Čik pogodi šta je sad na repertoaru

Odnos politike i kulture, bar kada je o Srbiji reč, simplifikovan je i jednosmeran. Podrazumeva se, naime, da je kultura najgori i najnebitniji deo društvene proizvodnje, da u nju ne treba ulagati ni dinara i, naposletku, da su njeni proizvodi gotovo uvek opšte dobro. Ovo je jedan od najdoslednijih stavova srpske politike od Miloša Obrenovića do današnjih dana.

Gotovo školski primer pruža i nedavni miting Srpske napredne stranke Tomislava Nikolića – ex-radikala i ex-Šešeljevog zamenika – na kome je, uprkos protivljenju nekih bendova da nastupe na mitingu, iskorišćena njihova muzika kao soundtrack za politički program koji je tom prilikom iznesen. Frontmen grupe S.A.R.S. Dragan Kovačević kao i reper Marčelo izašli su potom u javnost sa zahtevom za obeštećenjem koje SNS mora da podmiri jer je zloupotrebio njihovu muziku (reč je o hitovima ovih bendova “Buđav lebac” i “Kuća na promaji”). U ime naprednjaka, oglasila se visoka funkcionerka SNS-a Jorgovanka Tabaković, objašnjavajući da “muzika na mitingu nije bila zloupotrebljena u političke svrhe” te da je “vrlo iznenađena da nekome smeta brojna publika koja sluša njegovu muziku”.

Pogled preko ramena

Ovaj događaj pruža dve linije čitanja. Jedna ide ka budućnosti i tiče se promene identiteta jedne ultranacionalističke partije, a s tim u vezi je i njihovo nemušto shvatanje pojmova demokratije, Evropske unije, ljudskih, manjinskih  i intelektualnih prava, kao i kulturne politike naposletku. Druga linija tumačenja vodi ka prošlosti, odnosno ka izvorima iz kojih je proistekla ova skupina, danas okupanih političara.

Njihov politički background ima još jedno dodatno opterećenje, a to je neposredna odgovornost za rat i ratne zločine na teritorijama Hrvatske, Bosne i Kosova. Trebalo bi se podsetiti da je ova stranka inače proizašla iz nezvaničnog Srpskog četničkog pokreta. Tokom devedesetih godina, radikali su zajedno sa svojim bivšim liderom Vojislavom Šešeljem zagovarali rat za odbranu granica na liniji Karlobag–Ogulin–Karlovac–Virovitica, organizovali su dobrovoljačke paramilitarne formacije a jedan od epicentara njihovog delovanja bila je Istočna Slavonija i Baranja. Vojislav Šešelj je odlazio u “oslobođeni” Vukovar i brinuo se da “nijedan ustaša ne izađe živ iz grada”. Govoreći za B92, Vladimir Beba Popović je jednom prilikom izneo u javnost mračni deo prošlosti samog Tomislava Nikolića, navodeći iskaze Miloševićevog šefa DB-a Jovice Stanišića o odnosu Šešeljevog zamenika prema zarobljenim starcima u selu Antin u zapadnoj Baranji.

Radikalska tonska skala

Ruku na srce, naprednjakinja Jorgovanka Tabaković bila je u pravu: muzika je oduvek pratila sve aktivnosti SRS-a/SNS-a. Bilo da je u pitanju okupljanje u izbornom štabu radikala, politički miting na nekom od trgova, odlazak na ratište ili neka slična akcija. Sećam se da sam devedesetih godina, zaobilazeći radikalsku masu na Trgu Republike, uvek čuo neki tamni bas koji je iz velikih zvučnika gruvao nešto sa njihovog repertoara. Nekada bih čak pokušao da čujem o čemu taj glas peva, ali to je bilo skoro nemoguće. Osim grlatog brundanja nije se razabiralo ništa drugo.

Incident sa S.A.R.S.-om i Marčelom naveo me je da se na Youtubeu podsetim starijeg SRS-ovog repertoara i da ga uporedim sa novijom hip hop scenom u Srbiji, koja je postala simpatična ne samo naprednjacima, nego i njihovom bliskom partneru – DSS-u Vojislava Koštunice. Koštuničina nacionalistička politika pokazivala je veliku aspiraciju za novi srbijanski hip hop, osobito za bend Beogradski sindikat, čiji je ultimativni hit “Govedina” postao zaštitni znak antireformske Srbije neposredno pre atentata na premijera Zorana Đinđića. No da se vratim na ranu radikalsku tonsku skalu. Ona je pre svega pokazivala – skoro kao što je i Platon to nalagao u svojoj “Državi” – visok himnički karakter sa elementima koračnice. Himne su se pevale voždu Šešelju i stihovi su išli ovako: Vratićemo srpsku slavu/ Ispuniti želju/ Zahvaljujući Vojislavu Šešelju/ Zapevajte, braćo/ Najgore je prošlo/ Naših pet minuta/ Ponovo je došlo…

Takođe, dolazio je u obzir i (proto-hip hop) opus Baje Malog Knindže, osobito hitovi kao što su “Srpski dobrovoljac” ili “Neće biti granice na Drini”. Ili hit sasvim po ukusu Jorgovanke Tabaković, a takođe od pomenutog Malog Baje: Pala je i Srebrenica a pašće i Žepa/ Republiko srpska baš ćeš biti lepa! U julu 2008. godine današnji su naprednjaci napravili poslednji miting sa ovim soundtrackom, protestujući protiv hapšenja Radovana Karadžića.

Ovogodišnji februarski miting SNS-a, međutim, ne samo da je bio prvi pod novim imenom partije, već je pokušao da promoviše novu (“socijalno odgovornu”) retoriku, imidž, pa i novi soundtrack. Izbor je pao na bendove Beogradski sindikat, S.A.R.S. i Marčela. No, budući da se Sindikat našao u idealnom okruženju, preostala dva benda su se našla u čudu kada su čula svoje pesme iz naprednjačkih zvučnika. Stihove angažovane pesme “Buđav lebac” (Čik pogodi šta imam za večeru/ Buđav lebac, buđav lebac… A kod komše uvek pun frižider svega/ Mortadela i Nutela) i Marčelove “Kuće na promaji” (Majko Srbijo, obriši suze i oprosti kosti i ljudske pakosti/ Sviraće tebi opet Oda radosti – dajem ti reč!), SNS je prepoznao kao deo svog novog političkog identiteta.

Napredno gruvanje

Osim najgrubljeg kršenja autorskih prava, koje neće biti nikada sankcionisano u Srbiji, jer to naprosto nema ko da uradi, ovaj događaj bi trebalo da postavi još jedno važno pitanje, a ono nije vezano za naprednjake. Naprotiv, tiče se bendova koji su se ovih dana našli na udaru političke aproprijacije. Dakle, pitanje glasi, kako je moguće da političari kalibra ex-radikala naprave ovakav poetički izbor. Svi će reći, pa da, to je odlika svakog političkog presvlačenja. Da, ali zar umetnički angažman u muzici, literaturi, umetnosti uopšte može tako lako da bude politički preoznačen? Reklo bi se da ne može. To jest, ukoliko pesma kritikuje stanje u državi pre ubistva premijera, kako je moguće da je osam godina kasnije prisvaja upravo čovek koji je taj atentat najavio (Tomislav Nikolić na ispraćaju Šešelja u Hag u februaru 2003).

Odgovor se zapravo nalazi u samim tekstovima pesama. One se odlikuju nedovršenim ili pogrešno usmerenim angažmanom. Nečim što je zastalo na pola puta, bez svesti o recipijentu, a sa implicitno učitanom željom da se obuhvati što šira publika, što se na kraju i dogodilo.