U Leinim cipelama

Režiser Branko Ivanda, profesor filmske i televizijske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, koji iza sebe ima sedam igranih filmova, 25 televizijskih filmova i TV drama te nekoliko sapunica, upravo završava rad na najnovijem igranom filmu “Lea i Darija – Dječje carstvo”. Scenarij potpisuje zajedno s Dragom Kekanovićem, a glavni producent filma je produkcijska kuća “Ars septima”, u suradnji s HTV-om i HNK-om.

– Moto filma je “Gdje mašta šuti, činjenice govore”. Mislim da će privući publiku, one koji su željni dobre, uvjerljive, snažne i romantizirane priče, koja ima puno dodirnih točaka sa stvarnim događajima. Upoznajemo plesnu i glumačku zvijezdu Leu Deutsch i dolazak Darije Gasteiger u Zagreb, njihovo prijateljstvo i zajedničke nastupe, ali i suparništvo među njihovim roditeljima. U filmu se vidi i Dječje carstvo, kazalište u sklopu HNK-a koje su vodili Tito Strozzi i Mladen Širola, a koje je preraslo u pokret od 5.000 darovite djece. Prikazuje se i dolazak tada najvećeg filmskog producenta Charlesa Pathéa kako bi snimio film o Lei, nakon čega porodica Gasteiger organizira snimanje filma o Dariji u Berlinu. Lein otac, zagrebački advokat, uspijeva preživjeti rat, dok su Lea, brat joj Saša i majka Ivka zadnjim vagonom otpremljeni u Auschwitz. Iscrpljena Lea umire već u vagonu. U filmu je to prikazano na gorak, ali i optimističan način, kroz njene vizije: Vagon se raspada usred polja, Lea čuje majčinu svirku klavira, Darijin smijeh i step; odjednom više nema robijaša, oko nje su dragi ljudi, s kojima se smije i pleše – priča Ivanda.

Sanduk s klizaljkama i notama

Lea Deutsch i Darija Gasteiger bile su prave male zvijezde. Kako je sve to prekinuto?

– Leu su zvali hrvatskom Shirley Temple, a može se reći i da je ona naša Anne Frank. No, malo se zna o tragičnoj sudbini ove curice, koju su najprije digli do neba, a onda je zgazili. Najbolje to prikazuje scena kada su joj zabranili ulazak u kazalište, koje joj je značilo sve, pa je satima sjedila na klupi ispred HNK-a u svom sivom kaputiću sa žutom zvijezdom. Kada bi Lea glumila i plesala, karte su bile rasprodane. Iako joj je Darija bila konkurencija, postale su prijateljice. Lea je umrla 1943. godine, a godinu kasnije Darija je s roditeljima pobjegla pred partizanima u Austriju. Pripremajući film, bio sam uvjeren da je i ona nastradala, no pronašli smo staru gospođu Dariju u Innsbrucku. Nakon početnog šoka, sjetila se cijele dječje trupe s kojom je nastupala, no zbog blokade uzrokovane tragedijom nije se uspjela sjetiti Lee.

Prije početka snimanja opsežno ste istraživali život dviju djevojčica. Što ste otkrili?

– Dvojica prijatelja, Židovi Branko Polić i Zlatan Gelb, upoznali su me prije sedam godina s pričom o toj popularnoj curici u vrijeme pred i na početku Drugog svjetskog rata. Potom mi je Relja Bašić ispričao svoja sjećanja na Leu, o tome kako je s kolegama Evangelističke škole, koja se nalazila nasuprot kuće Deutschovih u Gundulićevoj ulici, satima visio pod njenim prozorom. Na tavanu te kuće našao sam sanduk koji je pripadao porodici, s očevim pravničkim knjigama, Leinim klizaljkama, notama, trokutima s natpisom “2.b” 5. ženske gimnazije koju je pohađala. Slagao sam djelić po djelić njenoga života. Razgovarao sam s četrdesetak ljudi, poput Bobija Marottija i Alfreda Brendela, s njenim prijateljicama i susjedama, primjerice gospođom Grgić, Sonjom Kastl, Vesnom Ljubičić i Višnjom Barac. U Državnom arhivu pronašli smo originalna pisma kulturnog svijeta, upućena ministarstvu i policiji, o značaju Lee za kulturni život, kao i pismo Alojzija Stepinca u kojem savjetuje da se “svi koji žele preći na katoličku vjeru prime, a kad strašno vrijeme završi, da ostanu u njoj samo oni koji to žele”, jer Deutschovi su pokrstili djecu. Pronašli smo u Sveučilišnoj knjižnici i originalnu partituru operete “Čudo od djeteta”, napisane upravo za Leu Deutsch.

Za muzej u Gundulićevoj 29

Prvo ste napravili dokumentarni film, a tek potom igrani. Odakle takav redoslijed? Kako to da ste u dva navrata tražili glavne glumice?

– Dokumentarac je snimljen 2006. Vidjevši da je priča puna dramatičnih preokreta, počeo sam rad na igranom filmu, za koji su pripreme krenule u oktobru 2009. U početku sam imao velikih problema pronaći glavne glumice. Čak sam mijenjao neke koje su odrasle u periodu dok smo skupljali sredstva za snimanje. Trebale su mi glavne junakinje u godinama kada više nisu djeca, a još nisu žene (12 do 13 godina). Svjetske prvakinje u stepu Tamy Zajec i Klara Naka, koja i fizički jako sliči Lei Deutsch, pokazale su se kao pravi izbor. Samo snimanje filma krenulo je lani u junu. Još nam slijedi obrada slike i tona, a sve bismo trebali zaokružiti krajem aprila ili početkom maja. Premijera ovog 100-minutnog igranog filma vjerojatno će biti u Puli. Tri epizode serije o Lei i Dariji emitirat će se krajem godine na HTV-u, a u njima će pojedine situacije biti prikazane sa znatno više plesa.

U radu na filmu nailazili ste na brojne probleme. O čemu je riječ?

– U filmu se vidi kako su Lea i Darija šest puta odlazile u kino gledati film “Swing Time” iz 1936. godine, s Fredom Astaireom i Ginger Rogers, nakon čega su noću u dvorištu vježbale plesne korake. Zbog toga smo stavili 29-sekundni insert iz tog filma. No, kompanija Warner Brothers tražila je od nas 15.000 dolara za filmska prava, pa nam je pomoglo američko veleposlanstvo. Novi problem je što naplatu prava potražuje i Astaireova udovica. Riječ je o stotinjak hiljada dolara, što nemamo. Osim toga, tokom snimanja gradskih eksterijera nismo imali veliku pomoć Grada Zagreba, a sada nam još želi naplatiti parking.

Koji su vam planovi nakon ovog filma?

– Rado bih obradio dva romana, “Sunce” Ivana Aralice i “Zimsko ljetovanje” Vladana Desnice. Namjera mi je posvetiti se inicijativi otvaranja muzeja u kući u Gundulićevoj 29, koju je posjedovala porodica Deutsch. Na njoj sada nema nikakvog znamena da su tamo živjeli. Bilo bi divno da Grad Zagreb tamošnjim stanarima da stanove, a kuću pretvori u Muzej holokausta ili sjećanja na Leu. Oko te inicijative već sam razgovarao s Ognjenom Krausom, predsjednikom Židovske općine Zagreb.