Umjetnost je luster u buržoaskom salonu

Slovenska teoretičarka, spisateljica i dramaturginja Katja Praznik bila je glavna urednica časopisa “Maska”, pisala je za slovenski “Danas”, u suradnji s Iztokom Kovačem bila dramaturg za En-Knap Dance Company, pa kustosica nekoliko izložbi… Upravo priprema doktorsku disertaciju na temu “Intelektualna dominacija: suvremena umjetnost između Istoka i Zapada”.

Vaš doktorski rad propituje današnje granice između nekadašnjeg Zapada i Istoka?

– Želim istraživati istočnoeuropske umjetničke prakse u osamdesetima i devedesetima. Pokušat ću identificirati kako se promijenio diskurs u umjetnosti i kakva je njegova funkcija u širem društvenom sustavu. Tada se dogodila promjena iz realsocijalizma u novi politički sustav. Zanima me je li se tada promijenila i funkcija umjetnosti i to želim vidjeti na konkretnim primjerima. Zanima me i kakva je bila relacija između umjetničkih praksi i političkog sustava. To je povezano s načinom funkcioniranja umjetnosti na generalnoj razini.

Avangardna je umjetnost za istočnoeuropsku priču bila vrlo relevantna, tada se željela promijeniti pozicija umjetnosti u društvu. U Istočnoj Europi umjetnički sustav nije bio jasno artikuliran, dok je na Zapadu bio toliko snažan da je producirao interpretacije i diskurse. Umjetničke prakse često su bile aproprirane od strane političkog sistema i politike da su se izvozile na druge teritorije. Moja je hipoteza da su zapadni diskursi dominantni, dok istočnoeuropski nisu toliko jaki. Problem je istočnoeuropske umjetnosti taj da se nije dobro pozicionirala jer je funkcionirala u nekom drugom političkom sustavu, nije bila dobro artikulirana i dovoljno jaka.

Suptilni ekspanzionizam

Na koji način zapadne kulturne politike danas služe ekspanzionizmu Europske unije?

– To je vrlo značajno. Na primjeru SAD-a može se dobro vidjeti kako je politika iskoristila umjetnost za propagiranje ideja. U šezdesetima su to bile kontrakulturne priče, koje su osamdesetih postale dio sustava i kasnije došle na Istok. Međutim, to nisu bile samo loše ideje, jer nije riječ samo o crno-bijelim slikama. Problem je u tome kako su određene umjetničke prakse bile teoretizirane i interpretirane, kakvim jezikom i kojim sredstvima. Danas se kaže da kulturna politika i umjetnost nisu toliko bitne, ali politika svejedno ulaže nekakva novčana sredstva u umjetničku praksu. Što se tiče EU-a, sigurna sam da postoji ekspanzionistička priča, ali veoma suptilna. Uvijek postoje dobre i pozitivne strane neke priče, ali pitanje je kako umjetnička praksa može podupirati ekspanzionizam. Umjetnici su individualci koji postavljaju neka pitanja o društvu u kojem žive. Zanimljivo je što se onda desi s njihovim intervencijama.

Da, umjetnici i cijela neovisna scena regije financiraju se i iz EU-a. Zašto se onda financiraju određene prakse? Propituju li uopće naši umjetnici sustav EU-a kao takav?

– Suštinski je problem što se umjetnici često ne tretiraju kao politički subjekti. Balkanske države nisu toliko bogate da ulažu puno u kulturne institucije. Onda paralelne strukture i neovisna scena apliciraju na te fondove, jer ih vlastite institucije malo financiraju a malo ne. Pitaš se je li bolje da rade te programe, bez obzira na to odakle financije dolaze. Politička dimenzija je veoma bitna, personal is political, a to vrijedi i za umjetnost. Svatko od nas je politički subjekt i sigurno ima umjetnika koji to problematiziraju. Avangarda je željela povezati umjetnost i život, ali mislim da se ta promjena nije desila. Umjetnost je još uvijek luster u buržoaskom salonu. To je problem. Umjetnost je kontingentna i u njoj postoji puno različitih stavova, različitih pozicija. Ali u društvu nije na istoj razini kao i neke druge sfere. To ima veze s neoliberalnim trendovima koji su u pozadini radili svoje stvari. Umjetnost je previše distancirana i pomoću političkih instrumenata drži se na distanci.

Elita želi zadržati moć

Onda se velike nacionalne institucije i etablirani pojedinci financiraju zato što nacionalne elite u tome vide interes, a neovisna kultura zato što to odgovara zapadnoeuropskim interesima?

– To bi mogla biti teza i slažem se s prvim dijelom pitanja, etablirane elite žele zadržati moć, a novi igrači postavljaju paralelni sustav. No, na Balkanu se nikada nije dogodila tranzicija u kulturi. Nezavisna scena koja nema novca često zaboravlja na pitanja ekspanzionizma i kolonijalističkih politika, samo želi raditi i djelovati. Teško ju je optuživati za apliciranje na europske fondove, stvari nisu crno-bijele: dok se na egalitarni način ne integrira u promijenjeni kulturni sistem, uvijek će se tražiti novac na bilo kojem mjestu i ovisiti od internacionalnih donatora. S druge strane, ponekad mi se čini da i toj internacionalnoj sferi nije u interesu da se nešto kod nas promijeni. Zbog principa supsidijarnosti, EU ne dira nacionalne kulturne politike, za sve postoje regulative, osim za kulturu. Svijet se mijenja i, po meni, vezanost kulture uz nacionalni identitet je zastarjela stvar.

Iako je Sanja Iveković rekla da umjetnike smatra radničkom klasom, suvremena je umjetnost izuzetno elitistička?

– To je glavni problem, unutar umjetnosti i umjetnika opstaje diskrepancija oko toga: mnogim je umjetnicima problem da se postave kao radnici na nekom području. To bi moglo funkcionirati kad bi umjetnost bila egalitarna s drugim djelatnostima, onda bi i umjetnici i drugi radnici u kulturi bili kao i drugi, imali bi svoja prava. Ali čim se umjetnik postavi na neku larpurlartističku poziciju i traži autonomiju, riječ je o sigurnom mjestu koje ga distancira od snažnih društvenih antagonizama. Pitanje je da li umjetnici koje zanima problematiziranje tih antagonizama to trebaju raditi kroz svoju umjetničku praksu ili kroz još neku djelatnost. Ako se ne povezuješ s drugim radnicima, onda je tu problem. Elitističke tendencije su uvijek tu, jer izviru iz buržoaskog razumijevanja koje je i samo institucionaliziralo umjetnost kao polje gdje se stvara refleksija.