Traumatična mjesta tranzicije
U završnom, 24. poglavlju “Opće teorije” Keynes je iznio dobro poznatu tvrdnju prema kojoj su ideje ekonomista, i onda kada su u pravu i onda kada su u krivu, utjecajnije nego što se obično misli. Radno se stanovništvo tranzicijskih zemalja imalo prilike u proteklih dvadeset godina neposredno uvjeriti u implikacije te tvrdnje. No, tranzicijski je metež često otežavao racionalnu analizu “razvojne politike”, dopuštajući da fraze i slogani zamijene argumentiranu diskusiju u javnom prostoru. Dovoljno se prisjetiti sintagme “irski model”, koja je u vremenu prije sloma “irskog modela! zauzimala prominentno mjesto u nastupima vladajućih i oporbenih političara, poduzetnika i raznih stručnjaka.
Takvim se frazama odvlačila pozornost od traumatičnih mjesta tranzicije. S jedne su strane važni problemi ekonomske politike predstavljeni isključivo kao “tehnički problemi” koji mogu biti riješeni samo kroz interne dogovore domaće ekonomsko-političke elite i međunarodnih financijskih institucija. S druge strane, određeni su fenomeni, poput korupcije, preuzeli ulogu žrtvenog jarca, bez nastojanja da se utvrdi povezanost određenih oblika korupcije i procesa restauracije kapitalizma.
Dugi pogled unatrag
U tom je pogledu zbornik “Kriza i ekonomska politika”, koji je uredio Dubravko Radošević, važan korak prema mogućoj artikulaciji drugačijeg pogleda na ekonomsku povijest i tekuće probleme izvan uobičajene ekonomske dokse. Naravno, nekolicina takvih studija izdana je i ranije. Osobito su bili zapaženi publicistički radovi Branka Horvata, a zatim i studija Gordana Družića “Hrvatska obratnica”. Međutim, ovaj zbornik osim analiza monetarne i fiskalne politike, nudi kroz tekstove Zvonimira Baletića i Dubravka Radoševića i često nedostajuće historijsko smještanje određenih ekonomskih pojmova i doktrina – osobito neoliberalizma koji je, kako pokazuju autori, igrao središnju ulogu u formiranju makroekonomskog okvira od Stabilizacijskog programa do danas.
Nadalje, uvodni tekst koji razmatra “Memorandum Vlade RH” upućen MMF-u predstavlja ono što bi ekonomska struka trebala činiti u cilju održavanja minimalne razine demokratske uračunljivosti onih ekonomskih strategija koje se prezentiraju kao razvojni modeli. Nažalost, podatke i analize o onome što se događalo prije desetak godina šira javnost ima prilike vidjeti tek sada u okviru zbornika. No i s tim zakašnjenjem analiza može poslužiti svrsi, utoliko što duboka recesija u kojoj se Hrvatska našla zahvaljujući učincima prelijevanja krize, koji su ogolili ekonomske i političke slabosti zemlje, može biti razumljena tek dugim pogledom unatrag.
Problematiziranje same krize koja još uvijek trese zemlje naprednog kapitalizma, osobito periferiju eurozone, nije preskočeno. Dapače, budući da su autori, odnosno tekstovi okupljeni na kejnzijanskoj platformi, mnogo je prostora dano proturječnim učincima tzv. politike štednje koja u ovom trenutku progoni bivše “tigrove” na istoku i zapadu Europe.
Pitanja o ulasku u EU
Trenutna situacija skučenog manevarskog prostora za antirecesijsko djelovanje osobito je vidljiva na području eurozone gdje je, u uvjetima jedinstvenog monetarnog sustava bez fiskalne integracije, cijeli teret privrednog posrtanja prebačen na leđa stanovništva. Činjenica da je euro projekt na koljenima ili barem ozbiljno uzdrman, baca sasvim drugačije svjetlo na proces ulaska u Europsku uniju.
Analize zastupljene u zborniku otvaraju niz pitanja o odnosu konkurentnosti i stečenih socijalnih prava u kontekstu ulaska u EU, o kojima se, zahvaljujući konsenzusu među političkom elitom, raspravljalo malo i veoma često površno. Iza tih pitanja stoje još važnija pitanja o samoj naravi suvremenog kapitalizma, koje su postkejnzijanski ekonomisti poput Hymana Minskog postavili prije nekoliko desetljeća, a koja nam se nošena krizom opet vraćaju.