pitalo njega i njegove komšije, nikada rata ne bi ni bilo. – Danas, baš kao i nekada, možemo zajedno sjesti i popiti kavu. Ovdje se oduvijek zajedno živjelo. Naša majka je katolkinja, naši prijatelji su Hrvati i obavezno ih posjećujemo za katolički Božić, a oni nama dolaze na krsnu slavu i na naš Božić – priča nam Vlado o ljepšoj strani života vrličkoga kraja.
Dodaje da se s prijateljima Hrvatima uvijek složi da se oko nečega ipak neće složiti. – Nikad se nećemo složiti oko toga kada je nastupio rat: za mene je on bio građanski, za Hrvate nije. Ali to nije prepreka našem prijateljstvu, jer život je kratak i ne treba ga živjeti u mržnji. Evo, i edne i druge muče isti problemi, svaki dan ljudi ostaju bez posla i naša mladost odlazi iz lijepoga cetinskog kraja – ističe Vlado.
O teškom ekonomskom i socijalnom stanju najbolje govori činjenica da novo radno mjesto u Vrlici i okolini godinama nije otvoreno. Sve je ugaslo. Već poslije dva sata popodne nema znakova života, rade tek rijetki kafići i trgovine. Zatvorene su nekadašnje pokretačke snage ovog kraja, “Cetinka” i “Dalmatinka”. Jedino što imamo je status grada, grada u kojem ne funkcionira ništa osim matičnog ureda. Za sve ostalo moramo ići u Sinj, udaljen 30 kilometara – potvrđuje Čedo Babić.
Zalud vjerovao Tuđmanu
Sa surovom povratničkom zbiljom suočen je i Rade Maričić, koji poslije svega proživljenog nakon Oluje pokušava vratiti život na svoje imanje u Koljanima. Naime, Rade je jedan od onih koji su u augustu 1995. povjerovali Tuđmanovim riječima da svi oni koji nisu okrvavili svoje ruke mogu mirno ostati u svojim domovima: povjerovao i na pet dugih godina završio u splitskom zatvoru na Bilicama. – Dvije i pol godine bio sam u zatvoru, a sudski proces nije bio ni započeo. Suđeno mi je za ratni zločin protiv civilnog stanovništva bez ikakvih konkretnih dokaza i bez svjedoka. Pravomoćna presuda donesena je devet dana prije mog izlaska iz zatvora. Ali ne bih o tome – kratko će Rade o prvim godinama u novoj hrvatskoj državi. I pored pet zatvorskih godina, u Radinom policijskom dosjeu stoji da je osuđen, ali da nije odslužio kaznu.
– Osjećam da mi je napravljena nepravda. Srećom, danas nitko ne spominje moju prošlost, što i sam želim, ali ne ide, posljedice i uspomene su ostale. Ipak, s obzirom na sve što sam prošao, zadovoljan sam što sam živ i živim ovdje, gdje sam nikao i ponikao – skromno će o svom povratničkom životu reći Rade, kojem ipak nedostaju djeca iz Srbije, jer ih viđa tek od godine do godine.
Izabran pa izigran
Čedo Babić se kao izabrani predstavnik srpskog naroda osjeća odbačenim od gradskih vlasti: – Završava mi drugi mandat, a nemam nikakvih mogućnosti za rad. Za ovih sedam godina nisam pozvan ni na jedan sastanak u Gradsko vijeće. Sve što uspijemo pomoći našim ljudima, moramo gotovo pa isprositi. Vrlički je kraj površinom velik, malobrojno stanovništvo je raštrkano, a veliki problemi zahtijevaju čestu prisutnost kod povratnika. Sredstva koje dobijem od Grada, 8.000 kuna godišnje, te troškove ne mogu pokriti, pa moram posegnuti u vlastiti džep kad želim otići u Otišić ili u Koljane.
Paulina Arbutina
Priča karlovačke povratnice Tatjane Rućando
Povratak stana tek pola rješenja
Prije dvije godine, u decembru 2008., Rućandovi dobivaju ključeve stana. Stan je velik, no nije adekvatno uređen, vlažan je i u njegovu bi sanaciju trebalo poprilično uložiti, a oni novca nemaju. Više puta su se žalili, ali bez rezultata
– Uslovi za povratak nisu ostvareni, a ovo što mi proživljavamo je čisto mučenje koje ne odgovara ni nama ni državi Hrvatskoj – kaže karlovačka povratnica Tatjana Rućando.
Od 1982. do 1991. ona je sa suprugom i dvojicom sinova živjela u kadrovskom stanu Jugoturbinine tvornice pumpi, gdje joj je radio muž, Dalmatinac porijeklom.
Tatjana je iz Vojvodine, Zrenjanina. U ljeto 1991. s maloljetnim sinovima odlazi roditeljima na odmor, no granice se zatvaraju, natrag se ne može, jugoslavenski pasoš više ne vrijedi, a hrvatsko se državljanstvo ne može dobiti. Kasnije joj se pridružuje i suprug. Obitelj se želi vratiti u Karlovac, pa kao bivši nositelji stanarskog prava podnose zahtjev za stambenim zbrinjavanjem. Prije dvije godine, u decembru 2008., dobivaju ključeve stana u Preradovićevoj 6: stan je velik, no nije adekvatno uređen, vlažan je i u njegovu bi sanaciju trebalo poprilično uložiti, no oni novca nemaju. Više puta su se žalili, ali bez rezultata. Tatjana kaže da je ovih dana dobila obećanje voditeljice Regionalnog ureda za izbjeglice, prognanike i povratnike da će svi nedostaci u stanu biti otklonjeni.
Kako ne posjeduje hrvatsko državljanstvo, Tatjana se ne može se prijaviti na Zavod za zapošljavanje i tražiti posao. Ne može dobiti socijalnu pomoć, nema ni zdravstveno osiguranje; da oboli, morala bi liječniku u Zrenjanin. Dobila je privremeni boravak u Hrvatskoj iz humanitarnih razloga. Muž i sinovi i dalje rade u Zrenjaninu, a da dođu u Karlovac, ne bi imali od čega živjeti. Zahtjev za reguliranje statusa u Hrvatskoj Tatjana je podnijela prije sedam godina. Još čeka na konačno rješenje. – Ne znam što će biti s otkupom stana, jer su cijene za nas prevelike, a nemamo novca za jednokratni otkup. Nema mogućnosti da se cijela porodica vrati u Karlovac. Ja sam ovdje već dvije godine radi provjera živi li netko u dodijeljenom nam stanu. Izgubili smo dvije godine zajedničkog života, a možda i to bude uzalud. Bilo bi najpoštenije da možemo otkupiti stan po cijenama po kojima su ih otkupljivali drugi – zaključuje Tatjana.
M. Cimeša
Smotra dječjega kulturnog stvaralaštva Garešnice
Klinci ne poznaju granice
Djeca Garešnice pokazala su svoj trud i rad protekle godine na tradicionalnoj Smotri dječjega kulturnog stvaralaštva. Pred brojnom okupljenom publikom, aplauze je pobralo sedamdesetak malih sudionika Smotre. U skladu s međunacionalnim karakterom Smotre i u duhu suživota, malene su se ručice spajale u narodnim kolima i plesovima.
Nastupili su najmlađi članovi KUD-a “Mladost” iz Zalužana iz susjedne Republike Srpske, Društvo “Češka obec” iz Bjelovara i KPD Ukrajinaca “Karpati” iz Lipovljana, đaci Područne škole Stara Subocka te, na kraju, vrijedni i gostoljubivi domaćini – mališani KUD-a “Moslavina” Pododbora SKD-a “Prosvjeta” iz Garešnice.
Dvoranom garešničkoga Hrvatskog doma odjekivali su veseli glasovi najmlađih, poskakivale su u ritmu nacionalnih pjesama bezbrižne nožice. Po onome što su Garešničani tom prigodom mogli vidjeti, jasno je da njihova kultura i običaji imaju budućnost.
P. A.
Knjiga belomanastirske profesorice Anđelke Pavić
Liječenje duše i tijela
Na izmaku prošle godine, u belomanastirskoj Velikoj vijećnici, održana je promocija knjige “Kako da izliječite tijelo i dušu” Anđelke Pavić, profesorice hrvatskog jezika u belomanastirskoj Drugoj srednjoj školi. Posjetioci su mogli uživati u porukama iz knjige, koje su čitali voditeljica promocije Jadranka Radošević, profesorica Srednje škole Dalj, učenici Druge srednje škole te sama autorica. Promociju je organizovala autorica u saradnji s Mirovnom grupom Oaza pa je skup otvorila “Oazina” aktivistica Ana Jeličić.
Autoričina želja i potreba da pomogne sebi i drugima na putu duhovnog razvitka i zdravog života, navela ju je na traganje za autorima koji u svojim djelima obrađuju takve teme. Zato u njenoj knjizi ima mnogo različitih sadržaja koji govore o tome da ne možemo mijenjati svijet, već samo sebe i svoja ubjeđenja. U svijetu u kome živimo mogu nas spasiti samo istina i ljubav, a sve istine potječu iz srca. Ako u srcu nismo upalili svijeću, zalud ćemo paliti svijeće po hramovima i pozivati na praštanje. Svi u životu činimo greške, koje treba da ispravljamo i ne ponavljamo, ali i da opraštamo prvo sebi pa drugima. Ne treba da nas zabrinjava ako to ne možemo učiniti odmah i potpuno – malo njih to može – važna je naša iskrena želja i potreba da to učinimo.
Knjiga Anđelke Pavić na 138 stranica govori o liječenju tijela i duše. To je knjiga za sve one koji su odlučili ići putem duhovnog razvoja jer nudi odgovore na pitanja kako život učiniti ljepšim i boljim.
J. Nedić
Sveučilište i revitalizacija povijesne građevine
Novi život Kule Jankovića
Obnovljen je velik dio povijesne jezgre, kao i sjeverna fronta, gdje bi trebao biti Međunarodni sveučilišni centar. Podignut je novi krov, obnovljeni su srušeni istočni zid i glavna kapija, a lani i stepenište. Kroz radove volonterskoga kampa, započelo je i uređenje parka
Međunarodni sveučilišni centar (MSC), koji bi bio smješten u Kuli Stojana Jankovića u Islamu Grčkom, primjer je dugoročnoga javno-privatnog ulaganja zagrebačkog i zadarskog Sveučilišta te vlasnika Kule Jankovića, potomaka pisca Vladana Desnice.
Cilj je projekta trajno pridonositi održivoj zaštiti ovoga zaštićenoga kulturnog dobra.
Uz Kulu Stojana Jankovića, narodnog junaka iz epskih pjesama, vežu se znamenite ličnosti poput Sime Matavulja i Vladana Desnice, a sam velebni objekt u Ravnim kotarima izuzetan je i rijedak primjer fortifikacijskog stambeno-gospodarskoga kompleksa, smještenog tri kilometra nadomak mora, na nekadašnjoj imperijalnoj tromeđi.
Teško razaranje
Kompleks je teško razoren između 1993. i 1996. Obnova je započela 2003. uz pomoć Ministarstva kulture i od tada je mnogo toga napravljeno: obnovljen je veliki dio povijesne jezgre, kao i Sjeverna fronta, gdje bi trebao biti Međunarodni sveučilišni centar. Podignut je novi krov, obnovljeni su srušeni istočni zid i glavna kapija, a lani i stepenište. Kroz radove volonterskoga kampa, započelo je i uređenje parka.
– Potrebno je da aktivnosti budu što inovativnije i interkulturalne. Dosad problema nismo imali, jer su u obnovi svake godine pomagali mladi volonteri iz svijeta, a revitalizaciji pogoduju i aktivnosti koje se održavaju u Kuli i okolini – rekao je prof. Drago Roksandić prilikom predstavljanja Projekta na zagrebačkom Sveučilištu. Ante Uglešić, rektor zadarskoga Sveučilišta, smatra kako je riječ o idealnom punktu za različite fakultetske aktivnosti i arheološka istraživanja.
S obilježavanjem 100. godišnjice rođenja književnika Vladana Desnice, 2005., započet je niz domaćih i međunarodnih revitalizacijskih projekata, a unazad pet godina ovdje se održavaju i obnovljeni “Desničini susreti”.
Dugoročna vizija
– U dugoročnoj viziji revitalizacije Kule Jankovića upravo je Međunarodni sveučilišni centar, zamišljen kao moderna umjetnička ustanova koja bi se bavila obrazovnim, znanstvenim, kulturnim i razvojnim projektima, ali i održavanjem konferencija, ljetnih škola, umjetničkih kolonija, kao i terenskim radom i projektima važnima za lokalnu zajednicu. Povijesna jezgra Kule mogla bi dijelom postati muzej s memorijalnom zbirkom, dijelom kuća pisaca, a dijelom muzej mira – zaključio je dr. sc.Uroš Desnica, sin pisca Vladana.
Mirna Jasić
U Petrinji slavili i upozoravali
Ništa od zapošljavanja
Neki od problema su nedovoljno poboljšanje infrastrukturne mreže i nezapošljavanje Srba, koje u gradu na Petrinjčici, kao i u drugim povratničkim gradovima, nije za pohvalu
Sveti Spiridon Čudotvorac krsna je slava Vijeća srpske nacionalne manjine banijskog gradića Petrinje. Svetu liturgiju predvodio je paroh iz Dvora Radoslav Anđelić, uz parohe za Petrinju Slavka Šarca i Slobodana Drakulića iz Gline. Povodom slave svoga zaštitnika, Vijeće srpske nacionalne manjine održalo je i svečani skup na kojem su posluženi slavski kolač i koljivo. Predsjednik Vijeća Branko Radanović istakao je važnost 2011. za srpsku zajednicu Petrinje, koja će po treći put izaći na biračka mjesta i birati novo tijelo svoje manjinske samouprave. Radanović je naveo i popis stanovništva kao jedan od prioritetnih zadataka, što zahtijeva veću pripremu, organizaciju i edukaciju, kako bi rezultati popisa bili što vjerodostojniji, jer će se na njima temeljiti sva manjinska prava koja će srpska zajednica ostvarivati u narednih deset godina.
Petrinju ove godine čekaju i još jedni izbori na lokalnom nivou, oni za mjesne odbore u kojima srpska zajednica mora osigurati svoja mjesta, posebno u selima s mješovitim stanovništvom, kao i u samom gradskom središtu. Tokom proslave, istaknuta je zadovoljavajuća suradnja vijeća i lokalne vlasti, što je svojim dolaskom potvrdio i gradonačelnik Petrinje Željko Nenadić. Međutim, ne smije se zaboraviti na još uvijek brojne probleme srpske zajednice, pri čijem rješavanju mogu pomoći petrinjske gradske vlasti: među njima su poboljšanje infrastrukturne mreže i zapošljavanja Srba, koje u gradu na Petrinjčici, kao i u drugim povratničkim gradovima, još nije za pohvalu.
Proslavi su prisustvovali predstavnici susjednih gradova i općina te zamjenik županice Sisačko-moslavačke županije Milan Oblaković.
P. Arbutina
“Prosvjeta” obradovala banijsku djecu
Djed Mraz u Malom Gracu
Pododbor “Prosvjete” podijelio je poklone za 90-ak mališana, od beba do učenika četvrtog razreda, iz Malog Graca, Dragotine, Buzete, Šibina i Velikog Graca
Dočeku nove 2011. u selu Mali Gradac obradovala su se mnoga djeca ne samo tog nego i drugih sela južno od Gline. Tamošnji Pododbor “Prosvjete” proslavu dočeka počeo je podjelom poklona za devedesetak mališana, od beba do učenika četvrtog razreda, koji žive u Malom Gracu, Dragotini, Buzeti, Šibinama, Velikom Gracu i drugim selima.
Program koji je vodila učenica Srpske pravoslavne gimnazije u Zagrebu Nataša Vrga počeo je recitacijama koje su izvodili Mladen Likar, Dragana Marić, Danijela Popara i Leona Marčinko, nakon čega je Djed Mraz podijelio darove. – Naša je namjera bila da podijelimo poklone svoj djeci koja žive u selima oko Malog Graca, kako bi osjetili da netko misli o njima, a i da se njihovi roditelji – rekla je Ljuba Vrga, predsjednica malogradačkog Pododbora.
– Mnogi od roditelja djece kojima smo poklonili paketiće prošli su kroz proteklih osam godina kroz naš Pododbor ili su bili gosti na svim manifestacijama i zabavama koje smo osmislili – rekla je članica Pododbora “Prosvjete” Milica Sanković.
– Prvo smo mislili da podijelimo poklone samo deci koja recitiraju, onda da podijelimo djeci iz našeg i nama najbližih sela, kao što smo učinili prije nekoliko godina, a onda smo zaključili da ćemo podijeliti poklone svoj djeci, pa smo im poslali pozivnice. Manji dio poklona ostao je neuručen, jer neka djeca nisu došla zbog velike hladnoće ili zato što su preko raspusta otišla u Srbiju – rekao je sekretar Pododbora Janko Likar.
Nakon podjele darova uslijedio je klasični novogodišnji doček i zabava kojoj je prisustvovalo oko 150 ljudi, od kojih su mnogi došli iz udaljenijih sela. U proteklih osam godina, koliko je prošlo od prvog javnog nastupa Pododbora, za doček 2002. godine, Nova se zajednički dočekivala gotovo redovito, svaki put s nekim ugodnim iznenađenjem.
Nenad Jovanović
Novogodišnje druženje u gradu alke
Suživot na sinjski način
Bošnjaci, Crnogorci, Mađari, Makedonci, Nijemci, Slovenci i Srbi, s gostima i prijateljima iz većinskoga hrvatskog naroda, ostvarili su nezaboravno druženje promičući toleranciju i suživot svih građana Sinja
Tradicionalno, šesti put, u Sinju su se krajem godine okupile sve nacionalne manjine što žive u gradu alke. Bošnjaci, Crnogorci, Mađari, Makedonci, Nijemci, Slovenci i Srbi, s gostima i prijateljima iz većinskoga hrvatskog naroda, ostvarili su nezaboravno druženje promičući toleranciju i suživot svih građana Sinja. Podršku ovakvom manjinskom okupljanju pružili su i predstavnici gradske vlasti Sinja, oduševljeni atmosferom na skupu, kao i posebni gosti, istaknuti borci za ljudska prava don Ivan Grubišić i Mirjana Nazor, koji su izrazili zadovoljstvo odnosom lokalne samouprave prema predstavnicima i vijećima nacionalnih manjina.
Pred 330 gostiju, na ovom je godišnjem druženju nacionalnih manjina istaknuto kako su novi izbori za manjinsku samoupravu najvažniji zadatak u predstojećoj godini. – Samo na osnovi dosadašnje pozitivne obostrane suradnje manjina i vlasti, manjinski se izbori mogu provesti još kvalitetnije i organiziranije nego prije četiri godine – poruka je s druženja, kojem je i ove godine, kao i lani, kad je bio predsjednički kandidat, trebao prisustvovati Ivo Josipović. Međutim, ove su godine predsjedničke obaveze bile bitnije, pa je okupljenim manjinama pročitano njegovo pismo podrške, koje je pozdravljeno burnim aplauzom.
P. Arbutina
Knjiga o Prvom svjetskom ratu
Ličani na solunskom frontu
U Beogradu je izašla knjiga Dušana Uzelca “Srbi Like kao dobrovoljci u Prvom svjetskom ratu – Solunski dobrovoljci” i izdanju Beoknjige – Beograd
To je treća knjiga istog autora u posljednjih nekoliko godina. Njegove knjige “Lika i Srbi medačke općine, te “Smiljan, rodno mjesto Nikole Tesle” doživjele su vrlo dobar prijem čitalaca, posebno Ličana u svijetu .
Knjiga “Solunski dobrovoljci” ima 237 stranica teksta, 8 geografskih karata i 68 fotografija. Autor je knjigom želio osvijetliti učešće i stradanje ratnih dobrovoljaca s područja Like, navodeći preko devet tisuća imena ljudi iz ličkih sela. Danas gotovo da i nema boraca iz toga razdoblja ali su ostali njihovi potomci, pa će im se čitajući ovu knjigu pružiti prilika da stvore predstavu o životu i ratnom putu svojih predaka.
Autor nažalost, nije došao do podataka o tome koliki je dobrovoljaca Like bilo na bojištima protiv Bugara u Dobrudži, ali je dao popis imena i prezimena 67 boraca koji su poginuli na tom području. Također je objevio spisak imena i prezimena 2093 borca dobrovoljca Ličana koji su nestali na Solunskom frontu
Autor također opisuje i grobnicu mauzoleja na Zeitinliku u Grčkoj u kojoj su pohranjene kosti 8500 vojnika.
Dušan Vitas