“Strašilo” i strašne fikcije

U svojoj kolumni “Hrvatska gibanica” u “Večernjem listu” od 11. siječnja Josip Pavičić opisao je spomenik Vojina Bakića “Poziv na ustanak”, nedavno otkriven u spomen-parku Borik u Bjelovaru, kao strašilo, sjećajući se dojmova iz djetinjstva. Kratkopotezno ocrtao je prizor jeze koju su izazivali kolos i sablasno mjesto dok je s vršnjacima vršljao spomen-grobljem za ljetnih sumraka, strašnije od filmskog susreta s Frankenštajnom. I zato što je bio takvo strašilo, bio je “šutiran gradom” i najposlije je 1991. “odletio u zrak”.

Mali Pavičić nije znao ni mogao razumjeti što je značio ili simbolizirao, ali današnji Pavičić zna zašto je postao i zašto će ostati strašilom: zato što je simbol laži i nameće samo jednu istinu. Kao spomen partizanskog ustanka ustobočio se nad grobovima partizanskih žrtava i vrijeđa ih! Nije samo laž i uvreda nego i nasilje.

Neprobavljiva gibanica

Tako otprilike izgleda Pavičićev slatko-slani kolač, neprobavljiv s više razloga. Najprije, zašto što je izmiješan iz subjektivne, osobne i kolektivne memorije (“nema nikoga tko ne zna…”), krajnje nestabilne materije kad je riječ o povijesti, no možda uporabive kad je posrijedi literatura. Iz te fikcije izbačeno je sve što bi ikako moglo narušiti njezinu naoko čvrstu konstrukciju i poruku o neoborivom, njemu zazornom ideološkom kontinuitetu. Sadašnjost se diskreditira prošlošću, buđenjem aveti i zazivanjem podjela: vaši i naši. U to ime nad gibanicom dominira Josipovićev portret na pozadini kipa s pola lica. Na uslugu Feniksu!

Važnije od izostajanja historiografski potvrđenih fakata o topografiji Vojnovića i povijesti Borika, koji se ovdje svjesno ne iznose, prešućivanje je dvaju procesa koji su doveli “Bjelovarca” kući – ne u izvornu obliku koji je raznesen nego kao rekonstrukciju kipa. Jedan je zatiranje memorije na obitelj Bakić u Bjelovaru, gdje donedavno nije postojao ni trag na njihovu egzistenciju. Čak je nadgrobna ploča na obiteljskoj grobnici razbijena, a samo upućeni znaju da su tu sahranjeni Bakićevi koji su umrli prirodnom smrću, za razliku od četvorice braće ubijenih u Jadovnom. Tek čudom na obližnjem grobu blista apstraktna skulptura koju je njegov vlasnik 1970-ih kupio od Vojina Bakića.

Drugi je proces rušenje spomenika Narodnooslobodilačke borbe (danas je naziv zamijenjen pojmom, a narodna i oslobodilačka generalizira se kao antifašistička) podignutih za socijalističke ere. Neupitno je da je riječ o ikonoklastičkom pokretu koji je neposredno nakon rušenja Berlinskog zida i zavođenje Jednoga i Jedinoga harao Istočnom Evropom, no u nas je pokazao posebno, brutalno i barbarsko lice – kao i u svemu što se događalo devedesetih. Prvi je put o tom istočnoevropskom fenomenu bilo govora 1993. u Berlinu, na konferenciji koju su sazvali ICOMOS i UNESCO suočivši zapadne i istočne povjesničare i konzervatore. Intenzitet procesa nije posvuda bio isti, ali uglavnom su bili pošteđeni spomenici naglašene likovne vrijednosti, a posvuda i u načelu memorijalni. To u Hrvatskoj nije vrijedilo, kao što se ni u ratnim operacijama nije poštovao plavi štit kojim Haška konvencija zahtijeva poštedu spomenika kulture.

Ikonoklastički bijes

Ikonoklastičkom bijesu devedesetih Bjelovar je dao svoj nimalo neznatan, a što se tiče Bakićevih sasvim poseban obol. Obnova spomenika “Bjelovarac – Poziv na ustanak” prvi je primjer “popravka” i demonstracija obrata od sljepila, žeđi za osvetom i jednodimenzionalnosti prema spoznaji kompleksnosti zbilje, mali korak na tegobnom putu prevladavanja hipoteka koje nisu od jučer.

Upravo na temi spomenika Njemačka je pokazala koliko taj popravak (Wiedergutmachen) zahtijeva strpljenja, upornosti, a nadasve učenja i osviještenosti. No u nas se o tome govori nerado, a ako, onda isključivo prigodno. Indikativno je što su svečano otkrivanje spomenika, na kojem su prevladavali političari najvišeg ranga, novinari, snimatelji i fotoreporteri, svi mediji tek spomenuli. Zasad je jedini opširniji komentar tog događaja Pavičićev tekst, zasnovan na subjektivnosti sjećanja i političkog stava. No gađenje i ostraštenost kojom je govorio o Strašilu upućuju na patologiju i smještaju ga na dno crne desnice.