Život u kontejneru zapadne civilizacije

 

Pape N’diaye živo gestikulira dugim, koščatim i suhim prstima punim prstenja. U prljavoj plavoj radnoj uniformi, sa šeširom nalik na zgužvani polucilindar, crnim sunčanim naočalama i izbrazdanim licem, ovaj šezdesetogodišnjak izgleda poput postapokaliptične kombinacije vješca i inženjera. Zaista, Mbeubeuss na prvi pogled odaje civilizacijsko zgarište. Na dakarskom smo deponiju površine, kažu, veće od stotinu hektara, na koji se svake godine odloži 475.000 tona otpada: plastične vrećice, kompjuteri, namještaj od svakoga mogućeg materijala, biološki otpad, ventilatori, limovi i cerade, kamionske gume, milijarde raznobojnih boca…

Većina ljudi, naročito oni rođeni u razvijenim zemljama, ne razmišlja o smeću nakon što ga baci, no Pape N’diaye nije među njima. Otpad obrađuje više od 40 godina, od 1967. kad je deponij otvoren. Taj teški rad jedini je izvor prihoda za njega, njegove tri supruge i jedanaestero djece.

– U Mbeubeussu živi oko 3.500 ljudi, od čega 1.500 od reciklaže. Nitko ne zna raditi s otpadom bolje od nas. Policija tvrdi da stvaramo probleme, pa smo osnovali udrugu Association Bokk Diom des Récupérateurs et Recycleurs de Mbeubeuss, s više od tisuću članova. Štitimo svoja prava, ali i obrazujemo više od stotinu djece da ne bi radila isto što i mi: dječake školujemo za mehaničare i drvodjelce, curice učimo krojenju. Osnovali smo i zdravstveni centar – priča Pape, glasnogovornik udruge, pod čijim vodstvom grupa reportera kreće prema središtu Mbeubeussa.

Visoka cijena biznisa

Dokle god pogled seže, vidi se samo smeće. Kroz to brdo, visoravan, usječena je cesta kojom bez prestanka prolaze teški kamioni te zaprege mazgi, magaraca ili konja. Apokaliptičnom osjećaju pridonosi paklena vrućina blijedog, iscrpljujućeg sunca nad močvarama što počinju na rubu deponija nastalog na ostacima isušenog jezera. Uokolo leže  mrtvi štakori ili psi, dok živi razvlače leševe ovdje brojnih ptica.    Tu i tamo grupice ljudi,  vojska lokalaca, ali i doseljenika iz Malija, Nigera, Gvineje, pa i Nigerije, pale otpad da dođu do metala koji se može prodati za desetak eurocenti po kilogramu ili sakupljaju plastiku ili staklo. Usred larme kamionskih mašina, smrada, dima i prašine koji truju organizam, ima    muškaraca, žena s malom djecom na leđima, dječaka od sedam-osam godina. Skupljeno smeće prodaju posrednicima u priručnim kioscima, koji ga prerađenog opet prodaju domaćim ili stranim tvrtkama: Pape kaže da su trenutačno najbolji kupci recikliranih metala Pakistanci.

Mjesečno se na Mbeubeussu okrenu deseci, ako ne i stotine tisuća eura. Pravi je to biznis, premda bez skupih poslovnih ručkova, milijunskih dogovora i burzi. Od 200 do 400 eura, koliko Pape kaže da u mjesec dana mogu zaraditi sretniji i dobro organizirani sakupljači, nije malo za zemlju u kojoj većina preživljava s manje od dva dolara dnevno. No, za to plaćaju visoku cijenu: pate od proljeva, dišnih i kožnih bolesti, češće obolijevaju od raka, a ima i promjena kod novorođenčadi. Zrak i voda zagađeni su teškim metalima, živom ili kadmijem, kalijem, cinkom. Mnogi žive u kolibama usred odlagališta, a tek rijetki imaju vodu.

Muči ih i akutan problem: senegalska vlada nedaleko odavde gradi modernu autocestu uz financijsku pomoć Svjetske banke, koja traži zatvaranje deponija i preseljenje stanovnika.

– Deponij treba biti zatvoren do kraja mjeseca. Samo će tristotinjak sakupljača dobiti posao u novom privatnom pogonu za razvrstavanje otpada i to za manje novca nego što zarade ovdje. Izgubit ćemo nezavisnost. Vlada nije ništa napravila da nas zaštiti – zaključuje Pape, braneći nam da fotografiramo sakupljače bez njihova odobrenja. Ustrašeni su, misle da špijuniramo: ne vole izazivati interes javnosti, jer će deponij tada prije biti zatvoren.

“Digitalna solidarnost”

Mbeubeuss se od drugih svjetskih deponija razlikuje i po tome što dobar dio otpada čini stara informatička oprema koju razvijene zemlje šalju kao pomoć afričkima, rješavajući se tako e-wastea, elektroničkog otpada koji sadrži opasne tvari.

– Globalni sjever prije je kao pomoć slao krede i teke, sada školama šalju kompjutere, u sklopu politike “digitalne solidarnosti”. No mnogo te opreme funkcionira svega nekoliko mjeseci. U Senegal je 2008. uvezeno 20.000 tona kompjutera i mobitela – priča Amadu Diallo iz udruge Enda Ecopole, koja nastoji poboljšati životne uvjete sakupljača smeća.

Po podacima UNEP-a (Agencije za okoliš UN-a), neupotrebljivo je od jedne do tri četvrtine računala koja se svakog mjeseca iskrcaju u nigerijskom Lagosu. Unatoč “pomoći”, manje od pet posto Afrikanaca koristilo je 2008. internet, a tek 30 posto mobitel.

– Na zapadu radnici recikliraju elektronički otpad uz pomoć visoke tehnologije i svih zaštitnih mjera, ovdje se kabeli čupaju golim rukama, rastavljaju se hladnjaci ili mobiteli, kako bi se došlo do srebra i aluminija. U svibnju 2008. u Dakaru je od trovanja umrlo osamnaestero djece koja su se bavila rastavljanjem baterija – dodaje Diallo.

Dok pred ulazom u deponij sjedamo u taksi, progoni nas nekoliko starijih dječaka, žutih od prašine: traže novac ili bilo kakav cadeau, poklon. Najstariji agresivno maše šipkom, pa doslovce bježimo cestom punom rupa prema gotovo sat vožnje udaljenom Dakaru.

Senegal je među najsiromašnijim zemljama svijeta, pa ima i mnogo većih problema od uvoza elektroničkog otpada, što potvrđuje ekonomist i bankar Habib Ndao.

– Uglavnom izvozimo ribu, umjetno gnojivo, kikiriki i pamuk, a uvozimo industrijsku opremu, naftu i rižu. Oko 50 posto stanovništva živi ispod granice siromaštva, a vlada je strašno korumpirana. U posljednje vrijeme ne ide ni prodaja pamuka. Ipak, ne umire se od gladi, bar dok nema suše. Od 13 milijuna stanovnika oko 100.000 ima stalno zaposlenje, sve ostalo je neformalno zaposleno. Proizvodnja hrane nije isplativa, jeftiniji je uvoz vijetnamske i američke riže. U zemlji koja jedva sebe hrani i u kojoj je pred dvije godine izbila kriza hrane praćena masovnim prosvjedima, Saudijska Arabija pregovara o kupnji 150.000 hektara tla za proizvodnju riže. Ključne gospodarske grane u rukama su stranaca: telekomunikacije i dio vodovodne infrastrukture drže francuske tvrtke, dio luke kupio je šeik Dubaija. Francuske tvrtke posjeduju oko četvrtinu svih senegalskih poduzeća. Država je udio u elektroprivredi prvo prodala Hydro-Québecu, kvebeškoj javnoj tvrtki, a nekoliko godina potom isti udio otkupila natrag po poprilično višoj cijeni – kaže Ndao.

U Senegalu se još od 1994. provode strukturalne prilagodbe po zahtjevima MMF-a i Svjetske banke, što je rezultiralo velikom inflacijom, dramatičnim poskupljenjem osnovnih namirnica i emigracijom svih koji su to mogli. Iako su međunarodne institucije zadovoljne smjerom u kojem se kreće senegalska ekonomija, bez fundamentalnih promjena u globalnoj ekonomiji sva pomoć u hrani i novcu ispada kao gašenje požara s nekoliko kanti vode.

Predsjednikove bizarne ideje

Predsjednik Abdoulaye Wade na vlasti je od 2000. i Senegalci mu zamjeraju mnogo toga.

– Većina javnog novca završi u džepovima Wadeovih ljudi, čime se kupuje njihova lojalnost. Napravio je mnogo grešaka: 85 posto cesta izgrađeno je u Dakaru, umjesto da su se razvijala poljoprivredna područja. Veliki je problem njegov sin Karim, koji drži četiri vladina resora. Priprema ga se za nasljednika, no to neće proći, ne živimo u monarhiji, a ne vole ga ni u Wadeovoj Senegalskoj demokratskoj stranci. Većinu našeg TV programa čine politička prepucavanja – kaže Ndao.

Wade ima 85 godina, dva doktorata i dosta bizarnih ideja, poput gradnje spomenika afričkoj renesansi, 50-metarske brončane skulpture, čija je cijena – dvadesetak milijuna dolara, koliki je i dug svih dakarskih javnih bolnica – razgnjevila narod. Oporba je spomenik proglasila staljinističkim, pobunili su se i imami jer nije islamski obožavati ljudsko tijelo, a imidžu mu nije pripomogla ni sjevernokorejska financijska pomoć, kao ni Wadeov prijedlog da mu se na ime “intelektualnog vlasništva”, odnosno ideje, da skromnih 35 posto prihoda od turističkih obilazaka spomenika.

O predsjedniku mnogo zna i Abdou Latif Coulibaly, jedan od najboljih novinara u zemlji, intelektualac i pisac brojnih knjiga.

– Wade će napraviti sve za ostanak na vlasti, misli da je svemoćan, da je država on sam. Vlada ima ukupno 70 ministara, na čije plaće odlaze milijuni eura. Osim toga, okružen je vrlo opasnim ljudima, a 1993. bio je izravno umiješan u ubojstvo jednog suca. Formalno, gospodarske statistike nisu loše, no realno se poljoprivreda raspada, seljacima duguju desetke milijuna eura za kikiriki. Dok je bio u opoziciji, sipao je obećanja. Vrlo je obrazovan, no brka akademsko i političko. I obrazovanje je u kolapsu, djeca mjesecima ne idu u školu jer većina nastavnika ne dobiva plaću. Wade je opasan čovjek za ovu zemlju. Zanima ga samo novac za Karima i njegovu ženu. Mora što prije otići – govori Coulibaly, čija je izdavačka kuća osjetila što znači pisati protiv Wadea.

– Sudanska tvrtka Sudatel namjeravala je s vladom sklopiti posao u telekomunikacijama te su dali 40 milijuna dolara mita Wadeovom savjetniku i još nekim ljudima. Premda imamo e-mailove koji sve dokazuju, tužili su nas i platili smo 30.000 eura odštete. Da ne bi bilo zabune, ministar pravde otac je dotičnog Wadeovog savjetnika – kaže. Da ima razloga za oprez, pokazao je i time što nas je, pri ulasku u zgradu njegova tjednika, zatražio isprave, kako bi se uvjerio da smo zaista oni za koje se izdajemo.

Novine bez prljavog novca

Ipak, kaže Coulibaly, situacija je u senegalskom novinarstvu prilično dobra, kako i priliči rijetkoj afričkoj državi u kojoj nikad nije izvršen državni udar. Pred dvije godine pokrenuo je vlastiti tjednik “La Gazette”. Naklada od 7.000 primjeraka ne zvuči impresivno, no riječ je o zemlji u kojoj je 58 posto stanovnika nepismeno.

– Prodamo između 75 i 85 posto tiskanih primjeraka. Da bih pokrenuo novine, podigao sam hipoteku na svoju kuću. U 28 godina rada nikad nisam bio u zatvoru, nije ovo Kuba, no zna biti vrlo teško. Pritišće se putem sudskih tužbi i uskraćivanjem oglašavanja, no novinarska je klima dobra: jedan dnevnik je državni, ostali su uglavnom u vlasništvu novinara ili ljudi koji se bave isključivo novinama. Nema tajkuna koji se bave i drugim biznisima i prljavog novca – završio je Coulibaly razgovor s nama.

Prve večeri po slijetanju na dakarski aerodrom – koji se, kao i mnogo toga u ovoj zemlji, zove po Senghoru – dočekao nas je Djibril, vrlo drag zaposlenik vlasnice kuće u kojoj smo odsjeli. Djibril je pripadnik male senegalske manjine visokoobrazovanih. Premda je dakarsko sveučilište, nazvano “Cheikh Anta Diop” po nacionalnom povjesničaru, s trenutačnih 60.000 studenata najveće sveučilište u zapadnoj Africi i jedno od najvećih na kontinentu, diplomci vrlo teško nalaze posao. S diplomom romanistike, Djibril će za sebe reći da se “bavi turizmom”. U stvarnosti, malo je više od posluge.

– Teško je u Africi izvršiti pravdu; još nekako ide ako je riječ o ubojstvima, ali ne i kad se radi o korupciji. Državni aparat nije uz narod, njegova je funkcija da uzima novac – sažeo je u jednoj rečenici istinu afričke politike.

I naše, mogli bismo dodati.