Binarni kod

Bivajući više no ikad izložen današnjoj propagandi, koja nas zaskače iz svih medija suvremenosti, kako tzv. masovnih tako i elitističkih, ponekad, a da si pomognem izdržati pritiske, pribjegavam jednostavnim trikovima – zamišljam obrat! Tako gledajući program današnjeg HRT-a, u kojem se politički superiornom gestom, od strane onih čija je jedina zasluga puka činjenica da su došli poslije, razvlači historija socijalizma kao društva navodno inferiornog današnjem, zamišljam da gledam program jugoslavenske Televizije Zagreb. Tu se sada na primjerima iz HRT-ove (i to ne politički hardcore, već mainstream) proizvodnje, pomoću čudnog vremeplova koji omogućuje povratak u budućnost, analiziraju izvitoperenja krajnje postvarenog kapitalističkog uma, u kojem bismo mogli završiti skrenemo li s ispravnog socijalističkog puta.

Ili, kada nakon desetak minuta “konzumacije” pisanih medija više ne mogu provariti taj moralistički diskurs “brige za Hrvatsku”, kao dominantni žanr u kojem su pisani baš svi novinski članci, zamišljam da svugdje gdje piše “Hrvatska”, “hrvatski”, “hrvatsko”… i svi iz tog imena izvedeni jezični oblici, piše “Jugoslavija”. Odjednom čitam nakaradne novine u kojima je u svakoj rečenici sve jugoslavensko, i brzo shvaćam da takvog totalitarizma u Jugoslaviji nikada nije bilo, a da je i s njime pokušano, pobunili bi se svi jugoslavenski narodi istovremeno.

Dakle, izloženi smo stalno dvjema transgresijama: razulario se kapitalizam, kojem su naoko nestali svi “prirodni neprijatelji”. Ali, i u vezi s time, razularile su se i identitetske politike, kao idealna sredstva proizvodnje kratkih spojeva, politike koje svojim kuršlus-bombicama zamagljuju klasnu borbu, u kojoj vladajući nižu pobjede.

Svijet binarnog koda, poput svijeta regresiranih, infantiliziranih odraslih ljudi, ne bez veze s digitalnim tehnologijama suvremenosti, svijet je bez dijalektike. Bez prijelaza, nijansi i sudova ukusa. To je svijet binarnih opozicija, u kojem je sve crno ili bijelo. A za ono što izmiče takvom svrstavanju, za sve treće, nužno da bi život uopće počeo, novinari su izmislili frazu kako će vrijeme pokazati – što? Pa, je li to što se rađa crno ili bijelo! Iako uglavnom nemamo pojma što nam je činiti, u politici, u ekonomiji, a ponajmanje na njihovom spoju, za koji vidimo da rezultira permanentnom katastrofom i patnjom većine zaposlenih i nezaposlenih ljudi, prepuni smo rezolutnih sudova, uglavnom u registru pojedinačnosti, ali i (pseudo)općosti, bez sluha za razradu srednjeg registra – onoga posebnosti. Nedostaje nam, kao što bi rekao pokojni češki filozof Karel Kosik, dijalektika konkretnog.

Uzmimo opet samo početne primjere. Svi mi stariji živjeli smo i u socijalizmu i u jugoslavenstvu, a sada nas tjeraju da živimo u kapitalizmu i hrvatstvu. Ta dva iskustva života kao da lome našu egzistenciju po pola. Život mnogi još uvijek računaju na onaj prije i onaj poslije “nove ere”. No, iako obilno zazivan, Krist se prije dvadesetak godina, sada je to izvjesno, nije drugi put ukazao da nas odvede u bolje sutra. Dapače, proroci tranzicije pokazuju se sada svima kao uglavnom lažni proroci. Pa, ako bolji život neće početi iz nule (makar u njoj bilo prikazano i stoljeće sedmo), onda valjda treba ponovno sabrati iskustva cijeloga našeg života. Treba se suočiti s činjenicom da je onaj život, život u onom društveno-političkom sistemu, i ovaj život, život u ovom društveno-političkom sistemu – jedan te isti život. Te da ćemo ga bolje shvatiti, a onda i možda promijeniti, budemo li dozvolili iskustvima cjelokupne naše egzistencije da djeluju.

Za tako nešto potrebni su izvjesni preduvjeti. Nije dovoljno samo boriti se protiv zaborava, pa obnavljati sjećanje na socijalizam. Treba ga ponovno misliti. Ali, kako si dozvoliti “luksuz” mišljenja o tome dobu, ako si isti postupak ne dozvoljavamo ni o ovome koje mu je slijedilo? Može li spram socijalističke prošlosti biti kritičan onaj tko nije kritičan spram kapitalističke sadašnjosti? Teško. Preciznije: takav može biti samo kritikant i politikant, koji stvari gleda na način crne prošlosti i bijele sadašnjosti, ili barem sivkaste priprave za svijetlu budućnost. Stvari, naravno, funkcioniraju i obrnuto (iako su takvi bliže istini): svijetla prošlost tada svojim bljeskom negira sve što se događa u sadašnjosti ili bi se moglo dogoditi u budućnosti.

No, nije ni ta upalost u konkretno nešto apsolutno novo. Možda bismo mogli reći, zajedno s njemačkim piscem, teoretičarom i filmašem Alexanderom Klugeom, da još od šezdesetih godina prošloga stoljeća patimo od “napada sadašnjosti na sva ostala vremena”. U tom napadu je svođenje života na nedijalektičke dihotomije jedan od najčešćih postupaka, pomoću kojih si olakšavamo svakodnevnicu. Sjetimo se samo svojedobno popularnog humanizma, na način kako ga je u svojim čitanim knjigama zagovarao Erich Fromm. “Imati ili biti” nije dihotomija koja nešto rješava, naročito ako mislite da bivate Hrvat koji ima Hrvatsku. Pa ni dihotomije koje bi da biraju između nacionalizma i demokracije ili, prije, etike i revolucije, neće nas po sebi daleko odvesti. Filozof Milan Kangrga često je isticao da to nisu nedijalektički, međusobno isključujući sudovi, iako ih je stavljao u naslove svojih djela. Zato, parafrazirajući onu njegovu kako to da je netko samo Hrvat (Srbin… upišite naciju po svom izboru) još ne znači i da je čovjek, možemo reći i kako nikakav nebeski usud ne stoji na putu u mogućem pretvaranju Srba i Hrvata u ljude.

Ne želimo li i dalje plaćati previsoku cijenu ostajanja u nedijalektičkim antinomijama, cijenu periodičkih provala povratka potisnute poluprošlosti, kao onoga navodno apsolutno drugog našoj odriješenoj sadašnjosti, moramo izaći iz binarnog mišljenja, mišljenja u dijadama, te se otvoriti – trećem.

Nezgoda je što to treće nije politički Treći put, onkraj iskustava historijskog socijalizma i rubnog kapitalizma, već prije povratak na prvo, pošto se drugo pokazalo lažnom alternativom. No, to ne mijenja ništa u metodološkom vapaju za trijadama. Jer puno dijalektike je još potrebno uvesti da bi se nekom zamišljenom bezinteresnom vanjskom promatraču objasnilo kako to da je misao ove sredine trenutno stala na ovoj političkoj dihotomiji, kao zadnjoj mudrosti za koju smo sposobni: rođenje naše nacije-države velik je pozitivni politički događaj u povijesti, no više nema sumnje da je on odmah doveo do zločinačke politike.