Električna muzika sfera

U ježevoj kućici naše male ali sebi okrenute književnosti, literatura i glazba nikada nisu baš išle ruku pod ruku. Pritom mislim na onu tekstualnu produkciju koja je, barem jednako koliko izvođenju uz glazbenu pratnju, bila namijenjena recepciji čitanjem ili, u najboljem slučaju, njihovu ravnopravnu simbiozu. Naši su se pisci mahom držali tiskane stranice, a muzičari estradnih tekstopisaca ili tekstu i nisu poklanjali suviše pažnje. Naposljetku, najznačajniji praktičari uglazbljenog stiha ipak dolaze iz pop-prostora: mislim pritom na povremene bravure Rundeka, Dedića, Štulića, Bebića i još ponekih. Djela, pak, nastala u simbiozi, poput onih A. Ginsberga i P. Glassa, W. S. Burroughsa i J. Zorna ili cijele jedne tradicije ponajprije izvedbi namijenjene, “komponirane” literature, gotovo u potpunosti, čini se, izostaju.

U tom kontekstu, kombiniranom s onim neobičnoga suficita različito profiliranih pjesničkih antologija, javlja se, kao suradnja časopisa “Poezija” i “Relations” – pod uredničkom palicom Romana Simića Bodrožića te producentskom Andreja Jakuša i Ante Perkovića – “Mala glazbena antologija hrvatskog pjesništva”. Otisnuta na CD-romu u 2.000 primjeraka te priložena spomenutim časopisima, ona je vjerojatno najtiražnija i istovremeno najživlja i “najotvorenija” među recentnim antološkim izdanjima, a to joj je, evidentno, bila i namjera.

Šesnaest je izvođača, u rasponu od Josipe Lisac do Darka Rundeka, od Francija Blaškovića do Nine Romić, uglazbilo petnaest pjesnika najrazličitijih generacija, od Vesne Parun i Josipa Severa do Ane Brnardić i Dorte Jagić. Izbor pjesnika pouzdan je i sasvim solidan, iako (kao, uostalom, i svaki drugi) mjestimice problematičan – uho bode izostanak npr. Branka Maleša, pjesnika izrazito rokerskog senzibiliteta – a slično vrijedi i za onaj glazbenika. Nekoliko pjesama, poput one Dedićeve, već je ranije uglazbljeno i objavljeno, no najviše je premijernih. Na nemali izazov muzičari su stilski i kvalitativno različito odgovorili; svakako valja istaknuti sjajnu interpretaciju Paruničina “Zavjeta” Josipe Lisac (i ništa manje sjajnu kompoziciju Ante Perkovića), Francija Blaškovića i Gori Ussi Winnettou, Les then a minute, Mojmira Novakovića i Kries, Kojak projekt pjesnika na privremenom radu u Nizozemskoj Damira Šodana (pjesmu Predraga Lucića otpjevao je bejrutski maronit Marc Choucair!). Niz, prema vlastitim preferencijama, možete nastaviti sami.

Ovaj je hvalevrijedan, poticajan i produkcijski iznimno zahtjevan projekt pogodio točno kamo je ciljao. Istovremeno poeziju vraćajući u njezino izvorno okrilje, suvremenu će domaću stihovnu proizvodnju potencijalno zainteresiranom (a posebice onom malo ili nikako zainteresiranom) čitateljstvu i slušateljstvu zasigurno približiti više od svojih preobimnih i suviše brojnih uknjiženih pandana. I sve to unatoč tome što, za najveći dio stihovne produkcije, recepciju relacijom tekst-oko smatram zaista nezamjenjivom.