Pravednik među tiranima

MENZELOVI BALKANSKI KASAPI

Kakva je sličnost između HTV-a i Mandžukića? Velika: ne mogu ne pogriješiti ni na ziceru! Na HTV-u puste ciklus Jirija Menzela – svaka čast, na komercijalnim televizijama takav sadržaj možete vidjeti samo u snoviđenju – ali već u šestoj minuti filma “Svečanost visibaba” spiče reklamu za “Bingo”! Normalno, baš na mjestu najveće napetosti. “Trabant je izvrstan auto, pouzdan”, kaže jedan lik u filmu, a to se može reći i za naše hateveovske urednike. Izvrsni su, pouzdani poput “trabija”, i uvijek posve predvidivo rade u dva takta: korak naprijed, dva koraka nazad. A baš smo ih lijepo zamolili da to ne čine.
ŠEKSOVA ISPRIKA

“Jednostavno sam puknuo”, priznao je Vladimir Šeks u središnjem Dnevniku Hrvatske televizije, pa se onda ispričao novinarima. Čovjeka treba razumjeti. Našao se usred Zagreba u okruženju piranja, hijena, morskih pasa i ljudoždera, a nitko mu nije objasnio ljepšu stranu priče: da se ljudožderi od srca raduju svakom čovjeku! Pa i njemu, Vladimiru Groznom, obradovale bi mu se, ako ništa, onda bar one hijene iz DORH-a, mjesta na kojemu se svako političko truplo oglođe do kostiju.

Uglavnom, Vladimir Šeks, najkarizmatičniji naš negativac, doktor No Hrvatskog sabora, sve je to rekao na lijep način, razumljiv svakom poljoprivredniku. Hrvatski je javni govor, inače, do bola ritualiziran. Svaki će naš seljak kada mu poturite “krušku pod njušku”, automatski izverglati žalopojku prema kojoj je on, čestiti hrvatski agrikola, jadan i bijedan jer mu država za pšenicu nudi samo kunu umjesto kunu dvadeset pet. A i s tim bi, sirotan, jedva sastavio kraj s krajem. I nikada nitko da ga pita zašto onda, dođavola, ne počne uzgajati neku profitabilniju kulturu, nego nas sve stoljećima kinji s tom seljačkom dostojevštinom. Čak je i najveći hrvatski seljak, Ivica Todorić, udario prije nekoliko godina u kuknjavu uvjeravajući novinara “Vjesnika” da bi jedva skrpio kraj s krajem da mu nije tatine pemzije. Što bi onda poljodjelci bili gori? I premijerkin je jezik jednako ritualan. Prigodom prisege sudaca, Jadranka Kosor nije uspjela smisliti ništa pametnije doli da je riječ o “prazniku demokracije”. Mogla je isto tako reći da je riječ o “danu svisca” ili “Halloweenu”, a mi bismo bili jednako sadržajno obogaćeni u odnosu na meritum pitanja koje glasi: je li stara nomenklatura u sudačke stolice, mimo zakona, posadila sebi odane kadrove kako bi i dalje radila ovo zlo i naopako kao i dosad? Jok, nije. Plači, voljena zemljo.
BOBIĆEV RTL DANAS

U RTL-u Danas sve se češće na dobar način napadaju tvrđave pučkih predrasuda, poput ovih iz prethodnog pasusa. Novinarka Danasa krenula je tragom priče prema kojoj je neki osiguranik s mrenom na očima naručen na operaciju 2013. godine. Mnogi novinari tu stanu, to je zgodno za popljuvati sustav, ali malo istraživanja, malo razgovora s meritornima – od Dade Milinovića do liječnika u bolnici – i priča pokazuje drugo lice! Kada se upišete na listu čekanja u Zagrebu, automatski vas bilježe u četiri bolnice i idete u prvu u kojoj ste na redu, pa su liste čekanja ustvari četverostruko brojnije od čekalaca. Ili čekača, čekatelja, čekaoničara, čekista – kako se to hrvatski danas kaže? Elem, nismo ipak baš toliki Zimbabve. I drugo, pacijent – ovaj s mrenom – može se operirati već sutra, ali u bolnici u Pakracu, a ako on smatra da je tamo lošiji liječnik, a on baš želi Schwarzwaldklinik, to je njegov problem. Naši bi ljudi imali sve socijalističke povlastice, najbolje doktore, operacije bi htjeli u roku odmah, po mogućnosti ne bi ništa plaćali, kukali bi televiziji kako ih liječe kao da su u Ugandi, a kada dođu izbori, onda im i na sam spomen riječi “socijal…” pada mrena na oči. Uglavnom, RTL je dobro skinuo jednu takvu s gledateljeva oka.

SANDRA KRIŽANEC U DEKICI

Sasvim pristojna kadrovska inovacija u Dnevniku, Sandra Križanec Medić, dva dana zaredom vodi emisiju ogrnuta u neku dekicu kakvu Clint Eastwood nosi kod Sergia Leonea. Valjda na HTV-u nije radilo grijanje.

GOLDSTEIN U NEDJELJOM U DVA

U demokratskoj hrvatskoj državi – otkriva nam u “Nedjeljom u dva” dr. Ozren Žunec – možemo slobodno raspravljati o smislenosti tečaja švicarskog franka, pa je to napredak u odnosu na prethodno razdoblje. Za ovo fantastično dostignuće demokracije zalagao se mnogi pravednik, od Aristotela do Ive Banca. Ovaj potonji obogatio nas je još jednim misaonim dosegom: Banac je znanstveno ustanovio kako je Tuđman bio podnošljiviji od Broza, jer je pod Tuđmanom postojao kakav-takav pluralizam, a pod Titom nije. Da bi reč rekli. Bilo bi lijepo da nam dr. Banac još objasni zašto je izbor manjeg od dva zla legitiman kada Tuđmana suprotstavljamo Titu, ali nije ako Tita suprotstavljamo Paveliću. Tada su obojica tek zločinci.

Eto, to su ti hrvatski intelektualci, peripatetičari i patetici, koji stalno nešto smatraju, ukazuju, tvrde, misle, brane i napadaju, maksimalno se zalažući za izbjegavanje vlastitog posla – istraživanja i pisanja knjiga. Banac je zadnju knjigu izdao negdje u mlađem kamenom dobu, a u uvodnom prilogu o Ivi Goldsteinu vidjeli smo da je rad i inače problematična stvar. Kada se plodni i marljivi Goldstein sa srednjeg vijeka poželio prebaciti na XX stoljeće, katedra je morala vijećati o tomu je li takav neuobičajeni korak dopustiv ili ne. Pa su mu dopustili… Da nisu, hrvatsko bi dvadeseto stoljeće ostalo osuđeno na navijače poput Banca, Letice, Šeparovića, Zidića ili Zdravka Tomca, koji je prošlog tjedna poput Lazara uskrsnuo na televiziji. Čovjek bi se složio s Kerumom pa rekao: mogli su pozvati i babu Mandu s placa, onu što skuplja pome…

Nakon emisije “Nedjeljom u dva” ostala je tek jedna važna dvojba: zašto se u prošlom sustavu nije smjelo raspravljati o švicarskom franku?! Čudan su neki svijet bili ti komunisti.

GLEMBAJEVI U BEOGRADU

“‘Gospoda Glembajevi'”, ushićena je reporterka Dnevnika Hrvatske televizije, “premijerno se izvode u Beogradu”, pa dodaje kako je to srpski kulturni događaj sezone. Sve su ulaznice rasprodane do travnja, sve je veličanstveno, pompozno, teatralno. “Beograd je uvijek pomalo zavidio Zagrebu na ‘Glembajevima'”, kaže novinarka i odmah pojašnjava, “ali samo na drami. ‘Glembajevi’ su bili krivotvoritelji i ubojice.” Dodala je da u predstavi ne igra ni jedan hrvatski glumac, ali da ima makedonskih i slovenskih. Premalo Jugoslavije? Jugobalkanska veselja uvijek moraju biti po ključu, nikada po zaslugama; postavlja se pitanje zašto nitko među nama ne reagira tako i na Haag? Gle, tamo nema dovoljno naših – nepravda! Moralo bi ih biti.

Usput, “slučaj Purda” kojim su se ovih dana bavili svi naši mediji, jako je dobro razotkrio jedan od konstitutivnih elemenata hrvatske nacionalne drame, čiji su glavni likovi puno žešći desperadosi od onih ucifranih Glembaja. Naime, čim se na horizontu pojavi neka zastavica iz kompleksa jugokomunističko-srpskih pitanja, odmah se – prije propitivanja bilo kakvog merituma – diže dreka. Za presumpciju nevinosti (ili krivnje) dovoljno je izvaditi krvnu sliku i odmah vam, prije suda, kažu jeste li krivi ili nevini. Da su Sanadera uhapsili u Žitorađu, sada bi bio heroj a ne zločinac, ali je, jebiga, čovek fulao smer.