Koračanje u dvoje

Kad je 1998. debitirao ultraniskobudžetnim filmom “Pi”, Darren Aronofsky silno je pomaknuo granice tadašnjeg američkog nezavisnog filma. Priča o mladom židovskom matematičaru iz New Yorka koji pokušava dokučiti brojčano iskaziv i univerzalno primjenjiv temelj prirode i svemira, povezala je metafiziku, triler i art na način tada usporediv samo s još jednim “matematičkim” filmom, argentinskim ostvarenjem “Moebius” Gustava Mosquere.

Balet i horor

Dvanaest godina kasnije, Aronofsky, sad već jedan od najuglednijih američkih sineasta, ponovno je napravio osebujan iskorak. U svom novom filmu “Crni labud” spojio je balet i horor u priči u kojoj je zamiješao motive De Palmine (i Kingove) “Carrie”, odnosno Hanekeove (i Elfriede Jelinek) “Pijanistice” s jedne, Mankiewiczevog (i Mary Orr) “Sve o Evi” s druge, te Powellovih i Pressburgerovih “Crvenih cipelica” (prema Andersenu) s treće strane. Tu je i slavno Čajkovskijevo “Labuđe jezero”, u čijem su libretu Vladimir Begičev i Vasilij Geljcer uporabili klasičan romantičarski motiv doppelgängera iliti (zlog) dvojnika, što će fatalno odrediti junakinju filma, mladu i pod majčinim staklenim zvonom formiranu njujoršku balerinu Ninu (Natalie Portman).

Pokušavajući otkriti svoju tamniju stranu kako bi uz ulogu bijelog labuda uvjerljivo mogla odigrati i onu crnog, ona će krenuti na autodestruktivni put bez povratka, izgubivši mogućnost razlikovanja zbilje i pričine. Aronofsky nije samo spretno spojio motive različite provenijencije, nego je i artificijelni svijet baleta lucidno oblikovao realističkom fotografijom krupnog zrna, istovremeno postižući i impresionistički sfumato efekt. To povezivanje artificijelnog, dokumentarističkog i poetičnog kroz narativnu građu i teksturu slike veliki je dobitak “Crnog labuda”, pri čemu na strani realističkog stoje i prizori podvrgavanja tijela iscrpljujućim zahtjevima baleta.

Delikatnost Natalie Portman

Ubacivanje hororskih stilizacija već je manje uspjelo, mjestimično one čak djeluju banalno, pogotovo kad se u drugoj polovici filma vežu s dotad već nabujalim psihoanalitičkim i inim motivskim stereotipima. Zapravo, do lezbijske scene između Nine i njezine “Eve” Lily (mlada Mila Kunis), “Crni labud” je gotovo savršen film. Pitom nije sporna izvedba lezbijskih prizora koji plijene intenzivnošću, nego njihova dramaturška nategnutost. Iako scena kasnije biva opravdana shvaćanjem da je seksualno uskraćena Nina u formi mašte a ne u zbilji oslobodila svoj id, dramaturgija filma, praćena spomenutim hororskim stilizacijama, od tog trenutka kreće previše poznatim stazama. Dotada impresivnu strukturu počinju načinjati trivijalnosti, ali srećom, film se ipak ne raspada. Upravo suprotno, Aronofsky kreira sugestivnu završnicu čiji je zadivljujući vrhunac Ninina pretvorba u crnog labuda, pa se može zaključiti kako je njegovo redateljsko umijeće, iako povremeno kompromitirano, u najvećoj mjeri izvuklo film iz balasta motiva koji su do završnice prerasli u mnoštvo stereotipa.

Iako su Barbara Hershey kao majka i Vincent Cassel kao blaža varijanta demonskog umjetnika-manipulatora ekspresivni u svojim rolama, “Crni labud” u glumačkom je smislu ponajprije ljubavno pismo svog režisera njegovoj glavnoj glumici. Aronofsky je film u potpunosti sagradio oko delikatnosti i apartnosti Natalie Portman, i u tome nije pogriješio.