Istine i laži o Gotovini

Predstava “Mauzer” u režiji Boruta Šeparovića ostat će u Hrvatskoj upamćena po tome što se u njoj prvi put progovorilo o zločinima nakon “Oluje” i što je jedan od zapovjednika te akcije, Ante Gotovina, predstavljen na način dalek spektaklu nacionalnog herojstva. Iako je jedan drugi redatelj, Oliver Frljić, načeo temu etnički i politički motiviranih ubojstava, spominjući u predstavi “Bakhe” smrt Aleksandre Zec i Milana Levara, zločini nakon “Oluje” nad stotinama srpskih civila ipak su nešto drugo. U sklopu nedodirljivosti Domovinskog rata, o njima se malo i nerado govori, a većina prosječnih ljudi okreće glavu od neugodne teme, s opravdanjem da “Hrvati to nisu činili”.

Gledatelji u podrumu KGB-a

Šeparović, poznat po tome što u svojim predstavama neprestano čačka mečku hrvatskih tabu tema u posljednjih 20 godina, u “Mauzeru” se bavi problemom premazivanja neugodnih ratnih činjenica u službi pumpanja nacionalnih mitova. Konstruiranje individualnih i nacionalnih biografija tema je ove predstave, za koju je predložak bila više nego zahvalna Kišova “Grobnica za Borisa Davidoviča” koja, preko sovjetske revolucije, govori o tragičnom meandriranju ljudskih sudbina kroz historiju. Za predstavu su korišteni i tekstovi Karla Štajnera i Slavoja Žižeka, kao i knjige sijaset autora koji su se bavili Gotovinom, čime je zatvoren krug asocijacija na temu istina i laži o povijesnim likovima i događajima.

Modeliranje i preoblikovanje ljudskih uloga u ratu iz političkih razloga, što jedne vodi u smrt a od drugih pravi heroje, isto je i u sovjetskoj revoluciji i u etničkom sukobu kakav se 90-ih dogodio u Hrvatskoj, smatra Šeparović. Rekonstruirajući Kišovo literarno isljeđivanje nad sovjetskim revolucionarom Borisom Davidovičem Novskim, Šeparović nas uvodi u svijet političkih spletki koje uništavaju ljude i zamagljuju povijesne fakte. Budući da Šeparović ne režira Čehova, nego se obračunava s demonima političke povijesti u našim životima, u predstavu nužno uvodi i publiku koja, po definiciji, postaje sukreator, svjedok i žrtva takvih mitova. To izgleda tako da glumci s pištoljem za pojasom dovlače gledatelje pod istražnu svjetiljku na praznoj pozornici i traže od njih da se ponašaju otprilike onako kao i Boris Davidovič u podrumu KGB-a. Kako cijeli taj policijski ritual želi pokazati da zapravo laž upravlja našim životima i svjetskom poviješću, u drugom dijelu predstave glumci “pod svjetiljkom” – Jadranka Đokić, Zoran Čubrilo, Krešimir Mikić i Frano Mašković –svjedoče o tome kako je i njihov život u kazalištu laž, a igranje predstava besmisleno obmanjivanje publike.

Kaotična reakcija publike

Nekoliko je verzija o tome tko je uopće bio Ante Gotovina, a većina hrvatskih građana nema razumnu distancu ni prema jednoj od njih, nego Gotovinu stavlja visoko na pijedestal narodnog junaka. Predstava “Mauzer” do kraja je relativizirala ovo idolopoklonstvo, koristeći različite glasove o Gotovini u nekoj prezrivoj formi kviz-natjecanja. Budući da na kraju predstave i glumci i gledatelji zaključuju da smo živjeli i da živimo u smeću (političkih) laži, postavlja se pitanje što je istina – to su samo imena i prezimena starica i staraca ubijenih danima nakon “Oluje”. Ta se imena, jedno po jedno, čitaju na kraju predstave, dok troje glumaca na više nego groteskan način pokušava oribati ogromnu hrvatsku zastavu.

Redatelj Borut Šeparović nije bio nježan ni prema glumcima ni prema publici: koristi se mnogim trikovima montaže i preslagivanja scenskog i literarnog materijala, ali ne zamagljuje (povijesne) činjenice. Također, sasvim iskreno ogoljuje i taštine i mistifikacije kazališnog posla.

Reakcija premijerne publike u ZeKaeM-u bila je kaotična: od demonstrativnog napuštanja dvorane na spomen Gotovine do nategnutih diskusija nakon predstave “o stilu i formi”, uz izbjegavanje razgovora o bitnom: civilnim žrtvama nakon “Oluje”. Sve to navodi na zaključak da je u teatru moguće govoriti o najneugodnijim temama hrvatske novije prošlosti, ali i to da za katarzu o tragičnim događajima treba još vremena.