Libija će izgubiti kontrolu nad svojom naftom

Foto: Sandro Lendler

NATO je opet i službeno preuzeo ulogu svjetskog policajca, ovaj put kontra Gadafija. Mi se ovdje valjda možemo ponositi što smo i sami načelno u društvu koje uvodi reda od kontinenta do kontinenta… Kako vi gledate na tu vijest?

– Hrvatska javnost je, što se tiče aktualnih zbivanja u Libiji, prilično dezorijentirana. Praktički je suočena s prilično mlakim, ali ipak i jasnim afirmativnim stavom Vlade o toj intervenciji, i također s gotovo euforičnom podrškom medija skupini zemalja koja ju je poduzela, da bi potom iza svega stao NATO. Javnosti nisu dostupne informacije na hrvatskom jeziku o bilo kakvim disonantnim gledištima kakva postoje u svijetu, od nemalog broja analitičara, pa i političara u zapadnim zemljama koji upozoravaju na moguće opasnosti od te operacije, i koji u najmanju ruku izražavaju sumnju u iskrenost motiva što se navode kao opravdanje za akciju. Oni tvrde kako bi Libija mogla postati novi Irak, dvojeći oko toga je li moguće postići navedeni cilj samo udarima iz zraka.

To je već poznata dilema i uobičajena novija praksa NATO-a, s akcijama bez spuštanja na tlo. Bez vlastitih ljudskih žrtava, bez obzira na to što to znači, i znatno više tzv. kolateralnih žrtava među domaćim življem na mjestima, kako neki kažu, agresije. Je li tu doista riječ o agresiji?

– Pa, zasad bih se u ovome slučaju ipak klonio toga pojma. Bez imalo razmišljanja, međutim, rekao bih da se radi o zloupotrebi svjesno, držim, krajnje elastično formulirane rezolucije o Libiji Vijeća sigurnosti UN-a. Počelo je s osiguravanjem zone zabrane leta kako Gadafijevo zrakoplovstvo ne bi ubijalo civile, što nije diskutabilan cilj međunarodnih snaga. Ali nakon toga dolazi formulacija koja se sada tako drastično zloupotrebljava, naime, “upotreba svih drugih sredstava u cilju zaštite stanovništva…” A to može značiti doslovno sve. I to se sada i događa, a NATO pakt se pretvorio u ratujuću stranu u unutarnjem libijskom sukobu. Sve to čini diskutabilnom ulogu NATO-a, organizacije koja je relikt Hladnog rata i koja još nije do kraja definirala svoj novi smisao i nove zadaće. A tuku samo iz velikih visina, bojeći se vlastitih žrtava, jer su svjesni da i u zemljama članicama u najmanju ruku postoje dvojbe oko takvih akcija.

Znali smo tko je Gadafi

Kakvim vidite sam unutarnji sukob u Libiji? Obično se to prikazuje, barem u Hrvatskoj, u relacijama sa zlim diktatorom na jednoj strani i potlačenim narodom na drugoj. Jasno da je Gadafi umnogome problematična pojava, no stvari ipak nisu sasvim crno-bijele…

– Nikad nisu, bez obzira na to što je sve počelo upotrebom režimskog oružja protiv demonstranata. No, kao što kaže jedan moj novinarski kolega iz davnih vremena: “Svi smo mi znali tko je Gadafi. Isti je bio prije 30 godina, prije tri godine i prije tri mjeseca.” A da unutar Libije postoji stari antagonizam između istočnog i zapadnog dijela, to je jasno svakome tko išta zna o njoj. Gadafi je dobro znao da je Bengazi centar pritajenog otpora protiv njega. Ali, ubrzo su se umjesto demonstranata pojavili naoružani ljudi, pa to više nisu bile demonstracije, nego klasični oružani sukob, tj. pobuna jednog dijela stanovništva protiv centralne vlasti. Budući da pobunjenici očito ne mogu sami srušiti Gadafija, NATO se uključio kao presudna prevaga na njemu suprotstavljenoj strani. Ne može se sakriti krajnja namjera micanja Gadafija, mada se to službeno izrijekom neće priznati. No, ostaje otvorenim pitanje tko su uopće pobunjenici. Jer, to je grupa nedefinirana po sastavu i snazi, a nije poznato ni kakvi će utjecaji u njoj prevladati. Zapad Libije bi teško prihvatio da ga ubuduće vodi istok, pa se već počinje govoriti i o mogućoj podjeli zemlje. A budući da sve govori u prilog tome kako Gadafija neće biti moguće maknuti samo zračnim udarima, osim ako ga ne ubiju, ponovno se otvara delikatno pitanje kopnenog angažmana Sjedinjenih Država, njih prvenstveno, nalik onome u Iraku, Afganistanu ili Vijetnamu, ma koliko da se oni trudili prezentirati sebe kao snagu koja nije u prvome planu intervencije. Rezolucija UN-a onemogućuje okupaciju Libije, no mogle su se već čuti spekulacije o “privremenom” iskrcavanju kopnenih snaga. A to neugodno podsjeća na one ranije situacije pokušaja nametanja političkog rješenja vojnim putem.

Vi ste jednom u svojstvu predsjedničkog savjetnika imali priliku i službeno se upoznati s Gadafijem. Što inače mislite o njemu?

– Malo je reći da je kontroverzna ličnost. Blago je ako kažem da je kao političar nepredvidljiv. I sigurno je točno ako podsjetim da je imao megalomanske ciljeve. Vidio je sebe kao vođu arapskog svijeta, zatim afričkog kontinenta. Dobro pamtim njegov govor u UN-u kad se obratio pozdravom u ime “stotinu afričkih kraljeva”. Sigurno je tokom godina uspio stvoriti zavidan broj neprijatelja, ne samo na Zapadu. Precjenjivao je svoje mogućnosti, njegov režim je apsolutno bio autoritaran, no istodobno je napravio neke velike stvari za svoju zemlju. Projekt koji zovu “Velika rijeka”, a kojim je dovedena voda do svakog doma u Libiji, za pustinjsku zemlju znači nevjerojatno ostvarenje. Mi u Hrvatskoj to uopće ne možemo pojmiti. Libijci nisu živjeli siromašno, mada su živjeli ispod nivoa koji su si – objektivno – mogli priuštiti. Ali, u Libiji je radilo više od milijun stranih radnika, mahom na kapitalnim javnim projektima. Ono što se nedavno lažno predstavljalo kao humanitarna katastrofa s civilima u bijegu, odnosilo se isključivo na strane radnike. Pri čemu kod nas nitko nije ni spomenuo da ni jedan od njih nije stradao pri evakuaciji i na početku sukoba. A Libijci bježe tek sada.

Strana kopnena pomoć za pobunjenike, da se vratimo na to pitanje, sasvim sigurno bi imala svoju visoku cijenu koja naknadno dolazi na naplatu. Amerika, kao ni Velika Britanija ili Francuska, međutim, ne kani u Libiji ginuti isključivo zbog tobožnjih humanitarnih motiva?

– Pobunjenici inicijalno nisu ni željeli strane trupe, što su jasno govorili. U momentu dok mi razgovaramo, njima ide dobro, pa iskrcavanja stranih snaga možda neće ni biti. S tim da se kopneni rat u Libiji dešava isključivo duž glavne državne prometnice koja se pruža uz obalu. Kao što su Gadafijeve snage napredovale tom cestom do nadomak Bengazija, pa je procijenjeno da ga se mora zaustaviti, tako sada pobunjenici istom cestom napreduju prema Tripoliju. Je li baš Tripoli njihov konačni cilj ili se namjeravaju zaustaviti na nekoj određenoj crti budućeg razdvajanja, to još uvijek ne znamo.

Razlike u odnosu na 1989.

Glavni motiv koji se u kritičkom svijetu neizostavno pripisuje međunarodnim intervencionistima jesu libijske ogromne zalihe nafte. Bi li one ostale libijskima, nacionaliziranim, i u slučaju definitivnog pada Moamera Gadafija?

– Teško da će Libija ili jedan dio Libije – u slučaju podjele – zadržati punu kontrolu nad svojom naftom. Kad od nekoga zatražite i dobijete pomoć u vidu vojne intervencije, morate to platiti protuuslugom. A jedino što libijski pobunjenici mogu ponuditi u slučaju pobjede, doista je nafta. U tome svjetlu ja uporno pokušavam ponuditi jednu tezu za razmišljanje: ma kako različito izgledali motivi pobuna u zemljama Bliskog i Srednjeg istoka, veže ih zaokruženi program preuzimanja kontrole nad energetski i strateški važnim područjem. Tu države postaju instrumenti, a stvarni pokretači su multinacionalne kompanije ili, kolokvijalno rečeno, krupni kapital.

Možemo i odvojeno promatrati pojedine slučajeve zemalja u kojima se desila pobuna, obično prvotno socijalno motivirana… Egipat, tj. Mubarakov režim, bio je vjerni američki saveznik, no sad slijedi preslagivanje i tih odnosa?

– Egipat predstavlja dobar primjer koji opovrgava čestu tezu da je ovo u arapskim zemljama slično padu Berlinskog zida. To je potpuno neutemeljeno. S druge strane Berlinskog zida bio je ideološki protivnik, a ovdje s druge strane stoje dojučerašnji prijatelji, saveznici ili partneri. Nije bilo političkog rezona da se ruši Mubaraka, no moglo se djelovati na njega da za svog života provede tranziciju prema demokratičnijem sustavu. Međutim, postoji ekonomski interes da se u trenutku slabljenja jednog režima, nastoji instalirati nove snage, a u funkciji očuvanja i do tada postojećih interesa. No, sve je to još fluidno, sve je otvoreno… U Tunisu npr., ali i u Egiptu jedan broj ljudi i dalje demonstrira, ne zadovoljavajući se ostvarenim. U Siriji se pokreće zaseban proces, a u njoj se prelamaju interesi nekoliko zemalja Bliskog istoka; u Jordanu modernistički nastrojen kralj dolazi na udar konzervativnih snaga; u Jemenu postoji povijest podijeljenosti, a ta podijeljenost je praktično programirana u slučaju rušenja vladara… Ukratko, promatramo proces s neizvjesnim ishodom koji je praćen velikim rizicima.

Za kraj, vratimo se još jednom na medije, a iz koje struke i vi dolazite. I to konkretno na hrvatske medije: kako objašnjavate njihovu praksu dezinformiranja o Libiji?

– Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Reći da je to posljedica neznanja bilo bi prejednostavno. Reći da su svi pokvareni ili korumpirani bilo bi nepravedno. Valjda je riječ o kombinaciji jednoga i drugog, uz dugogodišnju opijenost hrvatske vanjske politike euroatlantskim usmjerenjem. Kod nas su uvijek postojale rezerve prema Trećem svijetu, sjetite se samo kako su predsjednika Stjepana Mesića kritizirali zbog kontakata s Gadafijem, a posebno zlurado to rade danas. Nitko ne spominje Sarkozija, koji je prvi požurio u ovu akciju, a Gadafija je svojedobno ugostio u Parizu. Nitko ne spominje Berluskonija koji se s Gadafijem sreo 11 puta kroz tri godine, ili Hilari Klinton koja ga je posjetila i zatim vrlo lijepo govorila o njemu. Tonija Blera da i ne spominjem. No kod nas postoji opsesivna zanesenost euroatlantskim integracijama, dok nas drugo jedva zanima. Svi ostali, dakle, nama su nezanimljivi ili negativni. Na žalost.

Na Trećem programu Hrvatskog radija skrenuli ste slušateljima pažnju i na pitanje što ako se Izrael osjeti ugroženim jačanjem onih snaga u okolnim državama koje tu zemlju – geopolitički izrazito delikatno određenu – doživljavaju izrazito neprijateljski?

– To se još uvijek malo gdje spominje, počevši od toga da ni američki predsjednik u trenutku kad je trebalo otpisati Mubaraka nije našao za shodno da kaže ijednu riječ o njegovoj ulozi u održavanju mira na Bliskom istoku. Niti o činjenici da je on bio najčvršći oslonac provođenja sporazuma iz Kemp Dejvida iz 1978. godine, naslijeđenog od Anvara Sadata. Kao da zaista nitko ne razmišlja o Izraelu, malenoj zemlji okruženoj morem zemalja koje nisu prijateljski raspoložene prema njoj – u najmanju ruku. A Izrael bi mogao biti prisiljen da reagira u slučaju procjene da se ugrožava njegova egzistencija. Jedna od sigurnih posljedica nemira u arapskim zemljama biti će rast terorizma, ali nitko nije našao vrijednim porazmisliti zašto je baš sada, nakon dvije godine mira, pukla bomba u Jeruzalemu, kao što nitko ne uočava da se ponovno ispaljuju rakete iz Gaze prema civilnim izraelskim ciljevima. Barem nitko kod nas. Pitanje je dana, bojim se, kad će Izrael morati odgovoriti na to. Ako se pokaže da u Egiptu jača utjecaj Muslimanske braće, da se u Siriji budi agresivnost prema Izraelu, da je u Jordanu ugrožen režim s kojim Izrael ima potpisan mirovni sporazum, što će Izrael učiniti? Oni koji nekritički potiču sve te procese, trebali bi znati odgovor na to pitanje i što to može značiti za čitav svijet.