Revizor u društvu spektakla

Kada se spoje genijalni pisac, tragikomična stvarnost i spremnost glumaca da tu stvarnost naprave još luđom, onda u pravilu nastaje dobra predstava. Ovaj put radi se o Gogoljevom komadu “Revizor”, koji smo u režiji Jerneja Lorencija premijerno mogli vidjeti u Zagrebačkom kazalištu mladih. Što se genijalnosti tiče, nije bez veze Dostojevski govorio kako smo “svi mi izašli ispod Gogoljeve kabanice”, jer je taj ruski pisac zaista jedan od onih, uz Jarryja, Mejerholjda, Pirandella i druge, koji su udarili temelje modernom shvaćanju teatra.

Samo jedan pogled na taj montipajtonovski humor iz ruske provincije govori koliko je ta tvrdnja otprije 150 godina točna. Naime, predodžba o ljudima na položajima kao o društvenim kreaturama, crni humor i poigravanje s banalnim situacijama bliski su jednako Gogolju i njegovom “Revizoru” koliko i nama koji živimo u 21. stoljeću. Gogolj od slabosti svojih suvremenika nije želio praviti veselu bulevarsku igru, nego je htio “staviti na hrpu sve zlo u Rusiji i svemu se narugati”, kako je sam govorio. Drugo, taj nerv prema fantaziji i preuveličavanju, osjećanje svijeta u kojem ništa nije na svom mjestu, govori da je pred nama živ pisac, koji bi s nama danas mogao imati značajne veze.

Vidjeti i biti viđen

“Revizor” u ZeKaeM-u upravo je takav festival pretjerivanja, koji nas na neki nadrealan način povezuje sa svime što nam danas ide na živce. Priča o tome kako lažni revizor dolazi u malo provincijsko mjesto, pa se onda svi polome oko njega želeći mu ugoditi, groteskna je sama po sebi, uz arsenal karakternih gafova većine junaka. Ali, redatelj Lorenci namjerno nije htio “aktualizirati” komad aludirajući na nekog konkretnog gradonačelnika i općinsku upravu. Praveći neviđene karikature od te galerije taštih i narcisoidnih likova koje je skicirao Gogolj, Lorenci je zapravo otvorio Pandorinu kutiju staru tisućama godina: svi ti demoni – seks, novac i vlast – suvremeni su utoliko što su izašli danas, ali oni ljude lupaju oduvijek. Gogolj je, pak, stvorio tu uvodnu intonaciju pervertiranih međuljudskih odnosa s dovoljno humora i lucidnih zapažanja da ih svaki redatelj može preoblikovati sam. Ili kako kaže Lorenci: “Problem ‘Revizora’, kako ga ja vidim, je čovjek koji je izgubio orijentaciju. Ne postoje više centar i periferija. Danas svaki klošar ima mobitel, siromasi voze ‘audije’, a kreteni završavaju vrhunske škole. Smisao današnjeg čovjeka je da bude viđen. Ako nisam viđen, nema me.”

Konzultirajući Baudrillardov esej o spektaklu današnje kulture, Lorenci je napravio predstavu koja samo dopola nalikuje Gogoljevoj zabitoj guberniji. Ono skriveno lice koje ZeKaeM-ovog “Revizora” čini uzbudljivim jest taj svijet novog cirkusa, socijalne klaunerije i neurotične želje za sveprisutnošću, čime neprestano pumpamo vlastite živote.

Na rubu živčanog sloma

Predstava koja prikazuje šizofren svijet i sama je šizofrena, pa je ovom “Revizoru” teško odrediti žanr, formu i stil. Sve je izašlo iz zgloba, a ta pomahnitala grupa općinskih službenika samo je jedinica mjere za veliki svijet, koji je u želji za spektaklom potpuno izgubio kompas.

Glumci za takvu scensku misiju na rubu živčanog sloma nisu mogli biti bolje izabrani: Vili Matula kao gradonačelnik, Nina Violić kao njegova žena i Karla Brbić kao kći, članove gradske uprave igraju Sreten Mokrović, Jadranka Đokić, Doris Šarić Kukuljica, Filip Nola, Robert Ugrina i Miha Bezeljak, dok lažnog revizora i njegovog pomoćnika igraju Jan Kerekeš i Edvin Liverić.

Artizam koji se kotrlja od realizma do karikature, kostimi (u kreaciji Belinde Radulović) u rasponu od rokokoa do tamnih odijela kao iz filma “Blues Brothers”, glumci koji su jednom nogom u ozbiljnom komadu a drugom u vodvilju, to je svijet ove predstave koja želi pokazati potpuni relativizam današnjeg života. Jedini uteg je što traje tri i pol sata, ali uz strpljenje i nešto suhe hrane taj se napor zaista isplati.

“Revizor” je novi uspjeh ZeKaeM-a, a nastao je u koprodukciji s Dubrovačkim ljetnim igrama nakon dolaska Dore Ruždjak Podolski za direktoricu Dramskog programa Igara. To bi mogao značiti dašak novog vjetra za onemoćalu kulturu ispod Srđa, ali što se toga tiče – pričekajmo do ljeta.