Tako blizu a tako daleko
Giant Sand: “Blurry Blue Mountain” (Fire UK, 2010)
Howe Gelb ove godine slavi 25 godina diskografskog rada. Koncem devedesetih i najvjerniji fanovi Giant Sanda, njegova matična benda, pobojali su se da će ova institucija nezavisna glazbenog djelovanja postati fancy na način na koji su fancy postali Buena Vista Social Club. Sjećam se da smo jedni druge plašili zamišljenim koktel partijima na kojima će iz zvučnika presti Gelbov umilni glasić na rubu šaputanja, mumljajući neki od svojih rastresenih stihova. Avetinjski: piće ti donose konobari tiši od Gelba i ti slomljen cevčiš razvodnjeni šampanjac, dok u daljini sale nazireš obrise Hrvoja Rupčića i Zrinke Cvitešić, moleći se bogu da u prostoriji nema udaraljki i Ivice Mudrinića.
Gelb se možda ne bi bunio, ali mi, svita njegovih razmaženih sljedbenika, mi bismo ga zauvijek napustili, tada i tamo. Ukratko, Gelb ima kultni status podjednako utemeljen na svirci kao i na nekoj vrsti nepotkupljive otpadničke sudbine koja je postojano ostajala po strani; kad već mi nismo mogli pa smo zaglavili u Hollywoodu, tješeći se godinama da postoji pametan netko tko zna da je biznis drugo ime prevare.
Na albumu “Blurry Blue Mountain” Gelb nastavlja s procesom širenja glazbene palete, koju je ovdje rastegnuo tako da u jednom trenutku, u pjesmi “Love a Loser” Giant Sand zazvuče kao Poguesi kojima je na božićnoj fešti okrutnom biskupskom bulom zabranjena konzumacija alkohola: skršeno, očajno, sporo i gotovo ponizno. Prozračna konstrukcija pjesama i dalje je tu, iako već godinama nema glavnih majstora zidara Burnsa i Convertina – koji za svoj račun tjeraju kera s Calexicom – pa pjesme i dalje zvuče kao da su pokupljene ispod stola za kojim je jeo Thelonious Monk, pune rupa i mjestimičnih uboda.
Kad su u formi (npr. u “Monk’s Mountain”), ovi momci zvuče kao da sviraju pjesmu koja je nastala oko pjesme koju bi željeli svirati. Ako postoji strast na distanci, ljubav na daljinu, ako ima smisla fraza “tako blizu a tako daleko”, e onda je ona glazbeno utjelovljena na albumima Giant Sanda. To vam je onaj hitac kakav je mogao uputiti Clint Eastwood u “The Good, the Bad and the Ugly”, hitac koji presijeca uže oko vrata, uz glazbenu Morriconeovu podlogu koja je uz blues, folk i monkijevskim prazninama prošarani jazz, utkana u sve što je Gelb ikad radio.
Inače, on je počeo prije 30 godina, u sastavu Giant Sandworms, koji je osnovao s genijalnim gitaristom Rainerom Ptacekom. Od poznatih faca s njim su radili, između mnogih, npr. Vic Chesnutt, Neco Case i M. Ward. Živi na relaciji Arizona-Danska, s tim što u Arizoni živi u pustinji: to mu, kaže, malko otežava snimanje albuma. Od stvari koje je radio pod drugim imenom, vjerojatno je najzavodljiviji i najbolji kao uvod u njegov svijet album “Slush”, snimljen pod imenom OP8, gdje je s njim Lisa Germano.
Preko dva desetljeća živim u svijetu koji bi drugačije izgledao bez Giant Sanda, pa mi je teško vjerovati da postoje ljudi koji ne znaju za njih (tiraži albuma me redovito razuvjeravaju), pa ove napomene stavljam za svaki slučaj, da netko uđe i da se možda zalijepi. Njihov posljednji album u tradiciji je očekivanog, nema iznenađenja ni dopunskih iščašenja. Gelb je sad stroj koji po albumu ubacuje postojanu količinu koševa. Iako je ostao bez ključnih pobočnika, iako je sad Wyatt Earp bez Doca Hollidayja, i dalje nije pametno, ako vam umom hara kič, ići do OK Corrala u dva popodne, naoružan predrasudama i unaprijed stvorenim mišljenjima. Gelb puca bez upozorenja.