Oglas narodu

Raspojasani narodni derneci rijetko prođu bez lokalnih redikula: tako je i nakon histerijskoga datuma presude suca Orieja trebalo pričekati tek nekoliko dana da bismo vidjeli tko će ovaj put, usred kolektivnog naricanja, nacionalno osviještenog arlaukanja i ostrašćenog busanja u prsa, preuzeti na sebe tu zahtjevnu ulogu. Nije da nije bilo ozbiljnih kandidatura: pjevačko-hrvačke eskapade gradonačelnika Keruma, pravovremeni cenzorski refleks intendanta Mucala, haerteovski uređivačko-novinarski flashback u rane devedesete…

Pa ipak, cijeli je taj političko-medijski udruženi šokirani pothvat ustuknuo pred jednom sitnom, bizarnom vijesti iz Virovitice; ondje je, naime, izvjesni mali poduzetnik Milan Fehir zakupio oglasno vrijeme da bi na golemom LED-ekranu, postavljenom u središtu grada, objavio urbi et Orie što misli o haškom vaganju pravde. Pa su se, umjesto uobičajenih reklama za uskršnje akcijske ponude, lokalne frizerske salone ili vulkanizersku radionicu, na zaslonu izmjenjivale fotografije osuđenih generala popraćene natpisom “heroji” i bivšeg predsjednika Mesića, iza kojega se vijorila trobojnica dok su krupna crvena slova vrištala “veleizdajnik”.

Pomirljiva policija

Propagandna LED-ukacija postigla je cilj: novine i portali prenijeli su vijest, mali poduzetnik i veliki Hrvat Fehir dobio je priliku priprijetiti kako će se reklama “vrtjeti na ekranu dok god generali Ante Gotovina i Mladen Markač ne izađu iz zatvora ili Stjepan Mesić ne završi u njemu”, pa još drčno pridometnuti: “Ako se veleizdajnik osjeća krivim, neka me slobodno tuži!” (Doduše, trebao bi ga, valjda, tužiti ako se ne osjeća krivim, ali dobro sad, tko će u pravedničkom zanosu paziti na logičke zavrzlame…).

Reporteri “Večernjeg lista”, da bi sitnom oglasnom ekshibicionizmu dali neophodnu legitimaciju subverzivnoga političkog akta, na brzinu su, na reprezentativnom uzorku od dvoje ispitanika – od kojih je jedan, slučajno, još i predsjednik tamošnje HVIDR-e – zaključili da Virovitičani složno daju potporu ovom “javnom buntu”, a i policija je pomirljivo ustanovila kako Fehir može kazneno nastradati samo ako ga bude tužio prozvani veleizdajnik: “U protivnom, riječ je o plaćenoj reklami na javnom mjestu, za koju ne može odgovarati.”

Stjepan Mesić, barem do trenutka nastanka ovoga teksta, nije pokazao namjeru da entuzijazam virovitičkoga poduzetnika i amaterskoga copywritera tretira sudski – iako vjerojatno nije ugodno znati da je netko legalno pretvorio oglasni prostor u gigantsku potjernicu s vašim likom – pa bi stvar trebala završiti onako kako je i red: kao brzo zaboravljena opskurna crtica s margina medijskoga friziranja narodnoga revolta haškim presudama.

Svi krivi umjesto krivaca

Postoje, ipak, barem dva razloga zbog kojih ona zaslužuje nešto veću pažnju. Prvi je taj što se preciznošću karakterističnom za reklamni diskurs, koji poruku svodi na simplificiranu logiku parole i slogana, uključuje u igru traženja krivca, glavnu retoričku razbibrigu hrvatskih političara, novinara i komentatora u danima nakon presude. Ovisno o poziciji s koje se govori, krivci su, tako, redom bili: napaćeni hrvatski narod, odvjetnik Mišetić i njegov nekompetentni tim, pokojni Tuđman i HDZ, Mesić koji je dilao brijunske transkripte, Karamarko koji je dilao brijunske snimke, nesposobni državni vrh, sudstvo koje nije progonilo neposredne počinitelje zločina kada je trebalo… Jedino, bez obzira na politički kontekst interpretacije osude, krivcima nisu proglašavani baš oni koji su – eto, igrom slučaja – na sudu proglašeni krivima.

Izreći, makar i u formi pretpostavke, da bi za presudu generalima mogli biti krivi upravo ti generali, značilo je skoro pa izazvati eksces, javno se deklarirati, ako već ne kao osvjedočeni pljuvač po svetosti Domovinskog rata, a onda barem kao naivac koji ne razumije interese moćnih međunarodnih lobija, složen politički kontekst procesa, suptilne detalje pravnih mehanizama… I nije da u svemu tome nema neke istine, niti da se Gotovinu i Markača može i treba smatrati isključivim krivcima; poanta je u tome da je čak i blago ukazivanje na njihovu – sudski ustanovljenu – krivnju iz najrazličitijih razloga postalo skoro pa neprihvatljivo. Utoliko su se, na imaginarnom LED-ekranu hrvatskoga javnog prostora, fotografije s natpisom “veleizdajnik” mijenjale u skladu s pojedinim interesima i svjetonazorskim preferencijama, ali uz fotografiju generala i dalje stoji ako ne “heroji”, a onda barem “kolateralne žrtve”. A biti žrtva, znamo iz abecedarija političkoga mitotvorstva, nipošto ne znači da se istodobno ne može biti i heroj. Naprotiv…

Pare i petparački populizam

Drugi razlog zbog kojeg virovitički oglas naroda predstavlja nešto više od živopisne medijske sličice za jednodnevnu upotrebu je dalekosežniji i tiče se samih uvjeta mogućnosti elementarnoga političkog oglašavanja. Kao što nas je nadležna Policijska uprava koncilijantno podsjetila, s Fehirovom je reklamom sve u redu zato što je uredno plaćena: nesmetano pravo na pristup javnome prostoru imate, dakle, tek nakon što ste taj prostor (za)kupili. Jedina je legitimacija njegove političke poruke, tako – novac. Naravno da stvari nisu baš toliko jednostavne: pokušajte, ako ste, recimo, društveno osviješten mali poduzetnik, naručiti reklamu kojom ćete generale Gotovinu i Markača proglasiti zločincima, pa ćete to i sami vrlo brzo ustanoviti – ali formula se u osnovi svodi na to da pravo političkoga govora imaju uglavnom oni koji ga sebi mogu priuštiti.

Ako je virovitički primjer pritom ekstreman, onda on samo dovodi do ekstrema nešto što je od početka upisano u način funkcioniranja kapitalizma s demokratskim licem: daleko od toga da bi bio – kerumovski, fehirovski, bandićevski ili bilo koji drugi – incident, petparački populizam osovljen na privatnoj moći i kapitalu šifra je skoro pa cjelokupnoga institucionaliziranog političkog života. Malo tko se, jasno, pritom zamara mehanizmima koji stoje iza političkih poruka: fasciniran parolama, herojima i trobojnicama koje vitlaju ekranom, tko bi još stigao primijetiti da je cijelo vrijeme navučen na tanak LED?