Historijski promašaj Željka Komšića

Predsjednik Gradskog vijeća Sarajeva, načelnik općine sa ne baš velebnim rezultatima, prvi ambasador BiH u Beogradu, zamjenik gradonačelnika Sarajeva, drugi među jednakima u Socijaldemokratskoj partiji Bosne i Hercegovine, te član Predsjedništva BiH u drugom mandatu – kratka je politička biografija najvoljenijeg i najomraženijeg člana kolektivnog šefa male države za nerješive probleme: diplomiranog pravnika koji je nedavno napunio 47 godina, Željka Komšića.

Povijest ima ružan običaj da neke ljude postavi na one pozicije i u one uloge za koje nemaju ni političkog formata niti kapaciteta. Željko Komšić, član Predsjedništva BiH iz, kako se to tačno kaže, reda hrvatskog naroda – makar bi puno preciznije bilo kazati iz nereda – enciklopedijski je primjer utjecaja eliksira važnosti na one što ne vode računa o nuspojavama sljepila za stvarnost. A stvarnost, pritom, najčešće nije ono o čemu se govori, već dobrim dijelom i ono o čemu se šuti.

Certifikat za hrvatstvo

– Ako je Željko Komšić najveći problem Hrvata u BiH, onda je to najsretniji narod u Evropi… Još me zanima gdje se dijele ti certifikati za hrvatstvo, da se i ja prijavim: ko zna, možda ja budem najbolji. Članovi Predsjedništva su Srbin, Bošnjak i Hrvat, a ne ekskluzivni predstavnici bilo kojeg kolektiviteta. Također, način izbora se odvija kroz entitete. I ako ćemo iskreno, ja imam i legalitet i legitimitet: izabran sam zakonski, legitimitet mi daje izborna baza, a to je Federacija BiH – kazao je Komšić u intervjuu “Novostima”, nekoliko mjeseci prije posljednjih izbora u BiH.

Svete činjenice idu Komšiću u prilog: Hrvat je rođenjem, izabran je u skladu sa izbornim zakonom u čijem kreiranju nije učestvovao, već ga samo poštuje. Jednako svete činjenice, međutim, kažu i da većina od oko 300.000 glasova, koliko je dobio, pripada Bošnjacima, dok ga Hrvati, posebno u Hercegovini, doživljavaju kao Albanci Sejdu Bajramovića. Ili onako kako bi Bošnjaci doživjeli Dodikovog Džeralda Selmana – do podne Bošnjaka, od podne Srbina, a navečer, valjda, kauboja – na mjestu Bakira Izetbegovića.

Izvještavajući o posjeti trojca Radmanović, Komšić, Izetbegović Hrvatskoj, novinarka Nove TV je, dok je u kadru bilo Komšićevo lice, kazala kako u Bosni Hrvati još čekaju pravo da izaberu svog predstavnika u Predsjedništvo. Manjak znanja i višak zlobe koktel su od kojeg obično stradaju fakti. Izuzme li se Jozo Križanović, izabran u periodu kratke vladavine lijeve koalicije u BiH, svi prethodnici Željka Komšića na mjestu hrvatskog člana Predsjedništva birani su većinom glasova hrvatskih birača. I svi su bili članovi HDZ-a: Krešimir Zubak, Ante Jelavić, Dragan Čović, te Ivo Miro Jović, autor ingeniozne izjave da je radeći za Službu državne bezbednosti štitio hrvatske nacionalne interese. Za sve te godine, od 1996. i Zubaka, pa do Jovića 2006, ništa se, ali ništa, u položaju Hrvata u BiH promijenilo nije. Promijenio se jedino broj pripadnika ionako najmalobrojnijeg naroda. Na gore, naravno.

Glede veljače

Bezbroj je razlika između odlikovanog vojnika Armije BiH i njegovih prethodnika. U jednom, međutim, Komšić prokleto sliči sunarodnjacima što su vježbali govoriti glede i veljača, za razliku od njega koji je, pokušavajući postići bog zna što, kazao kako zna govoriti tisuća i siječanj, ali neće. Učinci su ona tačka na kojoj se sreću ideološki suprotstavljeni predstavnici Hrvata, različiti u doživljaju prošlosti, sadašnjosti i, posebno, budućnosti.

“Kada se ovih dana govori o ‘fenomenu Komšić’, o cijeloj prtljazi koja kao sjena manipulacije i etno-kombinatorike na štetu Hrvata prati njegovu kandidaturu i izbor, te o velikome broju glasova koje je dobio, u pravilu se potpuno zaboravlja o svemu tome zapitati iz primarnoga aspekta: što je čovjek, kao član najvišega organa državne vlasti, uradio za protekle četiri godine, da bi pridobio toliki broj glasača? Ako nepodmitljivi jezik fakata govori, dakle, da je (i) njegov učinak nikakav, dapače, da je i sam aktivno sudjelovao u sramotnome srozavanju ugleda i funkcije državnoga Predsjedništva, po kojoj logici i po kakvome kriteriju su glasali njegovi glasači? I po kojoj ‘probosanskoj’ i pro-državnoj logici, po kakvoj analizi i prosudbi njegovoga minulog rada ga je njegova partija ponovo kandidirala za to visoko i važno mjesto u državnoj hijerarhiji?” napisao je Ivan Lovrenović nakon što su preliminarni izbori govorili kako Komšić trijumfalno obnavlja mandat. Logika i kandidiranja i glasanja su, međutim, tragično jasne, kao što je jasno i to da iza Komšića već, evo, petu godinu ne stoji ništa.

Željko Komšić je imao historijsku šansu, da bi se u historiju upisao kao – promašaj. Od svega što je mogao učiniti kako bi pokazao da su u Bosni mogući lideri po mjeri više od jednog njenog naroda, nije napravio ništa. Ni on, baš kao ni Jelavić ili Čović prije, nije riješio ni jedan problem Hrvata: prespavao je federalnu krizu izazvanu sukobom navijača u Širokom Brijegu i prešutio sramotnu neobjektivnost sarajevskih medija u tom slučaju; pomakao je, istina, istragu o zločinima nad Hrvatima Bugojna, ali ona još uvijek nije završila otkrivanjem tijela i hapšenjem krivaca; dok je u odnosima sa Srbijom i samim tim – po naopakoj prirodi bosanskih stvari – Republikom Srpskom, bio veći Haris i od Silajdžića.

Malo i loše

Za četiri godine, sve u svemu, malo i loše. Dovoljno tek za potvrdu ispravnosti teze predsjednika SDA Sulejmana Tihića, da se iza nastupa sa takozvane građanske, probosanske platforme, često krije najrigidniji bošnjački nacionalizam. Onaj zbog kojeg je dobar dio nacionalno navodno indiferentnih birača prezirao Silajdžića, a slavio i slavi Komšića, makar on zna govoriti i ponašati se – isto.

Zvučne riječi legitimitet i legalitet, u svakoj priči o nekadašnjem pravniku u Zavodu za mirovinsko osiguranje gube smisao. Komšić, naime, ima oboje. Ima, međutim, i ono što obesmišljava i legitimitet i legalitet: rezultate rada mjerljive sa učincima prethodnika. Onih što, poput Komšića, nisu napravili baš ništa. I ta činjenica nema nikakve veze sa nacionalnom strukturom onih koji su birali. Već isključivo sa svenacionalnim bosanskim darom da se od svih opcija nepogrešivo bira najneučinkovitija. Za druge koliko i za sebe. Ogoljeno do kraja: Željko Komšić za sve ove godine niti je opravdao dobiveno povjerenje bošnjačkih glasača, niti je ičim zaslužio još barem jedan hrvatski glas. Ostao je tek zaglavljen između dvije vatre: dijelom neosviještenog nacionalizma svojih birača i neskrivenog nacionalizma sunarodnjaka koji ga preziru.