Demokracija i kopulacija

Prema starom vicu, oglašavanje je drugi najstariji zanat na svijetu: onaj koji je omogućio mušterijama da se informiraju o prvom. Prema još starijoj narodnoj mudrosti, politika je, znamo, kurva. Ako je vjerovati folklornim doskočicama, oglašavanje i politika, dakle, od samih su početaka sudbinski povezani; u stvarnosti, njihov bi odnos zapravo najviše nalikovao seksu prostitutke i žigola: oboje su tu samo zbog vlastitog interesa i jedino je pitanje tko će izvući kakvu korist. E sad, da bi se prosječan seksualno frustrirani glasač snašao u ovom kopulacijskom kolopletu poslovičnih metafora javnog imaginarija i shvatio tko tu zapravo koga i kako, trebao bi vjerojatno ipak okrenuti pogled prema nekom konkretnijem primjeru. Najnovijem skandalu talijanskog premijera Berlusconija, recimo.

Čovjek čija karijera najjasnije sugerira da suvremene demokracije nema bez mediokracije spektakularizirao je polje politike sve do razine na kojoj je postalo moguće govoriti o berluskonizmu. Nota bene, sama činjenica da su jedina dva -izma skovana u posljednjih dvadesetak godina od osobnih imena političara baš berluskonizam i notorni bušizam, govori sve što treba znati o reprezentacijskim obrascima tzv. postideološkoga doba u kojem živimo: dok su, recimo, staljinizam, titoizam ili tačerizam nazivi koji nedvosmisleno upućuju na ideološko-političku potku određenih sistema, ova su dva tek ironičan komentar ordinarne gluposti dvojice moćnika, njihove neobrazovanosti i neuglađenosti; u konačnici, ništa više od pouzdanoga znaka impotencije “progresivne” kritike struktura političke moći koja, dezorijentirana u vremenu u kojem političke elite više ne artikuliraju alternative dominantnom sistemu, počinje i završava na površnoj ridikulizaciji javnih figura, pristajući tako na mjeru otpora unaprijed zadanu medijskim strategijama personalizacije politike.

Glasanje je užitak

Ovo je i okvir unutar kojega treba promatrati pripreme za suđenje Berlusconiju zbog navodnog plaćanja seksualnih usluga tada maloljetnoj Marokanki Karimi Keyek – poznatijoj kao Ruby Rubacuori ili Ruby Kradljivica Srca – zakazanoga za početak travnja ove godine. Završi li taj proces uistinu maksimalnom kaznom od petnaest godina zatvora za Berlusconija, kao što se najavljuje, to će konačno označiti kraj njegove vladavine, ali kraj koji će pritom biti posve u skladu s osnovnim načelima sustava vrijednosti koji on predstavlja: umjesto da doživi poraz zbog učinaka neoliberalne politike surovoga socijalnog raslojavanja ili zbog svojevremene podrške američkoj invaziji na Irak, okliznut će se na sexy-spektaklu po mjeri tabloidnih naslovnica. Premijer je mrtav, živio sistem – tako bi, otprilike, glasio sukus pretpostavljenoga završetka “slučaja Ruby”.

A sam je slučaj u međuvremenu obogaćen novom živopisnom medijskom epizodom koja dodaje zanimljive značenjske nijanse odnosu politike, oglašavanja i prostitucije: zgođušna Kradljivica Srca odlučila je na brzinu unovčiti svoju neplaniranu slavu, pa je snimila reklamu za knjigu bivšega talijanskog euro-parlamentarca Alfonsa Luigija Marre. Tamo joj, prema sasvim bizarnom scenariju, muškarac odjeven poput fantoma iz opere strgne odjeću, da bi tinejdžerica potom u donjem rublju trabunjala nešto o “režimu” koji proizvodi “žrtveno janje” i o romanu koji pripovijeda o “svemu onome što ne žele da znamo: od seksa do ljubavi, od nezaposlenosti do ekonomije…”

Ovako predstavljena, radnja budućega hita zvuči kao sasvim precizan sažetak dominantnih modela spektakularizacije politike, koji su onu čuvenu tezu drugoga vala feminizma “privatno je političko” uspješno izokrenuli, pa sada udarnički niveliraju politiku i erotiku, demokraciju i kopulaciju, ekonomiju i sodomiju. Ipak, ekscesni karakter “slučaja Ruby” ne bi trebao navesti na pogrešne zaključke: iako je riječ o medijskom narativu iz žanra skandala, on posredno upućuje na relativno nov, ali sve zamjetniji reklamni trend, trend koji provizorno možemo nazvati oglašivačkom seksualizacijom i erotizacijom politike.

Na posteru kojim je najmoćnija švicarska stranka, desničarski SVP, pozivala glasače da se na referendumu u studenom prošle godine odluče za automatsko protjerivanje svih imigranata koji počine zločin, pokraj Ciriškoga su jezera, tako, pozirale četiri potpuno gole, privlačne djevojke; jukstaponirana slika prikazivala je, uz natpis “20 godina kasnije”, grupu starijih žena, evidentno muslimanki, kako se, odjevene i s maramama na glavama, zajedno kupaju u prljavoj vodi. Skoro istodobno, ali na suprotnom kraju ideološko-političkog spektra parlamentarne demokracije, Socijalistička mladež Katalonije privlačila je glasače na tamošnje lokalne izbore sloganom “Glasanje je užitak” i televizijskim spotom u kojem djevojka, ubacujući listić u kutiju, doživljava orgazam.

Peep-show

Nešto ranije, viralna kampanja “Obama Girl”, sa zgođušnom Amber Lee Ettinger koja u kupaćem kostimu pjevuši da je zaljubljena u gospodina Baracka Husseina, pretvorila se u paradigmatski primjer uspješne predizborne promidžbe i nezaobilaznu pop-kulturnu referencu… Bilo da je riječ o Americi ili o Europi, o desnici ili o ljevici, o katoličkoj Španjolskoj ili o dominantno protestantskom SAD-u, seksualizacija i erotizacija politike postaju najnovijim fragmentom velike ideološke priče o naprednom libertarijanstvu Zapada.

Bit će, stoga, zanimljivo u ovom kontekstu pratiti stranačku promidžbu uoči narednih hrvatskih izbora. Njezin neslužbeni preludij, koji ovih dana odjekuje domaćim medijima, očekivano je prebiranje po crveno-crnim tipkama; jednako će očekivano za koji mjesec biti nadopunjen zajedničkom stranačkom orkestracijom eurointegracijske retorike. A dok nas uštogljeni političari i čedne političarke, od kojih ozbiljnije iskorake u sferu erotskih sadržaja očekujemo ipak tek u daljoj budućnosti, budu uvjeravali u neumitnost i poželjnost procesa prilagodbe mitskom, razvijenom & uređenom Zapadu, možda ne bi bilo loše uputiti ih na činjenicu da medijska reprezentacija politike na tom Zapadu, evo, funkcionira prema načelima koja polako, ali sigurno predizborni show pretvaraju u peep-show. I onda ih, sasvim konzekventno, uljudno zamoliti da nam se skinu.