Obračun s nelikvidnošću

Vrijeme je da se o novom početku, nekom hrvatskom New Dealu, počne govoriti konkretno. Što, dakle, buduća vlast mora napraviti odmah, u onih famoznih prvih sto dana, o kojima se već počelo bajati na sve strane? Kao dobar izbor nudi se obračun s nelikvidnošću, što Vlada Jadranke Kosor uporno izbjegava, vjerojatno u strahu da zajedno s lisicom ne istjera i vuka. To je početak promjena, koje mogu ubrzano voditi prema rasplitanju cijelog vražjeg klupka. Naravno, ako se želi poći tim putem.

Što, zapravo, izaziva nelikvidnost, koja uništava cijela poduzeća i tjera stotine i tisuće zaposlenih na ulicu? Naivni će povjerovati da su za nju krivi neki pokvareni menedžeri i kapitalisti, koji kupuju vile i jahte umjesto da plate prispjele račune. Neki čak tvrde da je njeno rješavanje pravni, a ne ekonomski problem. Dakle, posao za gospodina Mladena Bajića, a ne Vladu. Ima, naravno i toga. Parvenijska sklonost luksuzu naše nove kapitalističke klase – sjetimo se samo otkrića koje je gospodin Kerum obznanio urbi et orbi, da skupi francuski šampanjac ide sjajno s janjetinom na ražnju – požderala je mnoga radna mjesta. Ali pravi, dubinski uzrok nelikvidnosti ipak je nešto drugo.

Koliko je lažnog novca?

Najkraće rečeno, ona je uvijek znak da u zemlji nema dovoljno novca za postojeći obim prometa. Ne za potrošnju, već za normalno poslovanje; za to, da bi nesmetano tekao proces roba-novac-roba. Da bi bilo krvi u arterijama i venama nacionalne ekonomije. Kad legalnog novca, koji emitiraju Narodna i poslovne banke, nema dovoljno, privreda stvara novac sama. Taj novac su neplaćeni računi, koji ulazi u bilance isto kao i pravi. Lažnim novcem financira se dio realne gospodarske aktivnosti. Zato se to ne može riješiti samo zakonom koji bi kažnjavao neplatiše, jer bi se njegovom dosljednom primjenom još više srušila ekonomska aktivnost i uništili privredni subjekti. Jedino je rješenje da se lažni novac zamijeni pravim.

Koliko je tog lažnog novca? Barata se s nekih 36 milijardi kuna, ali realni je iznos, nesumnjivo, znatno manji, jer se dugovi zbrajaju po principu ja nisam platio tebi, ti onda duguješ nekom drugom, a on… itd. Kolika je stvarna nelikvidnost, odnosno kako doći do istine? To se može relativno točno procijeniti, pogotovo ako je onaj tko procjenjuje istovremeno i najveći kreator lažnog novca, pa time i vuk na čelu povorke lisica. U hrvatskom slučaju to je, naravno, država. Zato je mnogo zdravija metoda multilateralne kompenzacije, odnosno prebijanja dugova, koju sada priželjkuje dio poslodavaca i kakva je kod nas već jednom provedena.

Prije skoro 40 godina tako se rješavala nelikvidnost u bivšoj Jugoslaviji, a akciju je provodio računski centar INA-e, tada najnapredniji u cijeloj zemlji. Kompenzacija je bila dobrovoljna, ali ju je, ipak, malo tko mogao izbjeći, jer je povjerilac automatski prijavljivao i dužnika. Nitko, pa ni država, nije mogao skrivati svoje dugove. Tako nije samo izbrisan veliki dio registrirane nelikvidnosti, već su očišćene i bilance poduzeća, a mnogi su odmah naplatili svoja potraživanja, iznenadivši se nerijetko otkud su im stigle uplate. I, što je posebno važno, političari nisu mogli odlučivati tko će dobiti novac a tko ne, tko je prvi na redu a tko zadnji i slično.

Ubaciti pravi novac

Što bi trebalo učiniti poslije prebijanja dugova? Kako pokriti ostatak koji je, zapravo, stvarni iznos nelikvidnosti? Postoji samo jedno zdravo rješenje. U gospodarske tokove treba ubaciti istu količinu pravog novca. Ali otkud, kad vlada opća besparica? Odgovor je jednostavan, iako za neke iznenađujući. Taj novac treba emitirati. Jednostavno ga tiskati ili štampati, kako se već kome sviđa. Otvaraju li se time, istovremeno, i paklena vrata inflacije? Ne, jer nije riječ o novcu za potrošnju, već onom kojim će se napuniti poluprazan krvotok gospodarstva. Najpoznatiji svjetski monetarist, pokojni Milton Friedman, tvrdio je da na sedam jedinica bruto domaćeg proizvoda treba emitirati jednu jedinicu novca ex nihilo, dakle ni iz čega. Konkretno, na svakih sto milijardi BDP-a 13 milijardi kuna.

Suzbijajući nelikvidnost naslijeđenu nakon prve HDZ-ove dekade, u godini 2000, tadašnja je koalicijska vlada krenula drugim putem. U strahu od inflacije, ona se zadužila u inozemstvu. Zato i dan-danas plaćamo kamate i na krv u vlastitim žilama. Pritom je nelikvidnost samo smanjena, ali ne i prevladana. Ona je tinjala i dalje – gospodarstvenici su godinama upozoravali da ih se ucjenjuje s plaćanjem ili im se uopće ne plaća – da bi s vremenom dobila svoj stari zamah.

To je znak da je novac iz krvotoka privrede ponovno potrošen na održavanje parazitskog sustava stvorenog još u Tuđmanovoj eri. Svesrdno su se priključili i oni, koji su uspjeli monopolizirati neki segment malog hrvatskog tržišta, što im je omogućilo da ucjenjuju druge privrednike i građane. To je poprimilo doslovno dramatične razmjere, pa je potrošnja izgubila svaku vezu s prihodima. U prošloj godini, nakon još jednog smanjenja (ovog puta za još “samo” 1,4 posto), BDP se vratio na razinu iz godine 2006. Potrošnja je, međutim, bila za četvrtinu veća nego tada. Sve donedavno premijerka i njen ministar financija skoro su se svakodnevno hvalili kako su, usprkos krizi, napunili proračun. Kao da ih uopće nije zanimalo što se istovremeno dešavalo s gospodarstvom i građanima.

Nelikvidnost ili inflacija

Dok traje takvo stanje, nelikvidnost se jednostavno ne može izbjeći. Sav svježi novac za održavanje poslovne aktivnosti koji uđe u privredne tokove – bilo iz “tiskare”, bilo od inozemnih kredita – ubrzo će pojesti parazitska potrošnja. Obnova inflacije u takvim je uvjetima realna opasnost. Ali je li nelikvidnost, koja dovodi do rušenja proizvodnje, zaista manje zlo od inflacije? U biti, riječ je o dva pokazatelja istog stanja. Bolesne ekonomije i neodgovorne vlasti koja troši preko mogućnosti. Najveći ekonomist prošlog stoljeća, John Maynard Keynes, govorio je da je u jednom osiromašenom društvu bolje izazvati inflaciju nego nezaposlenost. Prosvjedi na ulicama hrvatskih gradova pokazuju da je bio u pravu.

Dilema je, međutim, lažna. Ne može se živjeti ni s inflacijom niti u depresiji čiji je znak nelikvidnost. Ako želi izvući zemlju, buduća se vlast morati sukobiti sa strašnim neprijateljem. S profiterima krize i bučnim, prijetećim potrošačkim strukturama. Iako se rješavanje nelikvidnosti može činiti samo tehničkim poslom, i time će se vrag povući za rep. Za prvih sto dana nove vlasti, apsolutno dosta.