Pokrajine

Kako je zagrebačka porodica Nožinić prevarom ostala bez stana

Kada rat pokvari prijateljstvo

U julu 1991. godine, kada su dugogodišnjoj prijateljici predali ključeve svog zagrebačkog stana, Nožinići nisu ni pomišljali da će ostati bez njega i da odlaze zauvek. Njihova najbolja drugarica iskoristila je priliku, a sudovi su legalizirali prevaru i krađu

Zagrepčanke Dragica Nožinić i Zlata Etore bile su dvadeset godina najbolje prijateljice i koleginice. Stanovale su u istoj zgradi, svakodnevno su se posećivale, pomagale jedna drugoj kad zatreba. Dragica je u svom stanu od 68 kvadrata živela sa suprugom Brankom i dvoje dece. Zlata nije imala porodicu i živela je kao podstanarka. Često bi pričuvala Dragičinu decu, a nebrojeno puta pazila je i na njihov stan.

– Ja sam svakog petka popodne s decom sedala na voz i odlazila na Baniju, gde je živeo moj svekar, i vraćala se u nedelju – priča 58-godišnja Dragica Nožinić, čiji je suprug kao šofer često bio na putu. U stotinjak kilometara udaljenim Pobrđanima kod Sunje, ova zagrebačka porodica provodila je i čitave godišnje odmore. Kada su krajem jula 1991. svojoj prijateljici predali ključeve zagrebačkog stana, Nožinići nisu ni pomišljali da odlaze zauvek.

Dok su bili na Baniji, počeo je rat i povratak u Zagreb bio je nemoguć. Dragica se iz obližnje Bosanske Kostajnice javila Zlati zamolivši je da im još neko vreme pričuva stan.

Problemi s “gardistima”

– Mislila sam da je sve to privremeno – kaže Dragica prisećajući se kako se Zlata čak i uselila u stan da ga neko ne bi zauzeo, ali je tokom narednih telefonskih kontakata govorila da ima problema s “gardistima” koji obilaze “četničke stanove” i da joj treba nekakav papir da je stan njen.

Dvosobni stan u vlasništvu Nožinića, Dragica je kreditom preko svoje firme otplatila 1982. godine. Očajni zbog saznanja da bi mogli izgubiti mukotrpno stečenu imovinu, odlučili su da poslušaju Zlatu i u Bosanskom su Novom 26. juna 1992. sastavili darovni ugovor. Opreza radi, ugovor koji su poslali poštom bio je bez sudske overe, jer su Nožinići računali da je sve to fiktivno. No, Zlata Etore je mislila drugačije.

– Sledeći put kada smo se čule rekla mi je da s tim papirom ne može ništa – priča Dragica, koja je pravi smisao tih reči i stvarne namere svoje dojučerašnje prijateljice shvatila tek kada je saznala da je stan prodan. Zlati Etore to je pošlo za rukom 1994. godine. Ona je prvo u oktobru 1993. sudskom tužbom zatražila utvrđenje vlasništva nad stanom, a kako je boravište Nožinića bilo nepoznato, Centar za socijalnu skrb odredio je njihovog staratelja za poseban slučaj, koji je priznao tužbeni zahtev. Na osnovu toga, Opštinski sud u Zagrebu presuđuje u korist Zlate, a ona novcem od prodaje tog stana ubrzo kupuje drugi i u njemu nastavlja život.

Za to vreme, Dragicu i Branka u avgustu 1995. s Banije je oterala “Oluja”. Prvo su izbegli u Bosnu, potom u Srbiju, a na kraju se nastanjuju u Klisi kod Osijeka. Tokom mirne reintegracije 1997. godine prvi put se upućuju u Zagreb. Strahujući od provokacija, nisu se usudili otići do zgrade u Ulici Stjepana Gradića, već su boravili kod rođaka.

Stan već prodan

Saznali su da je njihov stan zauzet i angažovali advokata da ispita okolnosti pod kojima su ti ljudi u stanu kako bi zatražili posed. Kada se ispostavilo da je ta porodica stan legalno kupila, Nožinićima nije preostalo ništa drugo već da sve pokušaju osporiti, te su 1999. godine zatražili ponavljanje postupka kojim se Zlata Etore uknjižila kao vlasnica nekretnine. Njihov zahtev odbacili su Opštinski i Županijski sud u Zagrebu uz obrazloženje da je bio nepravovremen, a pravna trakavica razvukla se na više od deset godina.

Slučaj je stigao i do Vrhovnog suda, koji je 2008. godine odbacio zahtev za reviziju drugostepenog rešenja Županijskog suda u Zagrebu, uz obrazloženje da vrednost predmeta spora ne prelazi zakonom predviđenih 100.000 kuna, jer se preračunavanjem tadašnjih dva miliona i 400.000 hrvatskih dinara došlo do iznosa od svega 2.400 kuna.

Dve prijateljice samo su se jednom srele na sudu.

– Bilo mi je jako teško i više nisam mogla odlaziti na ročišta, već nas je zastupao advokat – sa suzama u očima priča Dragica.

Prema zapisnicima sa sudskih ročišta, Zlata je tvrdila da Nožinići kao Srbi nisu hteli ostati u Hrvatskoj i da su joj zbog toga poklonili stan, dok su oni opet isticali da im to nikada nije bila stvarna namera, što dokazuje i činjenica da su u stanu ostavili sve privatne stvari, fotografije i uspomene.

– Bio je rat i svi smo se tada hvatali za slamku spasa – pojašnjava naša sagovornica, pitajući se kako je sud njenoj porodici mogao oduzeti imovinu uprkos nedostatku sudske overe i uprkos tome što je ugovor bio sačinjen u drugoj republici bivše SFRJ s kojom je Hrvatska prekinula sve veze.

Iako prevarena, Dragica i danas veruje da Zlata to nije učinila svojom voljom.

– Bila je vrlo poštena i ja duboko verujem da to nije bila njena ideja. Neko ju je nagovorio, a država joj je to omogućila samo zato što se radilo o imovini Srba – ubeđena je bivša Zagrepčanka.

Borba ne prestaje

Pokušaj da saznamo nešto više i na drugoj strani ove priče nije uspeo, jer nam se na broj telefona iz imenika, na Zlatino ime i uz njenu adresu, niko nije javljao. Dragica je čula da je Zlata pre dve godine umrla, ali kaže kako nije njeno da utvrđuje je li ta informacija tačna ili nije, već je to posao suda na kome su Nožinići pokrenuli proces zbog nepravilnosti oko upisa u zemljišne knjige. Njihov sin Bojan, danas tridesetogodišnjak koji ima vlastitu porodicu, zauzeo se za čitav slučaj i razočaran u hrvatsko pravosuđe odlučio da će pravdu isterivati do institucija Evropske unije.

– Taj stan su moji roditelji stekli poštenim radom i ja ću se boriti da ga vratim – odlučan je Bojan Nožinić.

Predsednik Odbora za ljudska prava Zajedničkog veća opština u Vukovaru Radovan Majski uputio ga je u naredne pravne korake.

– Ovakvi slučajevi ne bi trebali da budu u nepovoljnijem položaju od bivših nosilaca stanarskog prava izvan PPDS-a, jer su ti ljudi ostali bez stana zbog pristrasnog rada sudova u vreme rata, od 1991. do 1996. godine – smatra Majski.

Nožinići mole sve građane koji su doživeli sličnu sudbinu da im se jave kako bi se udružili u potrazi za pravdom i naknadom štete. U Klisi, gde danas žive, nedavno je pokrenuta inicijativa za izgradnju pravoslavnog hrama, a Bojan, koji je u organizacionom odboru, kaže da će deo novca kojim bude obeštećen za izgubljeni stan donirati crkvi, jer nakon svega veruje jedino u Boga.

Dragana Bošnjak

Srpska pravoslavna crkva i vjernici proslavili Uskrs

Ne naslađujemo se ničijoj patnji

Saosjećamo sa svima koji su izgubili svoje drage, kao i na sve one koji trpe i pate, moleći se Bogu da se što prije oslobode tih stanja, rekao je mitropolit Jovan u Zagrebu

Svetu uskrsnu arhijerejsku liturgiju u crkvi Svetog Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu služio je mitropolit zagrebačko-ljubljanski i cele Italije Jovan Pavlović sa sveštenstvom eparhije.

Izrazivši zadovoljstvo što su ove godine isti dan Uskrs slavili pravoslavni i katolički vjernici, mitropolit je u crkvi punoj vjernika progovorio i o presudama za ratne zločine.

– Kakvom mjerom mjerite, onako će vam se mjeriti i kakvim sudom sudite, onako će vam se suditi – rekao je mitropolit, ističući da ne želi komentirati presude Gotovini i Markaču.

– Ne naslađujemo se ničijoj patnji, saosjećamo sa svima koji su izgubili svoje drage, kao i na sve one koji trpe i pate, moleći se Bogu da se što prije oslobode tih stanja – rekao je mitropolit Jovan.

Dodao je da “u našem komšiluku, u zatvoru u Lepoglavi ima zatvorenika koji su nepravedno osuđeni za ratne zločine. Za njih nema boraca za ljudska prava koji bi im pomogli pokušati dokazati nevinost”. Dotaknuo se i propusta i nedosljednosti pri popisu stanovništva, rekavši da “nekima smeta broj Srba u Hrvatskoj, ali se varaju oni koji misle da će to rješavati nacionalnim protokolima”.

Vjernicima je pročitana i tradicionalna uskrsna poruka patrijarha srpskog Irineja, nakon čega se pričestio velik broj vjernika.

Uskrs je proslavljen i u svim crkvenim općinama i manastirima Dalmatinske eparhije SPC-a. Episkop dalmatinski Fotije služio je svetu arhijerejsku liturgiju u manastiru Krki, uz sasluženje monaškog bratstva, pred velikim brojem vjernika iz Bukovice i kninske krajine.

Uskrs je svečano proslavljen i u manastiru Presvete Bogorodice Trojeručice u Donjem Budačkom, gdje je svetu arhijerejsku liturgiju služio episkop gornjokarlovački Gerasim, uz sasluženje sveštenomonaštva i sveštenstva. Liturgije za Uskrs održane su i u drugim eparhijama SPC-a u Hrvatskoj.

N. Jovanović

Tucijada u Borovu

Na radost dece

Uskrs je u Borovu i ove godine okupio velik broj meštana koji su prisustvovali liturgiji u hramu Svetog prvomučenika i arhiđakona Stefana. Brojni vernici pričestili su se nakon posta, a najmlađima su podeljena osveštana uskršnja jaja. Potom je u crkvenom dvorištu održana manifestacija “U susret Vaskrsu” koju svake godine organizuju udruženje “Plavi Dunav”, Srpska pravoslavna crkvena opština, osnovna škola, dečji vrtić, udruženje mladih, KUD “Branislav Nušić” i organizacija penzionera.

Pored izložbe farbanih uskršnjih jaja, koju su pripremila deca iz borovskog vrtića i škole, organizovano je i takmičenje u tucanju šarenim kokošijim jajima. Ovogodišnja Tucijada okupila je 73 takmičara. Iako su organizatori isticali da se takmičiti mogu svi, najviše se ipak prijavilo dece, od mališana koji pohađaju vrtić do srednjoškolaca. Nakon nekoliko takmičarskih krugova, kao pobednici su izašli Stojan Poznanović, osvojivši prvo i Elena Drpa, zauzevši drugo mesto. Sponzor manifestacije Zlatara Rim, vlasnika Rajka Lukića iz Borova, nagradila ih je zlatnim odnosno srebrnim lančićem s priveskom.

Zlatom su se okitili i pobednici takmičenja za najlepše ukrašeno jaje, pa su tako Nikolina Tripunović u kategoriji vrtićke dece i Milan Kišvalubac u kategoriji osnovaca dobili narukvice. Uz diplome za prva tri mesta u svakoj od kategorija, organizatori su za drugo i trećeplasirane obezbedili i paketiće slatkiša, kojima su nagrađeni Nikolina Vuković, Milica Marković, Aleksandra Samardžija i Maja Simić.

U prigodnom programu nastupili su članovi folklorne sekcije borovskog KUD-a. Prezviter Nenad Dragičević, treći paroh borovski, podsetio je da se tradiconalnim pozdravom “Hristos vaskrse” pozdravlja sve do Spasovdana. Takođe je izrazio zadovoljstvo odazivom meštana, a posebno dece što je, kako je naglasio, garancija da će se tradicija proslave Vaskrsa u Borovu nastaviti. D. B.

Osječki pododbor ponovno na meti vandala

Kamenjem na “Prosvjetu”

Prostorije pododbora “Prosvjete”  u Osijeku ponovno su se našle na meti vandala. Nepoznati počinioci za Lazarevu subotu bacili su kamenje u prozor “Prosvjete”, razbili ga i uništili rolete, a na zidu su ispisali neprimjerene grafite “NDH” i “U”.

– Naš pododbor proteklih se godina više puta našao na meti, a policija nije pokazala neku veliku volju da nađe počinioce, tako da će najvjerovatnije jedini efekt biti taj što će nam zbirka kamenja biti obogaćena novim primjercima – kaže sekretarica pododbora Dušanka Tanacković.

N. J.

Donacija Vojvodine povratničkim domaćinstvima

Kukuruz stigao na vrijeme

Fond za izbegla, prognana i raseljena lica AP Vojvodine donirao je 2.400 kilograma sjemenskog kukuruza za povratnička domaćinstva na području Banije, Korduna i zapadne Slavonije. Kukuruz je distribuiran preko Centra za razvoj Srpskog narodnog vijeća.

– Kukuruz je iskrcan u Okučanima, Petrinji i Krnjaku, odakle je raspodijeljen povratničkim

Porodicama – kaže Igor Miodrag iz Centra za razvoj SNV-a. Vrijednost kukuruza iznosi 4.800 eura bez PDV-a.

– Za područja zapadne Slavonije bilo je namijenjeno 100 vreća od osam kilograma – kaže Darko Derenj, predsjednik VSNM-a Požeško-slavonske županije, koji je bio uključen u distribuciju.

– Kukuruz je stigao na vrijeme, taman pred početak termina za sijanje – dodaje Derenj i ističe da problem predstavlja suho vrijeme.

Fond je početkom ovog mjeseca pripremio pakete pomoći za 17 povratničkih porodica u različitim dijelovima zemlje, a uskoro će biti raspodijeljeno i 50 motokultivatora koje preko Komesarijata za izbjeglice donira Vlada Srbije. N. J.


Devastacija antifašističke baštine u Vukmaniću kraj Karlovca

Zaboravljeni dom porodice Ribar

Cijeli gornji kat bio je spomen-dom porodice Ribar, dr Ivana i njegovih sinova Ive Lole i Jurice. Bilo je više stotina eksponata, a sada nema ničega. Sve je stradalo u posljednjem ratu, kaže Antun Colnar, bivši domar u Ribarovoj kući

Devastirana kuća nekada slavne partizanske obitelji dr Ivana Ribara u Vukmaniću, za vrijeme rata 1991-95. nalazila se na području izvan dosega hrvatskih vlasti, kada je najvećim dijelom i uništena, a nebriga za ovaj objekt nastavljena je i kasnije. Vukmanić je od Karlovca udaljen petnaestak kilometara, a centralni trg u mjestu nosi ime Franje Tuđmana.

U dvorištu Ribarove kuće nalazi se veliki natkriveni zdenac, ispred ulaza u nju bista je Franje Tuđmana (postavljena 2007), ali ne i samog Ivana Ribara, a kraj ulaznih vrata nalaze se četiri ploče. Jedna je od Mjesnog odbora, druga bivše ambulante, dok je s desne strane vrata spomen-ploča Ivanu Derkosu, hrvatskom domoljubu i književniku rođenom 1808. u Vukmaniću, umrlom u Zagrebu 1834. Ploču je 1996. godine podigao karlovački ogranak Matice hrvatske. Ispod nje stoji ploča na kojoj piše: “U ovoj kući rođen je dr Ivan Ribar, 1881-1968, hrvatski političar. MO Vukmanić.”

Bista bačena u bunar?

Nasuprot Ribarove nalazi se kuća Antuna Colnara, penzionera koji je prije bio domar u Ribarovoj kući, pazio na nju i otvarao je brojnim posjetiocima. Prije rata, kuću Ribarovih prosječno su dnevno posjećivala tri autobusa, a Colnar se sjeća da ih je jedne subote bilo čak 15. Kaže da sada u kući nema ništa, osim što jednu prostoriju koristi Mjesni odbor. Prije rata, u prizemlju kuće bili su smješteni pošta, ambulanta i mjesni ured, a na spratu je bila spomen-zbirka obitelji Ribar. Bista dr Ivana Ribara stajala je ispred ulaza u kuću.

– Ne znam što se dogodilo s bistom, jer sam ja za vrijeme rata bio u Karlovcu. Mještani koji su ostali u Vukmaniću tvrde da je bista bačena u bunar, dok drugi kažu da je nekamo odnesena. Probali smo očistiti bunar, ali nismo uspjeli, jer je do polovice zatrpan raznim smećem – kaže Colnar.

Dodaje da je kuća veličine 15 puta 11 metara, da ima prizemlje, kat i tavan te desetak prostorija. Građena je za vrijeme Vojne krajine i u njoj je bila smještena kapetanija 37. slunjske regimente. Poslije ukinuća Vojne krajine, tu je bila škola gdje je kao učitelj radio i otac dr Ivana Ribara, koji je tu rođen zajedno s još dvojicom braće i jednom sestrom. Ribari inače potječu iz susjednog istoimenog sela.

– Cijeli gornji kat bio je spomen-dom porodice Ribar, dr Ivana i njegovih sinova Ive Lole i Jurice. Bilo je više stotina eksponata, robe i opreme koju su koristili tokom Drugog svjetskog rata. Bila je tu i uniforma u kojoj je Lola poginuo, bilo je brojnih fotografija i dokumenata iz rata, a sada nema ničega. Sve je stradalo u ovom posljednjem ratu. Ja sam nekoliko stvari uspio odnijeti u Karlovac: primijetio sam da se nešto dešava, ali sve se vrlo brzo odvijalo i nisam uspio mnogo toga spasiti, jer sam i sam morao u izbjeglištvo – govori Colnar.

Sama kuća je dosta stradala u ratu, pa se moralo obnoviti krovište, struja i fasada, ali iznutra ništa nije obnovljeno. Sada sve izgleda jadno, ali uz malo dobre volje i nešto novca unutrašnjost bi se mogla urediti: okrečiti, očistiti i srediti podovi. Iako je mnogo eksponata uništeno, moglo bi se vratiti ono što je spašeno. Mogao bi se urediti kamin i popraviti pronađeni elementi kreveta, kaže Colnar.

Zaboravljeni od naroda

Foto: Jadranko Mrkalj

Porodica dr Ivana Ribara naprosto je zaboravljena od svog naroda. Gimnazija u koju je  svakodnevno pješačio 15 kilometara u jednom smjeru, više ne nosi njegovo ime. Najduža karlovačka ulica više ne nosi ime Ive Lole Ribara. Jedino je tvornica sanitetskog materijala zadržala njegovo ime, iz čisto pragmatičnih i komercijalnih razloga, jer mijenjati ime tvornice i već poznatih proizvoda ne bi bilo ekonomski isplativo.

Ivo Lola rođen je u Zagrebu, a Jurica u Đakovu. Dr Ribar je radio u Zagrebu, pa u Đakovu, otkuda su Ribari otišli u Beograd, a otuda svi u partizane. Lola je poginuo na Glamočkom polju 27. novembra 1943, dva dana prije zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, kamo se bio zaputio. Jurica je poginuo u napadu na Kolašin u Crnoj Gori, mjesec dana prije Lole.

Ivan Ribar bio je istaknuti predratni političar, prvi predsjednik AVNOJ-a i prve, privremene Skupštine Jugoslavije. Tito mu je lično bio saopćio da je Ivo Lola poginuo, na što je Ribar zatražio da pozove Juricu u Jajce, da barem njega vidi. Tada mu je Tito morao reći da je i Jurica, mjesec dana ranije, stradao.

Oko Ribarove kuće nalazi se jutro zemlje. Tu je bio vinograd s domaćom lozom, pa s cijepljenom lozom, ali grožđe nije uspijevalo. Onda je posađen voćnjak s tri vrste jabuka, ali sve to sam Colnar nije mogao održavati. Voćnjak je dat karlovačkom Dječjem domu “Vladimir Nazor” na korištenje, ali ni oni ga nisu mogli održavati, pa je napravljeno igralište.

Karlovački muzej nema planove za obnovu

Obiteljska kuća Ribar u vlasništvu je Gradskog muzeja Karlovac, koji za sada nema konkretne planove za obnovu muzejskog postava. No, u sklopu izrade nove muzejske koncepcije svakako ćemo i za ovaj vrijedni objekt pokušati pronaći primjerenu muzejsku namjenu. Inače, zgradu je obnovilo Gradsko poglavarstvo – kaže Hrvojka Božić, direktorica Gradskog muzeja Karlovac.

Od šefice Konzervatorskog odjela u Karlovcu Branke Sajter saznajemo da je Memorijalna zbirka obitelji Ribar imala oko 220 eksponata, da je većina nestala i da je na portretu dr Ivana Ribara, koji je naslikala njegova supruga, poznata slikarica Cata Dujšin Ribar, izrezana glava.

Milan Cimeša

Proljetni vašar – baranjska etnomanifestacija

Gastronomsko šarenilo Karanca

U kuvanju jela od krumpira pobijedio je krumpir-paprikaš s guščjim mesom. Skuvala ga je ekipa karanačkog OPG-a “Tri mudraca” na čelu sa Zoranom Zidarem

U preduskršnju nedjelju održan je još jedan Proljetni vašar u Karancu, koji su organizovali Turistička zajednica Baranje, karanački restoran “Baranjska kuća” i Mjesni odbor Karanac. Posjetiocima vašara ponuđeno je mnogo domaćih proizvoda i rukotvorina te gastro i enospecijaliteti začinjeni tamburaškom svirkom.

Organizovana su i takmičenja “Krumpir na 100 načina” i “Najveća tabla slanine”, svjetska premijera “prve rakije s nula posto alkohola”, čiji se autor hvalio da je izumio “hladnu vodu”, te prikaz uskršnjih običaja i križnog puta u izvedbi učenika osnovnih i srednjih škola ispred Kapelice sv. Antuna na ulazu u selo. Nakon završetka prikaza križnog puta, djeca i mladi, za zdravlje i ljepotu, kako to običaj nalaže, umivali su se u cvijeću sa svetom vodom, a organizovano je i nadmetanje u potrazi za uskršnjim jajima te u hvatanju zečeva.

Na takmičenju u kuvanju jela od krumpira pobijedio je krumpir-paprikaš s guščjim mesom,  jelo koje su stari Baranjci kuvali za vrijeme žetve. Skuvala ga je ekipa karanačkog OPG-a “Tri mudraca” na čelu sa Zoranom Zidarem, koji je recept preuzeo od starijih Karančana. Drugo mjesto osvojio je autohtoni baranjski krumpir-paprikaš s dimljenom štukom, koji je skuvao Vlado Škrobo Bajo, vlasnik “Baranjske kuće”, a treće mjesto pripalo je posnoj čobanskoj supi Ljubice Bošnjak iz Branjinog Vrha, supruzi slikara Andrije Bošnjaka, koja je za tu priliku donijela domaće tijesto te usput pekla krofne od krumpirovog tijesta.

Zanimljiva je bila i izložba slanina, među kojima je najnaslov osvojila 14,5 kilograma teška slanina već spomenutog Vlade Škrobe. Njegov će “primjerak” kad-tad završiti na stolu “Baranjske kuće” ili u nekom od njegovih specijaliteta. J. Nedić

Predstava u organizaciji Pune kuće i zagrebačkog VSNM-a

“Biberče” razveselilo mališane

Predstava “Biberče”, koja je u organizaciji Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba i udruženja Puna kuća održana u dvorani SKD-a “Prosvjeta”, a izvela ju je akademska glumica  Svetlana Patafta, razveselila je mališane. Nakon toga, učestvovali su u kreativnoj radionici u kojoj su uz pomoć žitarica i začina obrađivali motive koje su čuli u priči.

“Biberče” je narodna priča koja govori o dječaku koji se rodio malen kao zrno papra, ali je kroz svoja dobra djela, od osvajanja zlatnih jabuka do ubijanja ale i spašavanja princeze, pokazao koliko je zapravo velik.

– Predstava je dio projekta “Multikulturom do kulture” koji je podržao gradski Ured za kulturu, obrazovanje i sport – kaže Svetlana Patafta, ističući da je namjera projekta predstavljanje priča iz tradicije naroda koji žive na području Hrvatske.

N. J.


Antifašisti i srpska zajednica zajedno

Majske komemoracije ustaškim žrtvama

Antifašisti s područja Karlovca i Karlovačke županije, brojne nevladine organizacije i udruženja, pripadnici srpske zajednice iz grada i županije u petak, 6. maja obilježit će dva značajna datuma iz prošlosti.

Županijski VSNM i Mjesni odbor Veljun organiziraju tradicionalnu komemoraciju povodom 70. godišnjice ustaškog zločina nad srpskim stanovništvom Slunja, Veljuna i okolnih sela, počinjenog od 6. do 9. maja 1941. godine. Četiri tjedna nakon uspostave tzv. NDH, u Veljunu i Hrvatskom Blagaju u tri dana ubijeno je čak 525 mještana.

Programom komemoracije predviđeno je da se u petak, u 10.30 sati polože vijenci i zapale svijeće na mjestu masovnog zločina u Hrvatskom Blagaju. U 11 sati održat će se pomen na sve žrtve i parastos, polaganje vijenaca i paljenje svijeća kod spomen-kosturnice uz državnu cestu D-1. U 11.30 sati položit će se vijenci na spomenik žrtvama fašističkog terora kod škole u Veljunu. Prije toga, u 9 sati u karlovačkoj pravoslavnoj crkvi Svetog Nikole održat će se parastos za sve ubijene.

Obilježit će se i 67. godišnjica oslobođenja Karlovca: u bivšem Perivoju slobode, a sada na Šetalištu dr Franje Tuđmana, kod miniranog spomenika palim borcima položit će se vijenci i zapaliti svijeće. To će uz karlovačke i županijske antifašiste, predstavnike nevladinih udruženja i srpske zajednice, učiniti i antifašisti iz Zagreba, koji tradicionalno prisustvuju ovim događajima. M. C.

Stogodnjak (56)

29. 4. – 6. 5. 1911: na klevete Mihajla Medakovića oglasio se i sam Adam Pribićević, pa uz ostalo kaže: “… ni sad nisam siguran, ne lijepi li se uza me koji budući Nastić. Ujedno upozorujem na to da još ima listova koji mrze samostalce, i bez ‘Narodnih Novina’, koje su bile Nastićev organ onda kad se znalo da je on – Nastić! Bilo bi priličnije da me napada jedan srpski svećenik i istaknutiji čovjek u narodu u kom drugom listu, a ne u Nastićevu… Da me može oštrije napasti na silu Boga praviji od mene, a ne neko stvorenje bez kosti, krvi, mesa i strasti, što ja nikad nisam bio. Čovjek izgleda smiješan sam sebi… Od ličnih napada braniti se neću. Publika će mi biti zahvalna, što joj ne dosađujem raznim razračunavanjima, cijepajući na sto cjepčica svaku dlaku i rastavljajući u sto dijelova svaku riječ i izreku…”

 

* Mihaljku Carević iz Buhače more drugi problemi. Od kotarske oblasti u Slunju dobila je odluku broj 31089 i s njom naredbu: “U konačnom rješenju izvještaja općinsko poglavarstvo u Vališ-selu od 5. 8. 1910. broj 4381 obnašala je kr. ova kotarska oblast odrediti da se Mihaljka Carević sa djecom ima iseliti iz stambene prostorije pod kućnim broj 18 u Buhaču i mlin zatvoriti, te ne smije u njemu mljeti niti u nj koga puštati – sve to u roku od 14 dana pod prijetnjom deložiranja na vlastiti im trošak. Razlozi: preduzetim izviđenjima na samom mjestu u Buhači (na potoku Glina) ustanovljeno je da se kućica i mlin Mihaljke Carević nalaze u tako ruševnom stanju, da se svaki čas sve srušiti može i zasuti cijelu obitelj, dočim se krov mlina već srušio, pak da se izbjegne životnoj pogibelji, koja prijeti nastanjenima, moraju se iseliti. Za tijem bude ustanovljeno, da je u istoj maloj stambenoj prostoriji, u kojoj nastava obitelj od šest članova, smješteno još i petero goveda kao u štali, što se protivi zdravstvenim propisima, te se ne smije trpiti, da s ljudima životinje stanuju, pak se i marva ima iz iste odstraniti. U ime izvidnog troška određuje se kotarskom izaslaniku 42 krune koji ima snositi i podmiriti prijavljena Mihaljka Carević u roku od 14 dana pod prijetnjom ovrhe…”

* Zato se lijepa budućnost smiješi osobi koja se razumije u trgovački posao. To se traži u oglasu broj 1157, u kojem se kaže: “Srbin, vješt hrvatsko-srpskom, eventualno njemačkom dopisivanju, traži se za jednu oveću trgovačku kuću u Zagrebu sa nastupom odmah. Prednost imadu trgovački pomoćnici vješti toj struci i zbrajanju. Plaća prema dogovoru. Ponude slati na Zavod za oglašavanje K. Vranešević, Zagreb, Preradovićev trg br. 10.”

Đorđe Ličina