Gledala sam zgrade kako se ljuljaju i ljube

Hoćete li se sjetiti Jadranke Stojaković, ovisit će o godini vašeg rođenja: ova vrsna sarajevska kantautorica i pjevačica, naime, posljednjih dvadesetak godina živi u Japanu, gdje je, usred Tokija, preživjela jedan od najvećih potresa u povijesti ove zemlje.

– Skamenila sam se… Šta da ti kažem, gledala sam kroz prozor svoje sobe kako se dvije zgrade preko puta ljuljaju i ljube. Bila sam sva izvan sebe, još ovakva u kolicima i sa štakama…

Japan je napustila gotovo tri tjedna nakon potresa, prije to nije bilo moguće; u Evropi će, rekla nam je neposredno prije leta, ipak biti bliže Krapinskim toplicama ili barem Fojnici, gdje može nastaviti s oporavkom.

Nitko vas od medija iz bivše Jugoslavije nikad nije posjetio, a i rijetko se što čuje o vama. Za početak, kako ste?

– Negdje na nekoj vrsti raskrsnice… Kako se kaže na hrvatskom, raskrižje? Upravo sam završila najnaporniju turneju u životu. Mislila sam da ću ranije ozdraviti, ali, eto, ne ide baš sve po planovima. Prije godinu dana imala sam nesreću, a posljedice osjećam i danas. Pala sam na sceni dok su me zvali na bis. To je kraća verzija, po duljoj sam prije godinu i kusur imala neku lakšu ozljedu noge. Mislila sam da sam natukla prst, no ispalo je da sam ga slomila, pa sam neko vrijeme šepala i gegala se. Onda me u takvom stanju pozovu nakon koncerta na pozornicu, a ovdje je običaj da se na bini ne pale svjetla dok pjevač ne izađe, i ja u tom mraku zapnem za kabel, padnem i polomim zdjelicu. Nakon toga mi se zdravstveno stanje zakompliciralo, dobila sam herniju, a potom i nekakve probleme na spojevima živaca i mišića. Danas se služim štakama i kolicima, a rehabilitacija mi traje svaki dan između redovnih poslova.

Poremećeni planovi

Niste posustali, usprkos problemima?

– Ne, svakodnevno idem na rehabilitaciju, dobro se osjećam, nisam pala duhom i to je najvažnije. Nadam se da ću se sad približiti Sarajevu, Krapinskim toplicama ili Fojnici, da se odmorim, do kraja oporavim i vidim šta dalje. Taman negdje pred nesreću, dovršavala sam album za “Croatiju Records”, a onda mi je ovo poremetilo planove: trebala je uslijediti i turneja po Bosni, Hrvatskoj, Srbiji…

Htjeli ste se predstaviti publici koja vas nije imala prilike upoznati?

– Trebala je to biti kompilacija, nešto novih i neke stare pjesme. Ljudi kažu da ih se sjećaju i to mi je drago, ali ipak sam ih htjela rearanžirati, obući u neke nove košulje. Radila sam s predivnom ekipom u Rovinju, sve mladi, prekrasni ljudi. Privodili smo posao kraju, vratila sam se u Japan i doživjela nezgodu. U “Croatiji Recordsu” još čekaju da se vratim, makar sa štakom…

Jeste li se često navraćali ovamo, nakon što ste otišli 1988. godine?

– Heh, jesam, ali tek nakon što sam dobila pasoš. Gotovo deset godina čučala sam u Japanu, jer nisam imala pasoš. Kad je rat počeo, prekinuti su diplomatski odnosi između stare države i dobrog dijela ostatka svijeta, a ja sam tad već bila ovdje, u Japanu. Ovamo sam došla zbog Olimpijskih igara 1984. Izigravala sam na toj Olimpijadi “pevaljku”, pjevala svaki dan: na otvorenom, u zatvorenom, na minus dvadeset i plus pet, na svakoj dodjeli medalja, skakala s jednog kraja grada na drugi. Olimpijski je savez, naime, snimio LP na kojem pjevam neke tradicionalne pjesme i poklanjao ga svim žurnalistima i važnijim ličnostima. Tako je završio i u rukama jednog japanskog žurnaliste, ovdje ga je netko poslušao, pustio drugima i svi su se oduševili. Dvije godine kasnije, stigao mi je poziv za Japan.

Partija ili budistički lobi

Tko vas je pozvao: neka diskografska kuća ili…?

– Pozvala me njihova Komunistička partija, naravno preko Komunističke partije Jugoslavije. Taj moj prvi odlazak u Japan 1986. bio je jako zabavan. Zvoni mi telefon, zovu iz Partije, kažu: “Jaco, zovu te iz Japana, na veliki internacionalni festival.” Nema detalja, ne kažu kakav festival, no ja, sva sretna, odem: zovu me iz Japana, još na internacionalni festival, tamo u dva-tri dana prođe više od tri milijuna ljudi… Tek kad sam se popela na pozornicu, vidim u publici nekakve transparente s klasjem. Pitam prevoditeljicu, a ona mi kaže: “Pa ovo vam je festival Japanske komunističke partije.” Nisam ni znala da postoji Komunistička partija u Japanu, a uskoro sam pjevala uz pratnju poznatog pijanista Bunjina,   bile su tu i bugarske plesačice, rumunjske skakačice… Kad sam se pojavila, oni se u mene zaljubiše. Zbilja, ne pretjerujem! Zato su me i zvali da se što prije vratim, što se i dogodilo dvije godine kasnije, kad su mi ponudili da snimim album za japansko tržište.

Vratili ste se 1988. s ozbiljnijim planovima?

– Brzo su mi objasnili kako strani vokalni umjetnici, koji pjevaju nešto za Japan egzotično,  imaju dvije opcije: ili ćete se promovirati preko Komunističke partije ili preko budističkog i šintoističkog lobija. Imala sam sreće da budem povezana s jednim od njih, pa su se nakon 1988. moja glazba i album godinu dana dobro promovirali, prenosile su to novine, televizija, svi, u manjoj ili većoj mjeri. Obišla sam cijeli Japan, no nije tu bilo neke velike love, tek neko “sondiranje tržišta”. Nažalost, uskoro se kod nas zaratilo… oduzela sam se i psihički i fizički kad sam shvatila da je to stvarno rat.

Kako ste se osjećali u tom trenutku?

– Nisam mogla funkcionirati. Srećom, pomogla mi je nekolicina prijatelja, no baš kad sam se malo pribrala, moj je producent zamislio da okrenemo karijeru prema nekim političkim, patetičnim vodama. Da nastupam na TV-u i da tjeram suze na oči ovog naroda pričom o nekoj mojoj patnji, pa da na tome zaradimo neki novac. Ja sam mu se, naravno, zahvalila: rekla sam da se ne razumijem u politiku, da nemam pojma tko su Tuđman i Milošević, znala sam samo da je onaj manijak Karadžić kao student bio predmet sprdnje cijelog Sarajeva, k’o fol neki pjesnik i totalno asocijalan tip. Ali da mi je netko rekao da će on s Pala bombardirati grad…

Taj mi je producent, kad je vidio da ne želim raditi ništa slično predloženom, odgovorio da se onda slobodno mogu vratiti odakle sam i došla. No, to više nije bilo moguće, moj jugoslavenski pasoš prestao je vrijediti.

Karadžićev pjesmuljak

Drugim riječima, bili ste izbjeglica?

– Točno, iz Japana nisam mogla izaći sve dok se 1998. nije otvorila ambasada BIH-a u Tokiju i dok nisam dobila svoju prvu putovnicu nakon raspada bivše države. Tražila sam je i od Hrvatske i Srbije, ali bezuspješno. Sve se tada nekako poklopilo, razvela sam se, a u Japanu je sve što je imalo veze s Bosnom, Hrvatskom ili Srbijom postalo koljačko i barbarsko, pa nitko više nije htio raditi sa mnom. Sve ono prije napravljeno palo je u vodu, pa sam se nekoliko godina tijekom i poslije rata prehranjivala nastupima po manjim jazz klubovima. Ali, eto, nekako sam se vratila, uspjela stvoriti neku karijeru u Japanu. Htjela sam se vratiti i u Hrvatsku, taman je sve dolazilo na svoje… No dobro, i ovaj će pad nekako ostati iza mene.

Kako vam je bilo kad su vam javili da je rat stigao do Sarajeva?

– Evo kako: zovu me s Radio Sarajeva, javljaju da su neke demonstracije, po sarajevskim ulicama iz zvučnika puštaju pjesmu “Vjerujem”. Ide ta pjesma, slušam preko telefona kako narod izvikuje neke poruke, kad je zapucalo… to je bio zadnji zvuk koji sam čula, zvuk snajpera. Onda se onaj mamlaz Karadžić popeo na Pale, ljudi kažu da su u nekim njegovim pjesmama našli stihove koji govore o tome kako mrzi Sarajevo. Ali tko je krajem šezdesetih  prošlog stoljeća mogao znati da će iz te mržnje bacati bombe?

Jeste li u tim mlađim danima i osobno poznavali Karadžića?

– Da, itekako, otpjevala sam jednu njegovu pjesmu! Prije studija, odradila sam s jednim bendom evropsku turneju, pa su me neki krugovi već znali. Dođe mi tako onaj blesavi Borota s informacijom da je Kornelije Kovač napisao muziku na tekst nekog Radovana Karadžića. On je tada bio student i upoznali smo se u njegovoj studentskoj garsonijeri kad smo radili na tom pjesmuljku. Ogovarali su ga tad da je asocijalan, čudan, a to sam i ja pomislila kad smo se upoznali. Al’ ‘ajde ti znaj kasnije, kad ljude ponese… ne znam ni ja šta. Žao mi je samo što i danas ljudi broje krvna zrnca, i ja sam bila metom u nekoliko navrata. Recimo, zovu me prije nekoliko godina da održim koncert u Beogradu, no čim je počeo, petorica-šestorica pijanih momaka iz dubine dvorane počnu dobacivati: “Sačekat ćemo mi tebe! Znamo mi da ti voliš muslimane!” I stvarno, hoće da me tuku, dva sata nakon što se publika razišla čekala sam da izađem iz dvorane. Na kraju su ih morali neki drugi momci otjerati. Bili su to neki tipovi iz Sarajeva, onog srpskog dijela, zamjerili mi što sam dva puta tijekom rata organizirala pomoć iz Japana za sarajevske osnovne škole. A šta sam trebala? Ne raditi ništa, ne pomagati nikako i nikome?

Nemam ti ja korijenja

Jeste li uspjeli ovdje u Japanu pustiti korijenje?

– Teško. Nije ovo posao u kojem se pušta korijenje. Uostalom, nemam ti ja korijenja. Jedino korijenje koje pamtim je baba koja me s vrha skala zove na doručak, jer sam, čim je svanulo, skočila u more i ne dam se vanka nizašto. Ili moj ujko Perica koji me budi u tri sata ujutro i vodi me u ribe, ali pod uvjetom da ribama sviram usnu harmoniku. Bio je uvjeren da će se tako okupiti na jednom mjestu i da će ih onda lakše uloviti. Te kamene skale, obala i more, sretno djetinjstvo, to je jedino korijenje kojeg se sjećam i koje imam.

Biste li se onda željeli vratiti na ta mjesta?

– Htjela bih naći mjesto gdje bih živjela nekoliko mjeseci, no planiram još neko vrijeme ostati vezana uz Japan: neke dobre stvari ovdje mi se tek trebaju dogoditi. Nedavno su me zvali da nastupim na pedesetoj godišnjici najdugovječnije muzičke emisije japanske televizije. To je velika čast, ja sam prva strankinja koju su pozvali. Snimila sam za tu prigodu jednu pjesmu, pa bih je htjela još malo, s drugim novim pjesmama, promovirati po Japanu. Već mi je ponuđeno nekih desetak koncerata. Ali, dugoročno: da, želim se vratiti. Ja sam rasla uz Jadransko more i voljela bih mu se vratiti. To je sve što još želim.

Kad ste bili zadnji put u Sarajevu? Je li se promijenio ili je to još grad kakvog pamtite?

– Bila sam negdje krajem 2009. Promijenio se grad: kad nekog zvekneš po srcu, to ne može preko noći da zaraste. Imaš ove mlađe generacije koje su tek stasale, a imaju trauma, ni sami ne znaju od čega. Imaš i stariju generaciju koja je preživjela zahvaljujući strašnom nagonu za preživljavanjem: dočekaju kraj živi i zdravi, a onda ih nešto pokosi. Moja mlađa sestra je umrla od raka nakon rata, druga je potom poginula u prometnoj nesreći. Kao da je došla jedna potpuna otkačenost, neka suluda nervoza, nadrealno nešto. Ali znaš, ipak negdje vidiš i one koji su se snašli, koji mirno žive, koji žele uspostaviti nekakvu atmosferu koja je postojala i ranije. Nažalost, puno ih je završilo po svijetu – doduše, možda i nije nažalost, možda je bolje da se taj duh prenosi! – ali još uvijek, duboko ispod svih tih slojeva, postoji duh i humor iz vremena koje pamtim. I crni i bijeli humor, koji ne da nikom da te smete, osim ako te baš ne pogodi snajperom. Kao što ih je i gađalo. Ali, nešto je preživjelo, i to me čini sretnom.