Ni radija, a kamoli kompjutora

Fotografije: Jovica Drobnjak

Veliki Budići, selo na obroncima Ravne gore. Iz Požege ili Pakraca onamo se stiže nakon pola sata vožnje. Velikim dijelom treba pregaziti usku vijugavu cestu, zaklonjenu šumom što je procvjetala u proljetnim tonovima bijele, zelene i žute. Ispred nas poznata slika: pustoš i spaljene kuće, poneka tek djelomice obnovljena. Zaustavljamo se pored prašnjavog puta, osluškujući manastirsku tišinu.

Pitamo se ima li života u selu. Ima, uvjeravaju nas Paulina Daničić, koordinatorica za popis stanovništva Požeško-slavonske županije, njezina zamjenica Jadranka Škrebenc, instruktor Tomislav Lneniček i popisivač Miladin Jakovljević.

Pravi i krivi popisivači

– Ovo mi je treći popis zaredom u kojem aktivno sudjelujem, popisivao sam ljude i 1981. i 1991. Prije Prvoga svjetskog rata u Velikim Budićima bilo je sedamdeset naseljenih kuća, prije Drugoga trideset, a sada ih je četiri-pet – informira nas Miladin Jakovljević.

– Područje koje moram obići obuhvaća promjer od 15 kilometara. Otprilike 15 naselja u istočnom dijelu općine Pakrac. To je oko 150 kućanstava i napuštenih kuća: svaka se ruševina  mora registrirati ako ima kućni broj. Imam skicu područja, u obnovljenim kućama u kojima nitko ne živi procjenjujem kolika je kvadratura i imaju li vodu. Mnoge obnovljene kuće imaju kupaonicu i toalet, a nemaju vodu. To stoji i u odgovoru na statističko pitanje: ima kupatilo, a nema vodu – kaže.
Zanima nas koja je razlika između popisa u bivšoj Jugoslaviji i ovoga danas.

– Specifično je to što su danas sela zapuštena, infrastruktura je nikakva, mnogi ovdje ne žive, a neke i ne nađem kod kuće, čuvaju ovce na paši. Onda poručim preko komšije da ću sutra doći. Jedino novo pitanje je imate li kompjutor kod kuće, znate li se njime služiti i koje operacije znate – govori Miladin.

Odlično poznaje zabačena zapadnoslavonska sela i mnoge ljude u njima, pa nas vodi do trošnih drvenih vrata kuće uz koju je mali vrt, a u njemu posađena salata i mladi luk. Život je, dakle, ovdje. Vlasnica kuće već je na vratima.

– Dobar dan! Kako ste? – podviknu Miladin. Baka, kaže, slabo čuje.

– Polako – odvraća 83-godišnja Jagoda Prodanović.

– Jel’ slobodno? – opet će on.

– Slobodno – kaže baka. Toliko ljudi na okupu već dugo nije vidjela.

– Jeste l’ vi pravi ili krivi popisivači? Stalno viču da su neki pravi, neki krivi – dodaje poluozbiljno, što nas iskreno nasmija.

U njezinoj skromnoj kući su krevet, stolić i dvije stolice; na štednjaku na drva kuhaju se krumpiri. Nema televizije ni radija. Osim fotografiranja, što nam je spremno dopustila, po zakonu ne smijemo biti prisutni u prostoriji u kojoj se osoba popisuje.

Državi ne da ništa

Izlazimo u dvorište, gdje nam dosadašnje dojmove prenose koordinatorica Paulina Daničić i instruktor Lneniček.

– Činjenica je da su ovo raspršena, međusobno dosta udaljena i rijetko naseljena sela. Već na prvom probnom popisu vidljivo je da će biti manje stanovnika nego prije deset godina. Koliko, vidjet ćemo, rijetki povratnici ovdje nemaju od čega živjeti – kaže instruktor. Prije popisa je educirao kontrolore popisa, a oni popisivače. U domaćinstvo uđe tek da pozdravi ukućane, ali popisivača ne nadzire za vrijeme posla. Iznosi nam nekoliko zanimljivosti:

– Neki ljudi nemaju televizor ili radio, pa se iznenade kad im dođemo. Misle da im trebamo dati novac da bi oni nama zauzvrat dali podatke. “Što ja imam od toga što ću vam dati podatke?”, nekoliko mi je puta ponovila jedna starija žena. “Imam 350 kuna socijalne pomoći, što mogu od toga?” Jedan nam je, pak, rekao: “Ja ništa ne tražim od države, niti joj želim što dati!” Ta mi rečenica još odzvanja u glavi – kaže Lneniček.
Dosad je na popisu zabilježeno nekoliko nepravilnosti: u Smilčiću kraj Benkovca, Poljicama kod Zadra i Viškovu kraj Rijeke popisivači su neke obitelji srpske nacionalnosti upisivali kao grkokatolike ili ostale, iako su se njihovi članovi izjasnili da su pravoslavne vjere. Negdje popisivači nisu uza se imali popisne formulare na jeziku i pismu manjina, a neke su građane uvjeravali da vjersko i nacionalno opredjeljenje nisu obavezni.

– Ne smijemo ispravljati njihove izjave. Možemo eventualno samo postaviti potpitanje, ali ako netko decidirano tvrdi da je ovo ili ono, mi to moramo upisati. Imali smo situaciju da je čovjek Hrvat, a materinji mu je jezik njemački, što može izgledati apsurdno, ali vi to morate tako napisati. Jedna se osoba za narodnost izjasnila kao pravoslavac. Tu ne smijemo ništa sugerirati – objašnjava Lneniček i pokazuje nam formulare na jeziku i pismu manjina.
– Oni koji se izjasne po regionalnoj pripadnosti, poput Slavonac ili Dalmatinac, vjerojatno će završiti pod ostali. Ne možemo čovjeka natjerati da kaže nešto drugo, ako se on tako ne osjeća – dodaje koordinatorica Paulina Daničić.
Pola sata kasnije baka Jagoda uspješno je postala republički statistički broj.

– Kol’ko dugo pričaju, a od toga ništa – komentira.

Iz Vukovara, gdje je boravila kod sina, vratila se 2008. Jedna joj je kćer u Fehervaru u Mađarskoj, a dvojica sinova u Zagrebu i Dalasu. Živi od mirovine: dostatna je za nju, kaže.

Radi da upozna ljude

Odlazimo malo poviše, do njezine susjede i rođakinje Anđelije Prodanović. Iako ima 74 godine, vapnom boji skromnu kuću. Kaže da se zmije, kojih se jedino plaši, sunčaju na stepenicama kuće. Nismo ih vidjeli.

– Spremite ličnu kartu – s vrata profesionalno poručuje popisivač.

– Nemojte me snimati tako čađavu – smije nam se Anđelija.

Ima dvije kćeri, obje su u Srbiji, rade kod privatnika. U selo se vratila prije šest godina. Živi od 494 kune poljoprivredne penzije. Suprug joj je 1991. nestao u šumi, nikad ga nisu našli. Nakon dvadesetak minuta pitamo je kako je prošlo.

– Pitao sam je što se ne uda – zafrkantski kaže Miladin.

– Neće nikakav đed da dođe – vragolasto odgovara Anđelija.

Uz tako ozbiljan posao dobro dođe malo šale. Načas se opet uozbiljimo, pa nas zanima imaju li popisivači iz ruralnih krajeva ikakvu privilegiju, s obzirom na tešku prohodnost terena koji obilaze: za razliku od popisivača u velikim gradovima, koji na posao mogu i pješice, ovdje im je neophodan automobil s dobrim amortizerima.

– Primit će nadoknadu za raspršenost terena, oko tisuću kuna, to će pokriti gorivo i druge stvari – kaže Paulina Daničić.

– A koliko naš popisivač zaradi? – pitamo.

– U prvih deset dana, kad se sve zbroji, zaradio sam petsto kuna. To je pedeset kuna dnevno, a za gorivo potrošim i 70 kuna. Radim da upoznam ljude, da ih obiđem i tako. Volontiram već dvadeset godina, pomažem im i ne žalim se – iskren je Miladin. Valjda će mu Državni zavod za statistiku nadoknaditi trošak za gorivo.

Prodanovići su jedini stanovnici Velikih Budića. Zadnja naseljena kuća je ona Nedjeljka i Milice Prodanović. Oni jedini imaju televizor. Posjeduju i 26 ovaca i ovna, 32 janjeta, dvadesetak kokoši i hrvatskog ovčara Bilija. Nedjeljko je četrnaest godina radio u Švicarskoj, imaju sina i kćer, koji su privremeno u Pančevu. Povremeno dolaze u selo, majka nam kaže da nije isključeno da se jednom vrate, hrvatski su državljani i ulaze u popis. I ovdje popisivanje teče glatko.

Nema nejasnoća, pozdravljamo se i odlazimo prema selu Koturiću u srcu Papuka. Put uskim makadamom nalik je apokaliptičnim scenama iz filma “Cesta”: posvuda se nad nama nadvija odsječeno drveće, prijete odroni zemlje, ilovače, svega. Spaljena zemlja. Bez dobrih amortizera, tih nekoliko kilometara ostavljate bubrege na cjedilu.

Mi imamo papire…

Konačno kuća: ispred nje, na improviziranoj klupici, sjede seljani. Sve odreda Vučkovići, povratnici.

– Imate li vi lične karte?- odmah će naš popisivač.

Vade pasoše, lične karte.

– Mi imamo papire domovine Hrvatske – ozbiljno će glava obitelji Božo.

– Dajte vi da popijete rakijicu prije. Momče, kud bježiš?- poziva.

Domaća šljiva. Odbijamo, što mu nije bilo po volji. Ostavljamo ih da se popišu: uz Božu, tu su supruga Cvijeta, sinovi Obrad i Željko. Žive u Vojvodini.

– Imamo dvojno državljanstvo, znaš, pa se prebacujemo k’o mačići, sad ovaj papir, sad onaj, kako gdje treba. Ja sam, nakon izbjeglištva, ovdje prijavljen od 1997, ali još smo uvijek ni vamo ni tamo – kaže Božo. U lipičkoj je Elektri radio 25 godina.

S obzirom na to da je u ovim selima moderna tehnologija gotovo nepoznata riječ, pitamo Miladina kako su ovdašnji ljudi obaviješteni o popisu.

– Preko medija, ali oni koji nemaju televiziju i radio, ne znaju za popis. Bio sam u jednoj kući, pitam domaćina jesu li čuli za popis, kaže da nisu: misle da sam došao iz državne uprave, naplatiti im nekakav porez. U početku su sumnjičavi – objašnjava Miladin.
Najbliže Papuku, na vrhu sela, stanuju Jovan i Simeona Vučković. U osmom su desetljeću života, no i dalje okopavaju zemlju, sade krumpir, grah, kapulicu i papriku; peku rakiju, hrane kokoši, čuvaju koze i jarca.

– Dobro je, što se mora, mora, nije bilo strašno – komentiraju nakon što je Miladin završio s popisom. Iako je sunce već zapalo, ubrzo nastavljaju s poljoprivrednim poslovima.

– Idi dovedi koze! – zapovijeda Jovanu supruga.
Živopisno je u selima s malo stanovnika: uza sve životne probleme s kojima se svakodnevno suočavaju, ove ih godine barem statistika neće zaboraviti.

U požeškom kraju 55 popisivača

Za popis stanovništva na nivou cijele države prijavilo se ukupno 68.000 popisivača, od čega je posao dobilo 14.000, a obavljat će ga do 28. travnja. Prema informacijama koordinatorice Pauline Daničić, na području Požeško-slavonske županije aktivno je 55 popisivača, osmero kontrolora i instruktor Tomislav Lneniček.