Princ poezije na prokletom tlu

Čitajte pjesme Branka Miljkovića! Ovaj natpis, otisnut na bijeloj stranici A4 formata i zalijepljen na vratima antikvarijata “Jesenski i Turk” u Preradovićevoj ulici, u Zagrebu je jedini vidljivi podsjetnik da se bliži datum koji će označiti pedesetu obljetnicu smrti velikog, jednog od najvećih južnoslavenskog pjesnika. Autor nekih od najljepših i najcitiranijih stihova iz života se ispisao u noći sa 11. na 12. veljače 1961. godine, u 27. godini mladosti. Objesio se o jednu nisku vrbu na Ksaveru, ali njegov glas sa smrtnim časom nije utihnuo. Nad Zagrebom je ostala jeka stihova “Srećan ko svoju pesmu ne plati glavom” i “Najzad sam dovoljno mrtav ništa me ne boli / Drvo se naginje nad zaboravom nema šta da se voli / Neka niče cveće iz prokletog tla…”

U “prokletom tlu” korijen je odmah po njegovoj smrti uhvatila priča da su pjesnika Branka Miljkovića ubila dva agenta Udbe, koji su po tom mračnom zadatku stigli iz Beograda. Kao činjenicu u svoj knjizi “Hrvatski Orfej” ovu tvrdnju zabilježit će i pisac Zlatko Tomičić, zapisujući pritom da je njegova majka bila Hrvatica iz Zadra te da je nerijetko znao provocirati tvrdeći da je ustaša.

Volio ga i Tito

Druga teorija o Miljkovićevom samoubojstvu govorila je da je pjesnik smrtno bio ranjen neuzvraćenom ljubavlju, a istoj u prilog pjesnikov prijatelj Petar Džađić objavio je posljednje Miljkovićevo pismo u kojem piše: “Bez Nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Za mene ne postoji oblast čistog važenja i pjevanja. Sad moje pjesme traže moju glavu.”

Na književnom nebu Miljković se službeno pojavio 1957. godine, zbirkom poezije pod naslovom “Uzalud je budim”. Kažemo službeno, jer i prije prve ukoričene zbirke Miljković je bio prisutan sa svojim pjesmama, koje je naizust govorila beogradska mladost. Njegovu popularnost prvi je zamijetio Oskar Davičo, koji je pet Brankovih pjesama objavio u uglednom časopisu “Delo”, gdje je službovao kao glavni i odgovorni urednik.

Kad je prva Miljkovićeva zbirka napokon objavljena, odmah je bilo jasno da njegova zvijezda sja jače i drugačije od ostalih iz generacije. Kritika ga je nazvala princem poezije, s punim pravom ga svrstavajući u red velikih pjesnika. Miljkovićeve stihove, tvrde svjedoci vremena, nisu govorili samo zaljubljenici u poeziju i umjetničke duše – kao smola su se lijepili za svakog tko ih je dotakao.

U jednom od svojih ogleda pisac Mirko Kovač napisat će kako se u to vrijeme naveliko govorilo da i sam Josip Broz Tito voli (re)citirati najglasovitiji Miljkovićev stih: “Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj.” Taj stih, zapisat će Kovač, “obasjavao je lica razočaranih ondašnjom nedostatnom slobodom, kao god što je svojom britkošću izazivao divljenje barem onog malo inteligentnijeg sloja u političkim utvrdama komunističkog svijeta”.

Neskloni mu i nedorasli književni suvremenici Miljkovića će krstiti režimskim pjesnikom, a kao povod poslužit će im nekoliko slabih rodoljubivih stihova, odnosno njegova “Pjesma o Titu”, ali pjesnički genij nisu mu uspjeli osporiti. Kao jedan od glavnih aduta za tezu da je riječ o čovjeku režima, Miljkovićevi oponenti jedva su dočekali iskoristiti argument da je pjesnik 1960, godinu dana prije smrti, dobio prestižnu Oktobarsku nagradu Beograda, dotad rezerviranu isključivo za režimske pisce. Mirko Kovač, pak, napominje da je to bio presedan u kulturnoj politici i načinu vrednovanja poezije. Uostalom, ni režimskim dogmaticima nije bilo drago vidjeti problematičnog pjesnika ovjenčanog oktobarskim lovorom. Smatrali su to, prisjeća se Kovač, “prvim kobnim pomakom u bijegu od socijalističkih kriterija”.

Živeo jugoslavenski mrak!

Dok su ga jedni dizali u nebesa, a drugi nastojali baciti u blato, tankoćutni pjesnik sve se jače odavao boemskim porocima. Svitanja je dočekivao u beogradskim kavanama, ne libeći se sablazniti sluge režima izjavama koje su tumačene antirežimskim. Iz tog vremena ostat će zabilježen podatak da je Branko u milost Kralja alkohola nemali broj puta znao isprovocirati tučnjave, u kojima je gotovo redovito izvlačio deblji kraj.

– Živeo jugoslavenski mrak! – viknuo je jednom prilikom na Terazijama, skidajući s glave svoj crni šešir, a ovaj incident brzo se pročuo na mjestu koje sve dozna. Pjesnik je pomalo padao u nemilost kod važnih ljudi, ali teško da mu je to više moglo biti bitno. On se već nalazio na putu rezerviranom samo za one koji se nađu u posebnoj milosti muza i bogova poezije – na putu za vječnost.

Iz Niša, gdje je 29. siječnja 1934. godine rođen, put ga je preko Beograda koncem 1960. godine odveo u Zagreb. Čekao ga je posao urednika kulture na Radio Zagrebu. U Zagrebu je Miljković s Brankom V. Radičevićem razgovarao za beogradski list “Duga”, a u tom razgovoru rekao je da se odriče svojih stihova i svih nagrada koje je dobio, uključujući i onu najvredniju – Oktobarsku. Do današnjeg dana ostat će nerazjašnjeno zašto je to učinio: zbog onih koji su mu se rugali i nazivali ga režimskim pjesnikom ili su posrijedi bili neki sasvim drugi razlozi.

S boemskim životom Miljkovit će nastaviti i u Zagrebu, a glasine upitne vjerodostojnosti – jednako upitne kao i one što ih je u svojoj knjizi zapisao Zlatko Tomičić – govorile su da je u zagrebačkim kavanama volio provocirati ističući svoje srpstvo. Pouzdano je tek da je volio piće i žensko društvo, u kojem se navodno nalazio i kobne noći 11. na 12. veljače. Društvo je napustio pod isprikom da se mora s nekim naći, a potom se zaputio na Ksaver, gdje ga je čekala vječnost. Tom susretu književnica Irena Vrkljan posvetit će stihove: “I drvo je reklo nemoj / Jutro moje belo…”

Kao epitaf iza Miljkovića je ostao stih iz zbirke pjesama “Izvor nade”: “Ubi me prejaka reč”.