Konstitutivnost do zidića

Kako je paradoksalna stvar ta politika, naročito ona koja se bavi srpsko-hrvatskim odnosima. Ti odnosi, čini se već desetljećima, nemaju dublje veze s načinom proizvodnje života, a to znači s kapitalizmom. Jer, Srbi i Hrvati bi – sudimo li po njihovim političkim vođama – da se svađaju, da ratuju, pa da se mire. Pa onda opet svađaju, možda ratuju, pa još bolje mire. Ma što koštalo da koštalo. Budući da obraz, naročito ako je nacionalni, nema cijene. Najprije obraz, a onda cijena – to je ljepota idealizma života u naciji. Zbilja, život je za profesionalne Hrvate i Srbe (otkada struke propadaju, to smo u svim strukama!) vječno vraćanje bitka. Tu Nietzscheovu neoriginalnu misao kritički teoretičar Adorno usporedio je ne sa srpstvom i hrvatstvom, već s doživljajem svakodnevnice birokrata u kapitalizmu. A možda tu i postoji neka tajna veza?

Za primjer uzmimo zadnju aferu za jedan dan. Srpski ministar za dijasporu (konceptualizacija zaslužuje poseban tekst: Srbi u jugoslavenskim zemljama su državi Srbiji dijaspora?!) Srđan Srećković postao je nakratko pravi srećković potegnuvši pravog kviska izjavom kako će za Srbe u Hrvatskoj biti tražen status konstitutivnog naroda. Tražit će ga ne možda Hrvati ili, politički korektno, većina građana Hrvatske na referendumu za promjenu Ustava, već Srbi. Točnije ON, budući je dotični dobro svladao manipulativnu logiku “mi” diskursa. “Upravo zbog toga NAŠ legitiman zahtjev jest da tražimo status konstitutivnog naroda u toj zemlji”, govori Srećković na zapadnoj varijanti srpsko-hrvatskog jezika, kako već desetljećima govore srpski političari u ovdašnjim pisanim medijima.

Stanuje li prvi politički Srbin Hrvatske (onaj koji može reći “mi”) u Hrvatskoj ili u Srbiji, bilo bi do kraja izgovoreno logično političko pitanje, no njega hrvatska politička i medijska kasta (svih nacija) NEĆE izgovoriti. Ona bi to mogla s obzirom na to da se, za razliku od Srbije, distancirala od Hrvata u BiH dovoljno da razlikuje sebe od njih, a i njih od dijaspore. No, ona to istodobno i ne može, jer su baš ti Hrvati u BiH primjer takoreći dvostruke konstitutivnosti. Ustavni su, NEMANJINSKI, dakle slavni konstitutivni faktor u BiH. Ali na neki način i u Hrvatskoj, koja da se za njih mora, NE kao za svoju manjinu, po ustavnoj dužnosti brinuti. Ne znam da li se na isti način Srbija mora ustavom propisano brinuti za Srbe u rasejanju, tj. i u Hrvatskoj. Pa bi onda oni/mi na toj liniji ipak bili makar jednostruko konstitutivni (za Srbiju), a držanje te ustavne linije po analogiji bi logično tražilo i drugu konstitutivnost (za Hrvatsku).

No, u Hrvatskoj Srbi imaju status nacionalne manjine. A nacionalna manjina ima svoje zastupnike. I to više od jednog, koji bi svi, svim programskim razlikama usprkos, pravo na ono “mi” predstavljanje, koje im odjednom uze Srećković. Prvenstveno zato morali su svi oni reagirati, ograditi se od danajskih darova Beograda i onda reći da je sve što ih zanima ostvarenje prava iz izmijenjenog Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i što brža EU-integriranost. Iako, po mišljenju Veljka Džakule, 97 posto Srba u Hrvatskoj želi biti konstitutivno, kao što su i prije 1991. bili, no boje se to priznati. Nije jasno koje je to istraživanje u pitanju, no jasno je da se možemo zapitati boje li se to Srbi (a netko bi i Hrvate, da ne kažemo sve građane Hrvatske, mogao pitati, možda bi i mnogo ne-Srba bilo za srpsku konstitutivnost!) ili ovakvi njihovi ozbiljni predstavnici? Druge predstavnike Srba, one saborske, upravo je neizravno napalo i hrvatsko civilno društvo, u liku GONG-a, koji traži ispitivanje ustavnosti zadnjih izmjena Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor. Jer da u svome glasačkom pravu sve manjine moraju biti ravnopravne, a Srbi to sada nisu.

Eto, tako stvari stoje, ništa jednostavnije. S nebeske distance izgleda da su sve naše nevolje u međunacionalnim odnosima zakonskog, ustavnog i uopće proceduralnog tipa. Usklađivanje zakonodavstva. U zemlji. Među zemljama Jugoslavije. S EU-om. Kao da se ništa nije promijenilo od vremena fantazije o sukobu federativnog i konfederativnog načela u Jugoslaviji. Pobismo se zbog ustavnih odredbi? Zbog nacionalnih uzvišenih načela? Čistih računa među nacijama? Malo morgen!

Materijalistička analiza već godinama govori o tragu novca i nacionalističkoj ideologiji kao nužnom, no ne i dovoljnom uvjetu pretvorbe, dakle nacionalizacije kao preduvjeta privatizacije nekada društvenih sredstava za proizvodnju. Ta privatizacija ne samo društvenog vlasništva, već i mnogih nevlasničkih odnosa, za koje se brinula socijalna država (već u dekadentnom razdoblju Jugoslavije), te koja je od većine stanovništva napravila euroatlantski “integrirane” gubitnike tranzicije, a od prave manjine novu klasu posjednika i posrednika u nišama globalnog kapitalizma, bila je pravi razlog što su još tzv. komunisti razvili spontanu ideologiju primarnosti nacionalnog identiteta. No, ta identitetska, “mala” ideologija NIJE bila nacionalizam 19. stoljeća, u koji se kostimirala, a i danas bi da se odijeva. Ona nije stvarala nacije, najjednostavnije govoreći zato što su one već postojale. Ona je bila i ostala, svojom paradoksalnom retrogradnošću, “samo” žeton za uključivanje u igru provedbe rubnog neoliberalnog kapitalizma. Kako to izgleda na primjeru dnevnog događaja “uzrujanosti” idejom konstitutivnosti srpskog naroda u Hrvatskoj?

Gost trećeg televizijskog Dnevnika, koji uređuje i vodi za “hrvatsku ideologiju” uvijek spremna novinarka Dijana Čuljak, bio je “promućurni” profesionalni hrvatski intelektualac Igor Zidić. Tu se on, u ime obrane od velikosrpskog agresora, koji nikada ne spava, napričao lauda srpskoj tradiciji, državotvornoj ideji, Garašaninu i uopće srpskoj državotvornosti, od čije straže na obrani nacionalnih interesa indolentni i preopušteni Hrvati, iako kulturno superiorni, mogu mnogo toga naučiti. Onako usput je, s eminentno europskim manirama, odradio politički, u biti rasistički posao zbog kojeg je i pozvan. Da izgovori kako nećemo valjda agresoru na našu hrvatsku-nesrpsku zemlju dati konstitutivnost itd. i sl. Svoje napade, prvenstveno na ne-nacionaliste, a ne na Srbe, on kao misleći nacionalist pretvara u nužne obrane. Tako u jednom intervjuu izjavljuje da (smo) “dosadašnje nalete diletanata i samozvanih žandara preživjeli, pa ćemo preživjeti i buduće. Naš nam cilj ne da da propadnemo: to je bolja, sretnija i kulturnija Hrvatska u koju vrijedi investirati jer druge nemamo.”

Napokon vidimo pravog adresata kojem se obraća ovaj samopozvani krotitelj hrvatske i srpske divlje misli: to su investitori. Veliki moćnici koji će uvijek trebati ljude poput njega, koji je i sam pomalo poduzetnik. Osim u likovnu umjetnost, on reinvestira u proizvodnju nacionalnog naboja na svim stranama, od kojeg će nas onda on i njemu slični drugari, po istoj cijeni, i zaštititi. Da možemo dalje bolje, sretnije i kulturnije raditi, a sve na slavu jedinog pravog i zajedničkog boga Srba i Hrvata, koji ne trpi heretike – kapitala. A taj je tek konstitutivan.