Koliko i kako djeca uče o holokaustu?

“Za vrijeme Drugog svjetskog rata vjeruje se da je ubijeno šest milijuna Židova. Logori su postojali po cijeloj Europi, taj čin naziva se holokaust.” Ovako kratko objašnjenje jedne kompleksne teme dano je maturantima jedne zagrebačke gimnazije sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća. Maja Cimeša Samokovlija, tadašnja učenica a sada učiteljica hebrejskog jezika, židovske kulture i povijesti u zagrebačkoj Osnovnoj školi “Lauder-Hugo Kon”, bila je šokirana brzinom takve poduke: prisjetila se kako su o holokaustu učili zapanjujuće šturo, i to u gimnaziji u Križanićevoj ulici, u čijem su dvorištu ustaše poredali učenike i izdvajali židovsku djecu.

Unazad desetak godina, podučavanje o holokaustu ipak je postalo sadržajnije. Maja Cimeša  Samokovlija kaže da joj se za savjet obraćaju kolege iz drugih škola, no svejedno smatra kako bi u udžbenicima trebalo biti više o toj temi.

– Potrebno je učiti o koncentracijskim logorima i sličnim užasima: osnovcima i srednjoškolcima valja jasno objasniti što je bila NDH i ustaše te do čega vodi nacionalna i rasna mržnja – kaže. Dodaje kako se u židovskoj školi “Lauder-Hugo Kon” povijest uči u svim razredima, prema udžbenicima “Školske knjige” i materijalima iz Yad Vashema, a imaju i dodatne sate za kojih posjete Muzej holokausta i geto u Budimpešti te Židovski muzej.

Važnost dodatne nastave

I dok učenici židovske škole saznanja o holokaustu dobivaju kontinuirano, od malih nogu, u ostalim se hrvatskim školama ta tema obrađuje u sklopu nastave povijesti, u osmom razredu osnovne i četvrtom razredu srednje škole.

U Srpskoj pravoslavnoj općoj gimnaziji “Katarina Kantakuzina Branković” u Zagrebu, holokaust maturanti obrađuju u sklopu povijesti 20. stoljeća, na dva školska sata. Profesorica povijesti Slađana Mesarek navodi kako je pritom najzastupljenija metoda razgovora i prezentacije filmskog i slikovnog materijala, nakon čega učenici rade istraživačke radove.

– U dodatnoj nastavi vodim povijesnu grupu, koja će uskoro ugostiti dr. Borisa Brauna, nekadašnjeg logoraša Auschwitza. Na proljeće ćemo u Jasenovac – kaže Slađana Mesarek, dodavši kako je interes učenika za tu temu velik, pa su mnogi pročitali i dodatne knjige o holokaustu.

Tamara Janković, profesorica povijesti u OŠ “J. J. Strossmayer” u Zagrebu, predaje prema “Profilovim” udžbenicima. Navodi da je u njima holokaust dobro obrađen, s obzirom na mogućnosti koje daje plan i program gradiva povijesti za osmi razred: obrađen je kroz poglavlja “Nacizam u Njemačkoj”, “Totalni rat i civilno stanovništvo”, “Nastanak NDH” i “Kraj Drugog svjetskog rata”.

– U sklopu izborne grupe za ljudska prava i povijesne grupe obrađujemo i holokaust. Učenike vodim u posjet Spomen-području Jasenovac, a intervjuirali smo i svjedoka povijesti, bivšeg logoraša Jasenovca, pa nam taj video-materijal služi kao dodatno nastavno sredstvo. Dobra je zamisao i budući izborni predmet Građanski odgoj, na kojem će se obrađivati i teme nedovoljno zastupljene u povijesti, među njima i holokaust. Učenici su veoma zainteresirani za temu holokausta, shvaćaju koliko je ozbiljna i pažljivo o njoj uče. Puni su pitanja, na koja, nažalost, često nemamo vremena odgovoriti, zbog obilnog sadržaja predviđenog nastavnim programom. U školskoj je godini, naime, samo 70 sati povijesti – kaže Tamara Janković.

Empatija prema žrtvi

Iako su udžbenici napredovali po pitanju obrade holokausta, oni nisu jedino što nastavnici koriste: dostupni su im materijali MZOŠ-a, a na internetu su i Shoah Foundation, The Jewish Foundation for the Righteous, Kuća Anne Frank… Tamara Janković sudjelovala je i na edukacijskim seminarima koje provodi Ministarstvo znanosti i Agencija za odgoj i obrazovanje u suradnji s međunarodnim centrima koji se bave holokaustom.

Član prve skupine hrvatskih nastavnika koji su pohađali seminar o poučavanju holokausta u jeruzalemskom centru Yad Vashem bio je profesor Hrvoje Klasić, s Odsjeka za povijest na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

– Pristup učenju o holokaustu u Yad Vashemu jako mi se svidio. Naglasak je upravo na ljudskim sudbinama, na ljudima prije nego što su završili u plinskim komorama. Žrtve tog stravičnog zločina nisu značajne samo zato što su žrtve, nego upravo zato što su to bili obični ljudi, književnici, lučki radnici, bravari, pjevači, studenti, domaćice, učenici… Mislim da se na taj način puno lakše može postići empatija prema žrtvi, nego na temelju polemika oko broja ubijenih, prikazivanja izmučenih ljudskih tijela i masovnih grobnica. Dnevnik Ane Frank najbolji je argument u prilog ovoj tezi – kaže Hrvoje Klasić.

Smatra kako u hrvatskim školama postoji problem u poučavanju tema iz 20. stoljeća, pa tako i holokausta. Zbog državne mature četvrti razred traje kraće, što se posebno osjeti u predavanju sadržaja koji su u programu drugog polugodišta.

Stav nastavnika

– Na kraju sve ovisi o nastavniku koji radi s učenicima. Ako je on za određenu temu nezainteresiran, a posebno ako se s nekim stvarima ne slaže politički i moralno, onda nastaju problemi koje ni najbolja volja Ministarstva obrazovanja, ni suvremeni udžbenici povijesti ne mogu riješiti. Siguran sam da u Hrvatskoj još ima nastavnika povijesti koji NDH tumače isključivo kao stoljetnu težnju hrvatskog naroda, a “Za dom spremni” kao stari hrvatski pozdrav – smatra Klasić.

I dok se neki pitaju zašto se u 21. stoljeću uči o stradanju Židova, prva asocijacija za valjani odgovor njemu su uvredljivi povici na stadionima i grafiti, poput “U” i “NDH”, na zidovima.

– Pravo pitanje nije zašto, nego koliko i kako učimo o holokaustu, jer on se nije događao daleko i nekom drugom. Holokaust se događao u Hrvatskoj, hrvatskim građanima i u ime hrvatstva. Ne znam bi li mladi ljudi koji kliču Juri i Bobanu bili u stanju učiniti što i “junaci” iz pjesme ili je tek riječ o izrazu sveopćeg nezadovoljstva, koje radikalizira određene društvene fenomene. No, znam da su svi veliki zločini u 20. stoljeću pokrenuti prvo verbalnim deliktom – zaključuje Hrvoje Klasić.