Zagreb – Magreb

Događaji na Bliskom istoku, u Tunisu, Egiptu, sada i u Jordanu, a sutra i u Jemenu, čak možda i Saudijskoj Arabiji, pretiču nas i puni su neočekivanih obrata. No tko se njih treba bojati? Pa naravno oni koji se uvijek i boje revolucije! Vladajući, diljem svijeta. Pomislimo li na Hrvatsku, od političkog i medijskog mainstreama sigurno nepostavljeno pitanje glasi: imaju li razloga za strah radne mase, gubitnici globalne postkomunističke tranzicije, one dvije trećine svjetskog stanovništva koje je neoliberalni poredak osudio na pad nadnica, slabljenje životnih uvjeta i urušavanje standarda (dobro zastupljene i u stanovništvu Egipta i u stanovništvu Hrvatske)? Ili pak vladajući? A to znači kompradorske buržoazije i spram euroatlantskog svijeta klijentelistički raspoloženi državni poreci i njihove liberalne javnosti.

Dobitne formule izvještavanja na “hrvatskom tržištu” informacija su već uhodane i poznate, pa ih se sve manje stvarno i metaforički kupuje. Skandal, teror, kaos na ulicama Kaira. A onda: tražimo Hrvate. To je recept koji supsumira političku analizu na prvoj liniji fronte zaglupljivanja. No, ta fronta politički gubi, dublje od minusa koje proizvodi na svojim i našim računima. Što će se događati s preuzimanjem vlasti u pobrojenim zemljama nećemo moći razabrati još mjesecima. Zato nema razloga za žurbu i paniku u analizi dosadašnjih događaja.

Podsjećaju li magrepske revolucije na revolucije u evropskim zemljama tzv. realnog socijalizma, je li na redu proces obratan od iranske islamizacije revolucije 70-ih godina, pošto je za sada jasno da pobunjenici u najboljoj sekularnoj i demokratskoj tradiciji protestima dižu svoj glas protiv represivnih režima, korupcije i novoproizvedenog siromaštva u koje ih se, razvojem nerazvijenosti, gura? Dok ovo pišemo, demonstranti na kairskom trgu Tahrir, gdje se održava centralno okupljanje sudionika “marša milijuna”, malo previše podsjećaju na atmosferu Woodstocka, više no ozbiljne borbe za vlast “koja se kotrlja ulicama”, kako su to znale primijetiti i iskoristiti organizirane lijeve snage u 20. stoljeću. Bliski istok i treba, vrlo uvjetno govoreći, neku svoju ’68., mišljenja je Vijay Prashad, teoretičar koji analizira nekadašnji Treći svijet nakon propasti ideologija oslobođenja istog.

Što će se tu sada događati nije samo vrlo neizvjesno, već je specifično od zemlje do zemlje, s obzirom na različite načine njihovog nastanka, antikolonijalne borbe i novih postkolonijalnih aranžmana u koje su upletene. No, neke zakonitosti mogu se uopćiti do razine komparativnog pristupa (a ne pukih analogija) spram prostora Jugoslavije. Ti elementi su međusobni odnos tradicionalnijih političkih ljevica i desnica, zamjensko bujanje identitetskih politika, a sve povezano s ekonomskim i političkim ovisnostima spram vanjskih centara kapitalske i političke moći.

Uzmimo za primjer propast, često i uništenje komunističkog pokreta u zemljama Magreba i u zemljama Jugoslavije. Na Bliskom istoku postkomunistička tranzicija traje, u valovima, od 50-ih preko 70-ih godina sve do danas. Uništavatelji sekularne ljevice na Balkanu, uz američku pomoć, mogli su dakle učiti od svojih iskusnijih bliskoistočnih kolega. Istina je da je nešto boraca s Bliskog istoka došlo i sudjelovati u ratu u Bosni, no i “kršćanski fundamentalisti” u Hrvatskoj imali su svoju internacionalu. Prva asocijacija na organizacije poput Muslimanske braće u Egiptu zato je meni npr. Hrvatska bratska zajednica, da ne kažem HDZ. Takva vlast, dođe li do nje u Egiptu, možda ga dakle uvede u EU, nakon što se nasiti svog ideološkog terora. Socijalistička i komunistička ljevica i novi identitetski pokreti neka su vrsta pra-neprijatelja na Bliskom istoku.

Ne treba zaboraviti da je, tu povijest prepričava Prashad, npr. libanonski Hezbollah na početku svoje moći u 1980-ih, nju učvrstio i tako što je pobio vodstvo libanonske komunističke partije. Tri desetljeća kasnije, aktivisti Hezbollaha i ostaci komunista dobro surađuju. Koliko su onda manje i lako shvatljive kontradikcije u dobroj suradnji HDZ-a i SDP-a, a sve za dobrobit Hrvatske? Taktičko savezništvo tjera današnje komuniste da hezbolahovce zovu “partijom otpora”, a dobra klima za identitetske politike dovela je do toga da u samom Hezbollahu, koji se lijepo razvio, danas možemo razlikovati vrlo malu grupicu vjerskih fanatika, te puno veće grupe “običnih” nacionalista i neoliberala, sklonih privatizaciji bez alternative! Taktički, u svim zemljama Magreba sada je situacija takva: slaba ljevica s jedne, i narodnooslobodilački impuls u rukama “islamista” s druge strane.

No, u slučaju Egipta to je sigurno tako, obje ove strane žrtve su nasilja treće – vlasti klijentelističke i kompradorske klike, koja odrađuje svoj posao vladanja u interesu tankog sloja u vlastitoj zemlji, a povezano s većim uslugama euroatlantskom svijetu, tj. tamošnjim vlastima. Ovaj, pak, SAD naročito, još može štampati novac za kupnju egipatske vlasti, s obzirom na njenu ulogu u tzv. bliskoistočnom mirovnom procesu, no više nema vojnu silu koja bi sve uvjerila u nužnost poslušnosti. Vazali SAD-a u toj regiji boje se sada svog slabog saveznika, koji se u slučaju Egipta ponaša javno krajnje suzdržano i “demokratski korektno”, dok iza scene grozničavo traži recept, npr. u liku Muhameda ElBaradeija, za “stabilni prijenos” vlasti s potrošenog Mubaraka na nekoga novog. To zazivanje promjene, koja će očuvati stabilnost u zemlji, zazivanje revolucije bez revolucije, pa onda u konačnici i negiranje dubljih promjena u regiji, kako to formulira i npr. Tony Blair svojim izjavama iz mondenog Davosa, nastavljanje je linije hipokrizije i cinizma zapadnih liberala, što u svom članku za “Guardian” detektira Slavoj Žižek.

Vratimo li se problemu odnosa ljevice i desnice, u Magrebu i na prostoru Jugoslavije, jasno je da identitetske desnice, svi ti političari navodno proizašli “iz korpusa svojih naroda”, kako vidimo i na primjeru BiH, koju susjedne Hrvatska i Srbija “spašavaju” od neposredne i neidentitetske demokracije odozdo, danas stabiliziraju svoju vlast na raznim Camp Davidima, Daytonima i drugim mjestašcima svoga “međunarodnog” dogovora, svim odreda, gle, baš u SAD-u. Koga američko posredovanje “oslobodi”, vidimo to od Iraka preko Kosova i BiH do Hrvatske, tu u demokratskom svijetu slobodnog tržišta ne nastaju ni socijalističke, ni stvarno socijaldemokratske, pa ni stvarno konzervativne stranke (malo deklarativnih liberala kao glavnih političkih profitera situacije), već “etnički vođe” za privatizaciju spremni.

Zato je alternativa između “islamista” i prozapadnih liberala, npr. trenutno u Egiptu, lažna alternativa, pošto su “islamisti” uglavnom samo simptom neoliberalnog upravljanja tim dijelom svijeta. Prava idejna borba, pa onda i mogući sukobi i stvarne borbe oko prirode vlasti u tom dijelu svijeta, desit će se kada ljevica ojača dovoljno da iz taktičke defenzive prijeđe u stratešku ofenzivu protiv neoliberalnog korijena identitetskog nasilja, koje nas okružuje. U zadnjoj analizi: vrijeme je da više ne dozvolimo stankama na području Jugoslavije da se i dalje skrivaju iza svojih “narodnih” imena, koja to nisu. Pokažite programe, ako se usudite!