U zamci Handžar divizije

Moj muž je bio radnik sisačke Željezare. Imao je spretne ruke, znao je svašta popraviti. To su svi znali. Puno puta bi se gardistima pokvario auto, pa su ga dizali usred noći da im pomogne. Nikada im nije uzeo ni kune. Jesen 1991. i početak rata dočekali smo u velikom strahu, jer su se mnogi ljudi iz našeg okruženja odselili, iz ovih ili onih razloga, ali su mnogi i nestali, a do nas su došle prve informacije o ubojstvima. Uzdali smo se u to da su mog Stojana svi znali. Mnogi su njegovi prijatelji bili u gardi – govori o Stojanu Miodragu njegova supruga Zorka, koju smo nedavno posjetili u njihovoj obiteljskoj kućici u predgrađu Siska.

Teško bolesna i gotovo potpuno slijepa, Zorka nas je dočekala s velikim nepovjerenjem i na početku nije htjela ništa govoriti o svom suprugu, ubijenom 1991. u Sisku. Razočarana je institucijama koje su joj trebale dati odgovor na pitanje tko je ubio Stojana, ali i medijima koji su znali iskrivljavati njene riječi. Međutim, kako nas je u njenu kuću dovela Vjera Solar, čija je kći Ljubica i sama postala žrtvom etničkog čišćenja Siska, Zorka se na kraju ipak otvorila.

Zgrabila sam onu plahtu…

– Bilo je to grozno vrijeme, ta jesen… Bojali smo se izići na ulicu, jer te netko mogao presresti, ubaciti u auto i više nitko ne bi za tebe čuo. Ipak, morali ste izlaziti svaki dan. Moj muž je tako 23. rujna krenuo odnijeti kćerkinu školsku potvrdu da je redovna učenica, kako bismo nastavili primati dječji doplatak. Na ulazu u zgradu zaustavili su ga vojnici i zatražili legitimaciju…

Stojan Miodrag rođen je u Dvoru, pa su ga pripadnici tzv. Handžar divizije, koji su ga zaustavili, krenuli provocirati i ispitivati što radi u Sisku, zašto ne ide “svojima” u Krajinu itd. Na kraju su mu rekli da nema sve potrebne papire i da dođe ponovno. Na žalost, odlučio je doći sutra. Ponižen se vratio kući, odakle je otišao na posao, u noćnu smjenu. Nakon povratka je malo odspavao i oko 10.30 sati tog 24. rujna 1991. ponovno otišao na isto mjesto.

– To je bila zamka. Ja sam ostala kući i čekala. Nije ga bilo i uhvatila me panika. Otišla sam oko 17 sati na policiju. Ispred zgrade sam naletjela na Đuru Brodarca, kojem sam rekla zašto sam došla. Sjećam se da je bio jako ljubazan, ali odgovor na pitanje gdje je moj Stojan nisam dobila – priča Zorka.

Idućih nekoliko dana, zajedno sa svoje dvije kćeri (jednoj je bilo devet, a drugoj 17 godina) stalno je odlazila na policiju, a onda je 29. rujna došla vijest. Zorka nastavlja:

– Zvala je kći kojoj su rekli da je Stojanovo tijelo u bolnici. Došli smo i uveli su me u mrtvačnicu. Prolazili smo kroz špalir mrtvih tijela… Bila su s obje strane, a gore u desnom uglu, u vrhu prostorije, bilo je njegovo tijelo. Jedan čovjek ga je otkrio, ali od dolje do vrata. Vidjela sam tetovaže – tijelo sam prepoznala, ta 18 smo godina bili u braku. Postavila sam mu pitanje zašto je pokrio glavu. Rekao je da sam vidjela dovoljno, da je to za identifikaciju sasvim u redu. Međutim, mene je nekakva huja uhvatila, nemam pojma šta mi je bilo, zgrabila sam tog čovjeka, koji je bio duplo viši od mene, odgurnula sam ga, zgrabila sam onu plahtu, strgnula je i vidjela da nema pola glave, da nema nos, da nema oči, da nema uši, da mu je glava oguljena, da uopće nema vlasi… Evo, sad se sva ježim, velim vam, meni je dosta tih priča…

Zorka je o okolnostima mučeničke smrti svoga supruga dobila samo neslužbene informacije. Stojan je, navodno, mučen i ubijen u sisačkoj ORA-i. Da su tamo ubijani Srbi znaju svi u gradu, osim Đure Brodarca i ljudi iz njegovog okruženja. Nažalost, o tome ništa ne zna ni županijski državni odvjetnik Stipe Vrdoljak, jer da zna, valjda bi u ovih 19 godina netko za stotine sličnih djela odgovarao.

Nakon što su pokopale Stojana, Zorka i kćeri postale su redovni posjetitelji sisačke policije, u kojoj su im rekli da im je žao, ali da je Stojan “očito dospio u krive ruke”. Zorka je dolazila svaki dan i pitala što je s istragom. Dolazila bi vjerojatno i danas, da joj zapovjednik to nije zabranio i da joj inspektor koji je vodio slučaj i bio donekle pristojan prema njoj nije rekao: “Zorka, tjerate zeca, a istjerat ćete medvjeda!” Posebno ju je frustriralo što je često na sisačkim ulicama gledala kako nepoznati ljudi vozikaju Stojanov “fiat 132”, u koji je ovaj vrijedni autolimar bio zaljubljen i koji je posebno bio označio.

“Fiat” ipak pronađen

– Prijavila sam krađu auta, govorila sam da ga viđam i da mogu dokazati da je moj, ali ništa. Tada sam napisala pismo ministru Bosiljku Mišetiću i sve mu opisala. Napisala sam mu da se nadam da neće biti po onoj staroj: Jedan Srbin manje, jedan kilogram kruha više! – kaže Zorka.

Dva mjeseca kasnije pozvana je u policiju, gdje su je izgrdili zbog pisma i rekli kako oni dobro rade svoj posao. Kao dokaz odjednom je iskrsnuo Stojanov “fiat”. Zorka im je pokazala znakove koje je na maski i kod mjenjača ostavio Stojan, kako bi uvijek mogao prepoznati automobil. “Fiat” je do tada vozio policajac! Navodno ga je kupio od nekog Hercegovca, u kojeg je Zorka sumnjala da je on ubio Stojana, a takve je informacije neslužbeno dobila i od ljudi koji su joj htjeli pomoći. Ipak, za ubojstvo Stojana Miodraga nitko nikada nije odgovarao.

Zorka je nakon ubojstva supruga živjela jako teško.

– Živjela sam s kćerima od donacija muževih prijatelja, koji su bili u vojsci, na čemu sam im vječno zahvalna. Pratim što se događa i znam da je sisački slučaj prebačen u Osijek, ali ne očekujem puno. Strah me je što ću izjaviti, ne vjerujem nikome, primala sam prijetnje… Zato ne želim da mi stavite sliku u novine. Stojan nije imao predrasuda prema drugim nacionalnostima, živio je intenzivno, pratio politička zbivanja, jer je bilo takvo vrijeme. Željeli smo samo sa svojom djecom živjeti u ovoj kućici, u svom gradu, u svojoj zemlji… Kome smo mi smetali?!

Ostavili smo Zorku Miodrag u suzama. Bolest napreduje, novca za liječenje nema i sasvim je izvjesno da će ova hrabra, ali i duboko preplašena žena, uskoro ostati u potpunom mraku. Jedino svjetlo mogla bi biti vijest da je ubojica njenog supruga napokon priveden pravdi, ali u to više ni sama ne vjeruje.