Livaković se najbolje obranio sam

Prije nekih godinu dana, “Jutarnji list” pokrenuo je rijetko viđenu hajku na Ivana Livakovića zbog odluke Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) da se mladom režiseru dodijele sredstva za dugometražni igrani debi. U stilu potjernica, kao da je riječ o notornim kriminalcima, na naslovnici su osvanule fotografije mladića i njegove tobože neopisivo moćne majke, glumice Nade Gačešić Livaković, no za razliku od nedavne afere Šoša-Nola, u obranu redatelja nije stala niti jedna cehovska udruga. Međutim, na nedavno završenim Danima hrvatskog filma Ivan Livaković najbolje se obranio sam.

Premijerno je prikazao svoj dugometražni debi, no ne onaj za koji mu je HAVC odobrio sredstva, pošto se eto ni “povlaštenima” novac ne uplaćuje preko reda, nego diplomski rad na ADU. I to kakav! “Bitchville”, kako glasi naslov tog de facto eksperimentalnog filma, sumanutog kolaža, u najboljem smislu riječi, o tri mlade, bludne i smrtonosne sestre iz sela Pičkovec, nešto je što za uštogljenu hrvatsku kinematografiju predstavlja eksces bez presedana.

Talenti s ADU

Posve rasute strukture u kojoj se, primjerice, metatekstualni segmenti o snimanju filma koji gledamo miješaju s amaterskim svadbenim found footageom, a na soundtracku odzvanjaju davni megahit “Apsolutno tvoj” Mirzinog jata i Zdravko Čolić iz najboljih dana u djevojačkoj izvedbi, “Bitchville” se možda najzornije može predočiti kao spoj najradikalnijih faza Makavejeva, Lyncha i Almodovara, s posve specifičnim pečatom svog tvorca i ruralnim hrvatskim kontinentalnim štimungom, kojem na filmu rijetko svjedočimo.

Uz Livakovića, Dani su kao velike nade hrvatskog kina promovirali studentice ADU, Hanu Jušić i Sonju Tarokić. Zajednički su, pod okriljem Sarajevo Talent Campusa, polučile “Pametnice”, kratki film o dvije prijateljice, od kojih jedna, pod utjecajem druge, seksualno iskusnije, odluči izgubiti nevinost s poznanikom koji je kod njih došao prespavati. Finog, suvereno provedenog ritma i superiorne, no posve nenametljive ironije, film uvjerljivo oslikava istovremeno naivne i odlučne pokušaje širenja erotskih horizonata konzervativnih ženskih umova unutar patrijarhalne matrice, s neočekivanim punktumom u tzv. zlatnom tušu umjesto, djevojačkim gledanjem pornića pripremljenog i stoga očekivanijeg, felacija.

Čudna odluka izbornika

I u svojim samostalnim (kratkim) radovima autorice se intenzivno zanimaju za erotizam, no ovaj put povezan s tjeskobom. Hana Jušić u minimalističkoj “Zimici” uspijeva samo kroz seks i suze, s tek natruhama dijaloga, impresivno sažeti propali odnos mladog para i tragove koje je ostavio u protagonistima, pri čemu fascinira snažna tjelesna gluma Ive Mihalić koja je napokon dobila ozbiljnu priliku demonstrirati svoj talent – tako uvjerljiva seksualna izvedba u nas se ne viđa često, a jednako je dobra i u eksplicitnim trenucima tuge i tjeskobe.

Samostalni, pak, rad Sonje Tarokić “Kurvo!” mogli smo vidjeti samo u Salonu odbijenih, jer ga izbornik Danilo Šerbedžija nije uvrstio u konkurenciju. Krajnje čudna odluka, pogotovo kad se zna da je u konkurenciji mjesta bilo i za posve inferiorna ostvarenja. Posve suprotno od takvih, ostvaraj Sonje Tarokić dojmljiva je studija latentne napetosti u odnosu dviju prijateljica na ljetnom odmoru, napetosti čija se motivacija samo nejasno naslućuje, a čitav film temelji se na dinamici prožimanja erotskog i tjeskobnog. Sjajno režiran, briljantne fotografije, “Kurvo!” ponešto podbacuje na dijaloško-glumačkom planu, no svojim osobitim ugođajem taj manjak u znatnoj mjeri nadoknađuje.