Koga će boljeti najviše

Moj mandat traje samo četiri godine. Zato moram raditi brzo ako želim ostvariti svoj program – tako je odgovorio po dobru zapamćen socijaldemokratski premijer Austrije iz 70-ih godina prošlog stoljeća, Bruno Krayski, na kritike da donosi odluke bez dovoljno konzultacija, ni ne saslušavši sve što bi opozicija mogla i željela reći.

“Naš mandat traje četiri godine. Dakle, za sve još ima vremena.” Tako su odgovarali hrvatski socijaldemokrati, na prigovore da su došavši na vlast zaboravili nekadašnja obećanja. Na primjer, ono poznato Ivice Račana, uoči izbora početkom godine 2000, da će se revizijom privatizacije pozabaviti već na prvoj sjednici svog budućeg kabineta. Znamo kako je završilo; tko je jamio, jamio…

Umjetnost vladanja

Što o svom tempu rada kažu naši današnji socijaldemokrati, kojima će kao vodećoj stranci kukuriku koalicije, po svemu sudeći, vlast uskoro pasti u ruke? Posebno kad je riječ o bolnoj temi, prevelikoj potrošnji, po čemu Hrvatska nije daleko od rastrošnih europskih država, kao što su Grčka, Portugal ili Španjolska…? U svima tim zemljama kresanje potrošnje prvi je korak na putu oporavka. Prije dvadesetak godina i Ante Marković započeo je svoju reformu rezanjem budžeta i to toliko radikalnim, da je potrošnju nekadašnje savezne države prepolovio. HDZ-ov premijer iz sredine 90-ih godina prošlog stoljeća, Nikica Valentić, kaže da “nova vlada mora ići u bolne rezove, makar pala za mjesec dana”. Pritom on abolira postojeću vlast. Njoj je još preostalo da uvede zemlju u Europsku uniju, a bolove naciji neka nanose socijaldemokrati, zajedno sa svojim koalicijskim partnerima. Takva je, očito, logika stranačke politike. Ali u osnovnom gospodin Valentić ima pravo. Vremena za oklijevanje više nema, a proračun je prvi na dnevnom redu.

Sami socijaldemokrati o tome govore na neki čudan, skoro autističan način. “…Proračun, to je ona debela knjiga s tisuću stavki kojima ćemo se posvetiti kad osvojimo vlast”, objasnio je njihov ekonomski strateg dr. Branko Grčić, na nedavnom skupu “Ekonomska zbilja i kako dalje”, koji je organizirao njihov glavni koalicijski partner, HNS. A čime se bave sada? “Sada radimo ono što je mnogo važnije, definiramo politike, koje će biti ugrađene u taj proračun.”

Postoji li nešto važnije od proračuna? “Umjetnost vladanja sastoji se uglavnom od uzimanja što je više moguće novca jednom dijelu građana, da bi ga se dalo drugom dijelu.” Tu ciničnu Voltaireovu definiciju, iz vremena kad je James Watt još usavršavao svoj parni stroj, nikada i ništa nije dovelo u pitanje. Stručnjaci za javne financije objašnjavat će, doduše, da je riječ o sredstvima potrebnim za financiranje nužnih troškova države i društva, što je nesumnjivo točno. Ali iza svega, ipak, uvijek stoji politika, koja odlučuje o tim potrebama, a proračun je njen sublimni oblik. Svašta se može govoriti i obećavati, sve dok ne dođe do proračuna. Tada, međutim, laži više nema. Proračunom svaka vlast pokazuje koje su njene prave namjere, odnosno ona osigurava novac za ono što je njena prava politika. Ako iza riječi ne stoji i novac, može se lako zaključiti da je njihova svrha samo pridobivanje birača ili zamazivanje očiju.

Bandića demantira proračun

Jedan aktualni primjer. Zagrebački proračun je u velikim nevoljama, pa se smanjuju subvencije za vrtiće ili za besplatni prijevoz starijih građana. Istodobno ima novca da se gradi ulazna rampa za privatnu garažu novog objekta na Preradovićevom (Cvjetnom) trgu. Gradonačelnik Milan Bandić, međutim, tvrdi da je napustio SDP, ali da je ostao socijaldemokrat. Demantira ga pogodovanje kapitalu, na račun malih ljudi. Demantira ga proračun.

Što bi socijaldemokrati i njihovi partneri (u prvom redu HNS) trebali jasno definirati prije nego što dobiju mandat za neizbježne, bolne rezove? Na to je jednostavno odgovoriti. Morali bi reći kome namjeravaju nanijeti najviše boli! Doduše, pokušava se stvoriti uvjerenje kako tu dileme nema. Da uspostavljanje zdrave ekonomije pretpostavlja smanjenje plaća, mirovina i socijalnih davanja. Iz MMF-a, Svjetske banke ili Europske unije stalno poručuju da je to ekonomska nužnost. Mnogi to kod nas ponavljaju, dijelom zastupajući određene interese, ali znatnim dijelom i papagajski. Da razmisle vlastitom glavom, lako bi zaključili kako je smanjivanje prevelike potrošnje ekonomska nužnost, ali da je odgovor na pitanje što će se smanjivati najvećim dijelom politika. Danas savjeti, a sutra možda već i zahtjevi iz inozemstva, zasnivaju se na prevladavajućem neoliberalnom konceptu, za koji samo naivci vjeruju da je mrtav. On je, doduše, (privremeno?) potisnut u matičnim zemljama, ali je i dalje najvažniji izvozni proizvod u tranzicijski dio svijeta. Onaj, gdje se još uvijek vuku slatki profiti i stiče još slađa imovina.

Socijaldemokratska alternativa morala bi zaštititi građane, a veći dio troška prebaciti na kapital, koji je znatnim dijelom izazvao krizu. Ona bi morala smanjiti golemu parazitsku strukturu, ali osigurati pošteno plaćanje rada; skresati beneficirane, ali povećati zarađene mirovine; suprotstaviti se uvoznom lobiju, a poticati domaću proizvodnju; žestoko oporezivati luksuznu potrošnju, ali znatno povećati neoporezivi dio zarada… I, naravno, žestoko rezati dijelove proračuna, koji trebaju samo onima koji od njih žive, kao i luksuz na koji misle da imaju pravo svi koji su se uhljebili u državnoj nomenklaturi. Usput, sjeća li se još netko koliko imamo općina, gradova i županija i koliko sve to skupa košta. Ante Marković je prepolovio jugoslavenski budžet, skresavši dvije stavke: vojsku i birokraciju. I to odmah. Socijalna davanja nisu dirnuta, a realne su plaće i mirovine rasle.

SDP-ov ezopovski jezik

U recesiji je smanjivanje potrošnje, kojim se ne udara na džepove i uvjete života običnih građana, i ekonomski mnogo zdravije. Kad se proizvodnja urušava, smanjivanje potrošnje dodatno će je pogoditi. Zato su, tražeći izlaz iz recesije, zapadne zemlje poticale potrošnju svim sredstvima, pa i novčanom pomoći potrošačima. Amerikanci su, na primjer, svim obiteljima davali određene iznose novca, a Nijemci su plaćali kupcima dio cijene novih automobila. Kod nas to, naravno, ne dolazi u obzir. Kako onda smanjiti potrošnju, a da to ne pogodi proizvodnju? Jednostavno, treba smanjivati potrošnju uvozne, a ne domaće robe. A upravo običan svijet, ljudi koji žive od plaća i mirovina, kupuju najviše domaćih proizvoda. Kad gospodin Kerum kupi još jedan “ferrari” umjesto da svojim radnicima plati nešto više, on je istovremeno smanjio njihovu potrošnju i tako zatvorio neka radna mjesta u Hrvatskoj, a sačuvao ih u Italiji. I to je logika navodnog patriotizma.

Možda se, u borbi za glasove, SDP ne želi zamjeriti biračima iz goleme parazitske strukture, stvorene u dva desetljeća tuđmanizma. Pa zato, kako su ovog autora uvjeravali neki socijaldemokratima skloni analitičari, govori ezopovskim jezikom i skriva prave namjere. Možda… Iako je malo vjerojatno da socijaldemokrati ne bi obznanili ekonomski program, koji čuva standard običnih ljudi. Jer njih je, ipak, najviše.