Sir, vrhnje i Evropska unija

Oni koji ne podržavaju Renea Medvešeka u njegovom javnom iskazivanju kršćanskih uvjerenja putem teatra, odsada će imati još jedan razlog za neslaganje s ovim redateljem. Njegova najnovija predstava “Čovjek koji je spasio Europu” u Zagrebačkom kazalištu mladih već je pokrenula polemike, ovaj put na kulturalnoj i političkoj razini, na temu je li bolje biti ono što se neprestano ponavljalo u Tuđmanovo vrijeme – dakle svoj na svome – ili, pak, integrirani dio globalnog društva.

Ukratko, osnovna teza ove predstave jest da mali hrvatski čovjek, naivan i iskren, kako ga vidi Medvešek, neprestano rinta i pomaže u bijelom svijetu, a taj bijeli svijet ne želi se na njega ni osvrnuti. Medvešek je preuzeo davnu priču Antuna Šoljana o jednostavnom gastarbajteru Mati koji je Nizozemsku spasio od poplave, gurnuvši prst u rupu u nasipu, ali u predstavi ta je Šoljanova legenda tek metafora za osjećaj otužne frustracije nacionalnih razmjera. Našijenca Matu slavit će zbog njegova podviga, odnosno iskoristit će ga svi: novinari, znanstveni instituti, domaća javnost i bezosjećajni stranci. Na kraju će Mato završiti gotovo poremećena uma, a Evropa će ići dalje sa svojim glamurom, eurima i nogometom.

Made in Croatia

Jedan dio gledališta na premijeri se zabavljao dogodovštinama nespretnog Mate kao da se radi o emisiji za iseljenike, a drugi dio publike bio je utonuo u muklu šutnju. Ono što stvara animozitet prema ovako postavljenoj temi jest ozračje te gubitničke naivnosti priprostog čovjeka iz Hrvatske, u kombinaciji s civilizacijskom mukom kada je riječ o odnosu tog istog Mate prema Evropi i obratno. Je li zaista najbliže razmišljanju o problemima današnje ujedinjene Evrope patetično i samosažaljivo vađenje iz njedara autentične narodne duše koja se guši pred naletima globalne kulture?

U 21. stoljeću klasični gastarbajteri više nisu tema dana, svijet je umrežen i povezan uzduž i poprijeko, što god to značilo, i u takvom svijetu gastarbajter je danas shvaćen više kao prednost, manje kao hendikep. U tom smislu Medvešekov “Čovjek koji je spasio Europu” djeluje previše lokalno, da ne kažemo provincijalno, a ne univerzalno, previše sladunjavo a ne problemski. Takva kritika Evrope, uvjetno rečeno s desne strane, zanimljiva je utoliko što pokazuje da je isticanje vrijednosti tradicionalnog folklora kontra sjaju evropskog načina života i dalje politička tema u Hrvatskoj, iako se čini da je ona u novije vrijeme neutralizirana. Nakon izvedbe, mlađi gledatelji koji su odrasli na kulturi panka i urbanih senzacija, nisu mogli vjerovati da su osnovne vrijednosti ove predstave – made in Croatia – sir, vrhnje i svježi zrak.

Problem koji se indirektno otvara jest u tome da lijeva i desna strana kulturalnog mozaika u Hrvatskoj ne samo da se međusobno ne trpi, nego se i ne poznaje. I na jednom i na drugom polu vlada pritajena napetost zbog naraslih trauma globaliziranog svijeta, što je prisutno u mnogo slučajeva na našim pozornicama, ali dijaloga između kulturne ljevice i desnice gotovo uopće nema. Što se tiče političkih poruka Renea Medvešeka, u njegovim predstavama, koje s ovom posljednjom čine trilogiju, vidljivo je da su mediji, nevladine organizacije i intelektualci prokazani kao nevjerodostojni brbljavci (“Vrata do”), odnosno da su sve ideologije koje su prešle preko Hrvatske pogubne (“Najbolja juha. Najbolja juha”). U čemu je problem?

Potpisniku ovih redova bilo bi bolje da Rene Medvešek nabraja svoje prigovore suvremenoj civilizaciji ili Evropskoj uniji na tzv. praznom papiru, uzdajući se više u zdrav razum a manje u uvjerenje po kojem bi se svi morali vratiti najboljoj domaćoj juhi i toplom hrvatskom domu.

Nemoguća misija

Najbolji dijelovi “Čovjeka koji je spasio Europu” su detalji scenskog humora, lucidno aranžiranje mizanscena i dramaturgija “vedre harmonike”, u čemu, ruku na srce, Medvešek zaista jest majstor. Ipak, takva duhovitost nije mogla bitno pomoći općem dojmu predstave koja nije izašla iz okvira prosječnog. Tu ocjenu nisu mogli podići ni uobičajeno zaigrani ZeKaeM-ovi glumci Goran Bogdan, Nataša Dorčić, Suzana Nikolić, Barbara Prpić, Marica Vidušić, Milivoj Beader, Petar Levantić, Maro Martinović i Filip Nola, jednako kao ni maštovita kostimografija Doris Kristić, muzika benda Cinkuši ili vizualno zanimljiva scenografija-metafora nasipa protiv poplave Tanje Lacko.

Nažalost, predstavu “Čovjek koji je spasio Europu” nećemo dugo pamtiti; puno duže trajat će diskusija o tome što smo mi Evropi i što je ona nama. Nemoguća misija za kulturalnu desnicu u Hrvatskoj trenutno jest da svoju dilemu o Evropi obrazloži na, današnjem vremenu, primjereniji način. Za Renea Medvešeka, pak, dostižan prijedlog bio bi da se vrati predstavama u kojima je on najbolji – onima u kojima se afirmira radost življenja, bez političkih aluzija.