Vikend filozofiranje

Conora Obersta su prije nekoliko godina nazivali novim Dylanom, što je titula za kojom novinari posežu iz nedostatka mašte; teško je naći drugi razlog. Svakih se nekoliko godina pojavi “novi” Dylan i onda nestane te ga ne možeš više naći, ma kako dobar internet imao.             Oberst je sa svojim Bright Eyesom izbacivao albume sa zapanjujućom lakoćom, a na njima je bilo pjesama koje su zvučale kao da ih je pokupio negdje usput, kao da su stare, skladane davno, a mi ih nismo čuli jer ih nitko nije pokupio s ceste, gdje su ih pjevale skitnice. Čak i kada bi snimali božićni album (“X-mas Album”, 2002), Bright Eyes bi uspjeli ubosti imbecilnost i lepršavost blagdanske atmosfere: na tom albumu sve škripi i sve je meko. Kao kada se u filmu “The Dead” Johna Hustona pojavi temeljito alkoholom natopljeni Freddy Malins (genijalno ga je utjelovio Donal Donnelly) i izazove konsternaciju rodbine i prijatelja, no naglo se otrijezni pred pogledom stroge majke, iako mu je pedeseta za leđima – njegov se kaos savršeno uklopio u okolni red.

Opća mjesta

Oberst je posljednjih godina radio u Monsters Of Folk, supergrupi u kojoj su još M. Ward, Jim James iz My Morning Jacket te Mike Mogis, njegov kompanjon iz Bright Eyesa. Oni su pak pozdravljeni kao novi Crozby, Stills, Nash & Young, što je još jedan dokaz o nemaštovitosti rock žurnalista. Dobro reče pjevač Tindersticksa Stuart Staples: nema ništa gore od teksta u kojem se jednu grupu objašnjava drugom grupom, koja također uopće nije objašnjena.

Jedno je sigurno: Monsters Of Folk doživjeli su prilične aklamacije po tiskovini orijentiranoj americani, što Pitchfork nije spriječilo da im od mogućih deset dade ocjenu 6,5. Na tom je albumu zbilja bilo meketanja za koje smo pomislili da smo ga se riješili punkom, globalnih pitanja, svemirskih solucija i seoske idile koja je trebala preminuti od pretjerane uporabe opijata još tamo negdje 1973. Ali dobro, bilo je tamo i lijepog višeglasja. No, ljudi koji slabo borave na selu i koji već dugo nisu vidjeli pijetla uživo s razlogom su zaobilazili album.

Činilo se kao da je Oberst svoj vrhunac uspio ostvariti na “Cassadagi” (2007); novi album “The People’s Key” počinje s “Firewallom”, žestokim filozofskim i poprilično monotonim  nabrajanjem općih mjesta iz teorije relativnosti, fizike i njene povezanosti s duhovnošću – svim onim zbog čega smjesta prekidate s čitanjem knjige koja vas pokuša zatrpati ovakvom sintezom.

Tekstualne mudrolije

Negdje oko treće minute filozofsko-fizikalnog nagvaždanja ulijeće, ali sporo, Oberst s gitarom, i malo pokreće ovaj komadićak monotonije u zanimljivijem smjeru. Sljedeća pjesma jedna je od boljih koje je Oberst uopće snimio. “Shell Games” ima sve osobine Obersta u

tip-top formi: poletno, lagano iščašeno, kao kada ste malo bolesni, taman da ne morate na posao, a opet u vama ima dovoljno snage da radite sve što volite. “Jejune Stars” tekstom pokazuje da je Oberst zbilja boravio po duhovnim kampusima (Every new day is a gift; it’s a song of redemption… i slične tekstualne mudrolije znane vam iz V.B.Z.-ove duhovnjačke biblioteke), dok “Approximate Sunlight” pokazuje da se znao zamisliti nad istom problematikom kao fizičar Stephen Hawking (što se dalo naslutiti već prvom pjesmom) i pisac H. G. Wells: i on bi putovao kroz vrijeme. No pjesma može proći, atmosfera je dobra i pokazuje koliko je Oberst bolji kada je udaljen od izricanja stavova, kada se prepušta osjećaju.

Ovaj neujednačeni album završava s “One For You, One For Me”, jednom od boljih pjesama koje je snimio. Obersta bi trebalo poslati na odvikavanje od vikend filozofiranja.