Bečki kršćani zbijaju redove

Otkako je prošle jeseni saznao da se s vjernicima mora iseliti iz crkve Gospe od Žalosti u bečkom šesnaestom distriktu i predati je Srpskoj crkvenoj opštini Svetog Save u tom gradu,  svećenik Tadeusz Cichon svakodnevno sa župljanima moli “Memorare” (“Sjeti se”), molitvu što je danas preživjela samo unutar organizacije Opus Dei. Teško je reći što je ostale katolike natjeralo da zaborave ono čega se treba sjećati, a ne osjetiti slutnju prijetnje u stihu iz 16.  stoljeća, krivo pripisanom mnogo starijem osnivaču cistercitskog reda Bernhardu von Clairvauxu: Sjeti se, predobra Djevice Marijo,/ od navijeka ne ču’ nitko,/ da bi onaj, koji je u tebi sklonište našao,/ u tebe se ufao i tvoju preporuku molio,/ od tebe bio napušten./ Dušom punom povjerenja/ hitam k tebi,/ Djevo svih djevica i majki./ Pred tobom uzdišem k’o grešnik./ Ne unizi moje riječi, ti Majko Riječi,/ milostivo ih počuj i usliši!/ Amen.

Ukratko, o Gospo moja, učini što te molim i to što prije, inače…

Odluka bez konzultacija

“Pomaže li molitva?” pitamo župnika. “Za sada ne”, odgovara on, “ali dugo je još do lipnja, više nego dovoljno za čudo”. A i čudo je, recimo otvoreno, skromno: ne treba zaustavljati ratove i bolesti, dovoljno je da austrijski kardinal i bečki nadbiskup Christoph Schönborn konačno progleda i povuče odluku o protjerivanju katolika u drugu, nekoliko stotina metara udaljenu crkvu, i darovanju onoga što iza njih ostane srpskim pravoslavnim vjernicima.

Sjedimo u župnom uredu koji se naslanja na jednobrodnu baroknu crkvu drvene tavanice, podignutu u središtu nekadašnjega sirotinjskog predgrađa Ottakringa. Ni nakon 21 godine života i službovanja u Austriji pater Cichon nije promijenio državljanstvo, ali će to po svoj prilici učiniti njegova četvrt milenija stara crkva. Jasno mu je da Bog na kušnju stavlja onog koga najviše voli, no ne razumije zašto mu gol zabija vlastita ekipa. Srbi su od Nadbiskupije naprosto tražili crkvu, nikada nisu rekli da to treba biti upravo ova, i “njima je sada malo neugodno”, kaže. Istina, kada su mu lani referirali da neki posjetitelji između svetih misa premjeravaju zidove, tupkaju po podu i vrte glavom na slabo prirodno osvjetljenje u crkvi, nije mu bilo pravo, ali nije ni pomislio da napad dolazi s te strane.

– Nitko iz Bečke nadbiskupije nije nas konzultirao i našao za shodno razgovarati s nama o tome – žali se pater Cichon. Crkva i demokratska procedura, je li toga ikada na svijetu bilo? Odmahuje rukom.

– Znate li što znači kada otac troje djece pola godine besplatno renovira župni ured? Kada sirota umirovljenica za životnu ušteđevinu kupuje jastuke za crkvene klupe? – kaže nam. Ni prijedlog da ih se, zajedno s oltarskom slikom Joachima Sandrarta i drvenom “Pietom” Johanna Thenyja, prenese u novu-staru crkvu Maria Namen, u koju se kolektivno sele katolički vjernici iz crkve Neulerchenfelder, ne nailazi na odobravanje.

Manjak pastve

– Pater Cichon je odveć revnosni, karizmatični svećenik, koji je vratio u život jednu uspavanu župu. Njezini vjernici, nažalost, nisu lokalni stanovnici Ottakringa, nego Poljaci koji iz cijelog Beča dolaze na nedjeljne mise na poljskom jeziku. Dakle, tu nije riječ o dobro uhodanoj lokalnoj župnoj mreži, to nisu susjedi iz kvarta koji prije nedjeljnog ručka slave euharistiju, to je osobno, a mi ne možemo dopustiti da briga o dušama bude tako osobna – kaže glasnogovornik Nadbiskupije Erich Leitenberger. Ipak, dodaje, odluka o napuštanju crkve nije lako donesena: iza nje se kriju stoljećima gomilani problemi institucionaliziranoga zapadnog kršćanstva.

Katoličanstvo u Austriji preživjelo je Luthera, reformizam moderne, bezvjeru prosvjetiteljstva, pa i uvođenje crkvenog poreza po glavi, da bi se na pragu 21. stoljeća našlo ozbiljno uzdrmano medijskim tematiziranjem seksualnog zlostavljanja mladih pod okriljem crkvenih institucija. U državi koja je nekada imala 93, pa i 95 posto katolika, danas ih je na gotovo 8,5 milijuna stanovnika manje od 5,5 milijuna; samo lani iz Crkve je istupilo oko 90.000 vjernika, od toga 25.000 u Beču. Nadbiskupiji, koja – slijedeći staru

crkveno-administrativnu granicu – pod sobom ima i dijelove Donje Austrije, ostale su 172 crkve i 676.000 vjernika u samom Beču. Previše infrastrukture, a premalo ljudi: crkve koštaju, a ljudi plaćaju, pa manjak pastve znači crkvu viška.

I tako se kardinal Schönborn, prije šest godina CNN-ov kandidat za papu, suočio s pitanjem: ide li nekoj sestrinskoj crkvi dovoljno dobro da podmetne rame, podijeli breme i s financijske i s moralno-duhovne strane, neophodne za opstanak kršćanstva na duge staze?

Ni treća nije sreća

– Prije tri godine na jednom sam ekumenskom skupu skupio hrabrost i pitao kardinala mogu li nam pokloniti crkvu – objašnjava protojerej-stavrofor i arhijerejski namjesnik za Austriju Đorđe Knežević. Kardinal nije bio šokiran, uostalom “doktorirao je na temu pravoslavnih ikona”, kaže prota. SPC-u je isprva ponuđena katolička bogomolja u petnaestom distriktu, na vanjskom prstenu oko grada: atipične kasnobarokne konstrukcije, nadsvođena 70-metarskom kupolom, ta je crkva arhitektonski dragulj poznat pod imenom Maria von Siege. No, ispostavilo se da je Marija od Pobjede lijepa samo izdaleka; izbliza, otkriva se financijska rupa bez dna. Za restauraciju, ponajprije učvršćivanje fasade i statike konstrukcije, treba 12 milijuna eura, pa premda je Nadbiskupija odmah obećala dva milijuna, koliko i Zavod za spomenike, dar je ostao nedostupan.

– Odakle mi osam milijuna eura? – nemoćno pita protojerej Knežević dok razgovaramo u njegovom uredu uz crkvicu, nekadašnju kinodvoranu, u Steinergasse.

Druga crkva koja mu je nuđena na dar, Sveti Ante Padovanski, patila je od istog problema:  trošna i skupa, ali i estetski dovoljno neugledna da se za njom ne liju suze. Treća je bila Maria Namen, upravo ona u koju će se na ljeto seliti svećenik Cichon. Iako je to neugledno betonsko zdanje, podignuto na temeljima nekadašnjeg stovarišta drvene građe te posvećeno pa napušteno iste godine kada je Hitler zabranio prakticiranje religije u Reichu, zadržalo auru nepoželjnosti, ona nije bila razlog da je bečka Srpska pravoslavna opština odbije. Kumovala je tome sama Nadbiskupija, povukavši ponudu nakon što se netko sjetio da je preko puta islamsko obrazovno, kulturno i sportsko udruženje “Bosna”, džemat Austrija: ta, na što bi ličilo da se miris tamjana i zvuci pojanja za julskih pravoslavnih liturgija između Ivanjdana i Petrovdana šire kroz crkvena vrata dok je kod prvih susjeda seminar o muslimanskim žrtvama srebreničkog masakra! Sama ideja da bi policija morala osiguravati pravoslavne liturgije bila je noćna mora za dosljednu Katoličku crkvu u Austriji, posebice njen bečki centar, i inače fokusiran na to da ne dopusti afere koje bi dalje potresale i slabile moć kršćanstva.

Sve srpske bogomolje

Što se tiče srpskog pravoslavlja, jedan presedan već postoji – sedamdesetih godina prošlog stoljeća Beč je slao policiju da se u hramu Svetog Save, iza nekadašnje jugoslavenske a danas  srpske ambasade, održi pravoslavna liturgija; održale su se dvije, jedna u crkvi, druga ispred nje. Bio je to rezultat svojevrsnog rata migracija prvog i drugog vala – oni unutra pripadali su predratnoj političkoj, a oni vani ekonomskoj migraciji Titovog liberalizma. Spor “četnika” i “crvenih”, “inteligencije” i “šljakera”, “tradicionalista” i “reformatora” bio je tako dubok da je Austrija postavila kuratora nad Srpskom pravoslavnom opštinom i držala ga gotovo dvije decenije. Prinudna uprava ukinuta je tek početkom devedesetih, kada su se bitke preselile u zemlju/zemlje matice, a za općinu nastupili mirniji dani uz obilje trećeg vala mlade, zgodne migracije. Pastva je rasla, duše su se množile, samo crkve nije bilo.

Petnaest godina nakon ukidanja privremene uprave, Srpska pravoslavna opština u Beču podigla je broj bogomolja na tri. Ona najstarija, iza srpskog veleposlanstva, ima tradiciju, no to je sve: iza bidermajerske fasade nedostaje vizualne identifikacije s pravoslavljem. U onu u Leopoldstadtu, uz dunavsku promenadu, utrošeno je dosta da se postigne efekt eklezije. Iznutra to funkcionira, no izvana se lako prepoznaje konstrukcija stare tramvajske remize. U trećoj razgovaramo s protojerejom Kneževićem: kako bi umrtvio estetiku uske kinodvorane, prota ju je obložio svijetlim drvenim panelima, a prozore zakrio staklenim pločama s uzorkom Torinskog pokrova. Ispod prozora su spremišta za manji crkveni inventar; sve je malo, uredno i na rasklapanje – kino je možda nestalo, no tu je sada reklama za Ikeu…

Mini-rat kultura?

Poanta je u sljedećem: 150 godina nakon osnivanja, Srpska će pravoslavna opština Sveti Sava u Beču doći u posjed jedne prave crkve, crkve-crkve, crkve s izgledom crkve. No tu crkvu netko drugi voli i žao mu je što će je napustiti, kao poljskom župniku Cichonu i njegovim ostarjelim i bolesnim župljanima.

Mini-rat kultura? Elementi za takav zaključak postoje, ali rascjep ovog puta ne protječe unutar kršćanskoga korpusa, više između kršćanstva en masse i drugih, a u Ottakringu nije sporno tko su drugi. Pitanje je koliko ima Turaka i ostalih muslimana u Ottakringu. Cichon kaže 40 posto; oko deset posto kažu službene statistike, ali one bilježe stanje od prije deset godina i ne uzimaju u obzir strance koji su uzeli austrijsko državljanstvo. Je li, možda, Nadbiskupija poklonila njegovu crkvu Srbima zato što vjeruje da će se oni bolje nositi s islamskim utjecajem u tom dijelu Beča, pitamo patera Cichona.

– Ne vjerujem da je to bio razlog, iako je mojih na području župe Neulerchenfeld samo 30 posto naspram 40 posto Turaka – kaže, pa nas, pola uvrijeđeno a pola svjetovno-koketno, pita zašto mislimo da se Poljaci ne znaju nositi s turskim utjecajem.

Duhovna paralela koju Cichon koristi da opiše raspoloženja svoje pastve jest bitka kod Lepanta, kada su katoličke snage pod vodstvom Španjolaca potukle Ali-pašu iz bezizlazne  situacije. Preokret se desio zahvaljujući direktnoj pomoći Majke Božje, u liturgiji znane i kao  Marija od Pobjede. Možda se ona i sada, u burzi crkava u Ottakringu, dokazuje na djelu: protestanti dobivaju natrag svoje kino, Srbi se useljavaju u župu Neulerchenfeld, župa Maria Namen dobiva kao pojačanje dvije tisuće vjernika plus jednoga karizmatičnog svećenika.

Gledano sa strane, reklo bi se da to kršćani zbijaju redove duž starog rova u kojem su pauperi Ottakringa 1683. zaustavljali drugu osmansku invaziju na dunavsku metropolu…

Sjaj i bijeda Ottakringa

Župa Neulerchenfelder jedna je od sedam katoličkih župa tzv. vanjskog distrikta Ottakring. Nakon što je, pritiskom stranaca, broj katolika pao na svega trećinu, nešto više od 30.000, od ukupnog stanovništva, Bečka je nadbiskupija prešla na drastične metode – uzela je dvije župe s najmanjim brojem prakticirajućih vjernika, Neulerchenfelder (2.225) i Maria Namen (2.197), i spojila ih u jednu, a na taj način ispražnjenu bogomolju poklonila sestrinskoj pravoslavnoj crkvi “od koje nas ionako dijeli jedino pitanje Primusa”, kako kaže glasnogovornik Nadbiskupije Leitenberger. U priopćenju kardinala Schönborna iz siječnja ove godine, ističe se odlučnost da se ne dopusti transformacija crkava u diskoklubove i trgovačke centre, kao u Engleskoj ili Nizozemskoj. Sve je u redu dok neki kršćani slave euharistiju, tvrdi Leitenberger; a kako je srpska vjerska zajednica u Beču narasla u međuvremenu na 160.000, zašto ne i srpski? Protojerej-stavrofor Đorđe Knežević oprezniji je s brojevima: nije siguran u 160.000 vjernika, ta mu se cifra čini pretjeranom. Ali, kako popovi za mjernu jedinicu svijeta i poretka uzimaju punu crkvu, zna da njegove tri pucaju po svim šavovima.

Šesnaesti distrikt nisu socijalno “obezvrijedile” mase stranaca, uglavnom jeftine radne snage, koje se od sedamdesetih prošlog stoljeća slijevaju u Beč i u Ottakringu pronalaze jeftine stanove – prije svega Turci i Jugoslaveni, a od njih najviše Srbi (danas čine gotovo deset posto stanovništva), Bosanci svih religija, pa Hrvati. Nije ni prije taj distrikt uživao neki  ugled, zapušten i neveseo, narastao s vanjske strane Gürtla, ovdašnje neslužbene granice dobrog ukusa. Naseljavanje tzv. Ševina polja započelo je u ranom 18. stoljeću, kada su više vlasti, dirnute socijalnom bijedom i zabrinute za vlastiti opstanak, u godinama nakon slamanja druge turske opsade Beča, dopustile otvaranje gostionica i prodaju vina, pa je cijeli kraj uskoro postao popularan kao “najveća birtija Svetoga Rimskog Carstva”, u kojoj bi se broj  stanovnika udvostručio nedjeljom i praznicima. Da bi se izbjeglo opisivanje tadašnjih uvjeta u Ottakringu, dovoljno je podsjetiti kako ševe vole živjeti u ljudskim naseljima, pod uvjetom da se u njima ne misli sasvim ozbiljno s redom, poretkom i higijenom.

Premda odavno više nije kolektivna birtija, a i ševe su se povukle pred urbanizacijom, Ottakring se nikada nije uzdigao do otmjenog statusa: ostao je multikulturan (neovisno o tome upotrebljava li se taj pridjev kao psovka ili pohvala), šaren kao i njegov Brunnenmarkt, mjesto susreta kultura i nekultura.