Djeca koja sama tumaraju svijetom

Iako počesto, s dosta arogancije, mislimo da su imigranti problem samo Grčke i Italije, statistike Ministarstva unutarnjih poslova govore da smo u u krivu: prema prošlogodišnjoj evidenciji, podneseno je čak 259 zahtjeva za azilom, od čega se 38 odnosi na djecu bez pratnje. Pravni termin “djeca bez pratnje” znači da su djeca uhvaćena sama, bez roditelja ili staratelja; možda je riječ o djeci prognanoj iz područja zahvaćenih ratom, protjeranoj zbog vjerskih razlika ili uključenoj u kriminalne aktivnosti.

Dom za odgoj djece i mladeži u zagrebačkim Dugavama djeluje kao centar za prihvat maloljetnika, pa i maloljetnih tražitelja azila bez pratnje. Kroz Dom je od 1997.  prošlo 2.000 takvih maloljetnih osoba: dolaze uglavnom s istoka i jugoistoka Europe, najviše iz Ukrajine. Azijski maloljetnici u najvećem broju dolaze iz Indije, Šri Lanke, Bangladeša, Pakistana i Iraka.

Dezorijentirani i u strahu

Iako je zakonski sve veoma dobro razrađeno, u praksi stvari izgledaju drugačije.

– Sve je dobro dok s djecom možete uspostaviti jezičnu komunikaciju, kada niste prepušteni pantomimi. Kao prvo, maloljetnici ne znaju gdje su došli, jer to nije odredište prema kojem su krenuli. Prošli su granice i granice, pa su potpuno dezorijentirani, prestrašeni, ne znaju kakva ih sudbina čeka; za njihove godine života, to je nešto prestrašno. Nađu se u instituciji otvorenog tipa, među djecom s poremećajima u ponašanju. Naša ustanova nije mjesto za njih: zagovaram da imaju instituciju za sebe, u koju bi mogle biti uključene i službe kakve mi imamo. Uslijed različitih okolnosti, neka njihova ponašanja privremeno mogu nalikovati poremećajima u ponašanju ili psihičkim bolestima, ali to najčešće nisu – kaže nam  Dubravka Marušić, voditeljica Odjela dijagnostike, prihvata i tretmana u Domu za odgoj djece i mladeži Zagreb.

Za razliku od punoljetnih tražitelja azila, za maloljetnike nema osiguranog sistematskog pregleda i karantene. Svakoj odrasloj osobi vrlo brzo postane jasno da ova djeca često trebaju posebnu psihosocijalnu pomoć, iako većina nema poremećaje u ponašanju. Mladi imigranti često znaju lagati o svojim godinama, jer je nemoguće ustvrditi imaju li sedamnaest ili dvadesetpet. Maloljetnički status znači i slobodu kretanja.

U Centru za mirovne studije, koji posljednjih nekoliko godina ima nekoliko programa o ljudskim pravima azilanata, ističu da je glavni problem deficit stručnjaka za rad s maloljetnicima. Smatraju da ih treba smještati u udomiteljske obitelji ili u posebne objekte, gdje bi sustavno učili hrvatski. Da i sama vlast mijenja svoje stavove o ovom pitanju, govori i činjenica da je država u dva slučaja zaštitila maloljetne izbjeglice, što je nekada bilo nezamislivo, te da je čak 30 osoba do danas ostvarilo pravo na azil.

Žrtve trgovanja ljudima

U razgovoru s ljudima iz institucija nadležnih za imigrante, koji su željeli ostati anonimni, saznali smo da sustav i dalje žmiri na problem trgovanja djecom; prema njima, većina malodobnih azilanata proživjela je strašne stvari i bila žrtvama toga tipa kriminala.

– Sasvim smo sigurni da je organizirani kriminal u nelegalnom prebacivanju ljudi preko državnih granica razvijen u velikoj mjeri. Iako se neposredno ne bavimo time, dio naših korisnika, tražitelja azila, upućivao je na to da su žrtve trgovanja ljudima. Kroz suradnju s kolegama iz institucija i organizacija uključenih u migracijske procese i zaštitu izbjeglica, vodili smo razgovore o organiziranom kriminalu i obrascima dolazaka i odlazaka iz Hrvatske koji su se opetovano ponavljali. Velika se pažnja u institucionalnom sustavu i radu nevladinih organizacija poklanja prevenciji trgovanja ljudima, pogotovo ženama, koje su najčešće žrtve te trgovine. Naša je preporuka da se jednaka pozornost usmjeri i na sve maloljetne osobe, jer i slučajeva trgovanja s maloljetnim muškarcima ima mnogo – kaže Emina Bužinkić iz Centra za mirovne studije.

– Tu djecu razdire besperspektivnost: koliko će dugo boraviti u Hrvatskoj, što će s njima biti, kako će završiti… Ne znamo jesu li i kome platili da dođu ovamo, jesu li ucijenjeni, prodani, prijeti li im netko da će nauditi njihovoj obitelji. Vidimo samo taj neopisivi strah u njihovim očima – dodaje Dubravka Marušić.

Posljednjih se godina “balkanska ruta” sve više usmjerila prema Rumnjskoj i Bugarskoj, no recentni događaji na sjeveru Afrike upućuju da bi se problem maloljetničke imigracije  mogao uskoro rapidno pogoršati. Za razliku od nekih drugih država, Hrvatska bi to mogla na pravi način regulirati i u praksi, te toj nesretnoj djeci pružiti adekvatnu pomoć i zaštitu, iako većina njih nije imala namjeru da im ovdje bude finalna destinacija.

Prebjeglo pola kamerunskih mladih nogometaša

Priča iz Doma u Dugavi ima puno, a rijetke su sretne. Zaposlenici se i danas sjećaju sedamnaestogodišnjeg Ričarda iz Kameruna, koji je prije nekoliko godina osvojio srca velikog dijela javnosti. Krenuo je prema zapadu Europe i završio u Hrvatskoj: bio je vrijedan, nasmijan, otvoren. Zatražio je azil, no mjeseci iščekivanja i pravne procedure doveli su ga do očaja, pa je pokušao suicid. Djelatnici i liječnici volonteri uspjeli su ga spasiti, a nedugo potom legaliziran mu je boravak. Našao je posao i djevojku, no nakon godine dana, negdje oko Uskrsa, odlučio je nastaviti putovanje prema željenom cilju. Uspio je preći granicu i javio se iz Berlina. Neko se vrijeme redovito javljao zaposlenicima Doma, no kasnije mu se zameo trag. Ipak, svi vjeruju da mu je dobro.

I danas se prepričavaju priče o kadetskoj nogometnoj reprezentaciji Kameruna, čija je polovica nakon gostovanja ostala u Hrvatskoj: neki su kasnije uspjeli otići dalje, neki su vraćeni u pakao iz kojeg su pokušali pobjeći, a neki se još prže u čistilištu koje se zove administracija.