Robovi okultnih sila

DNEVNIK 3

Gospodine Tuđman – egzaltira Dijana Čuljak, sa zanosnom push-up frizurom – ta dva krimena, djelo kojih je to tajnih sila, kojih teorija zavjera…?

Dijana Čuljak govori o haškoj presudi Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Pojmovi “tajne sile” i “teorije zavjere” primjereni su terminu (oko ponoći), a bilo bi još kudikamo ljepše vidjeti i voditeljicu i pitanja i frizuru u nekoj emisiji o okultnim temama, na nekoj od lokalnih televizija. Ili kod Krešimira Mišaka, ali taj još ne ugošćava šarlatane, jer čak i paranormalni fenomeni zaslužuju normalne analize, to jest tako bi bilo pristojno.

Ipak, kasnije se pokazalo da se gđa Čuljak Šelebaj lijepo uklopila u opći ton društvene diskusije na zadanu temu. Od “tajnih sila” do “teorija zavjere” nismo se mnogo odmakli ni s jačim facama.

DNEVNIK, RTL

Željko Kerum stoji na govornici, na splitskoj Rivi, crn kao gavran. Iz publike mu netko nešto dobacuje. “Šta ti znaš šta govoriš? Ti si jedan urbani Jugoslaven koji ne zna šta govori”, dosjeti se Kerum, na što se momak popne na pozornicu kako bi pitanja modernog jugoslavenskog urbaniteta s njim raspravio na licu mjesta. Šakama.

“Ko ti je urbani Jugoslaven?!” vrišti mladić, ali ga Kerum, koji je dvije godine vježbao boks, zbaci s pozornice. I odmah hladno nastavlja: “Upravo ću u ovom smiru počet govorit: nemojte dozvolit da komunisti vladaju Hrvatskoj…”

Neki komentator primjećuje kako je paradoksalno da čelni čovjek druge najveće urbane cjeline u državi, grada Splita, pojam “urbani” koristi kao psovku. Mi, naprotiv, mislimo da bi bilo paradoksalno da Kerum tu riječ upotrijebi na drugi način.

TV LICA, RTS

Ima jedan čovjek čudan, ime mu je Igor Mandić. Ako cijela nacija udara u kupe, on udara u špade. Kažu da je šezdesetih bio tako pobožan da ga je svećenik ispred oltara molio da stiša molitvu kako bi i drugi mogli sudjelovati u misi. Sedamdesetih je bio ljuti antikomunist, prisutan na manje više svim ozbiljnijim listama neprijatelja poretka. Pisao je tada ili po hrvatskoj medijskoj periferiji (“Vjesnikove” revije) ili po Beogradu. Osamdesetih olajavao je Krležu. Devedesetih bio je, kako svi znamo, antinacionalist, i takav je ostao do danas.

Gostujući u emisiji “TV lica” Radio-televizije Srbije, Mandić je prošlog tjedna, odmah s ulaznih vrata stana Mome Kapora (u kojemu je emisija snimljena) rekao: “Volim RTS”, da bi onda s fasciniranom i do ušiju zaljubljenom voditeljkom nastavio jednosatni dijalog, u koji se kasnije uključila i supruga mu Slavica. Elem, Mandić je potom primijetio da smo “nestankom Juge svi izgubili”, pa potom priznao da se “drži novosadskog pravopisa”. Onda se zapitao “ko nas, bre, sastavi”, objašnjavajući zapanjenoj djelatnici RTS-a kako “krepka rječca bre” nije nikakav srbizam, nego ordinarni grecizam, koji znači “brate”, što Dalmatinci koriste u obliku “brale”. Govoreći o prošlosti, u kojoj nije bilo mobitela, televizora i sličnih stvari, vaskolikom srpstvu objasnio je što ga čeka u budućnosti. Rekao je, naime, da su sve stvari kod nas i u Srbiji iste, iste su politike, političari, stranke, alternative strankama, sve je to isto, samo smo mi vremenski ispred, pa je naša sadašnjost njihova budućnost. “Ja sam počeo pisati dok još nije bilo televizije”, rekao je Mandić. “Bila je tada jedna pogrešna nada o zapadnom svijetu koja nas je gurnula u propast. Mi smo dvojajčeki, dvojajčani blizanci, sve je isto samo vam ja dolazim iz budućnosti, ja sam vjesnik vaše propasti…”

Mala je ovo zemlja koliki je Mandić izdajnik, da parafraziramo Boru Todorovića iz “Balkanskog špijuna”. Mandić je izdajnik plemenskog, kolektivnog duha – koji smo ovih dana, nakon presude generalima, mogli vidjeti u ideal-tipskom izdanju – u kojemu se zatire svaka pomisao na različitost. Čak i kada provocira – a to nije rijetko, dapače – on je uvijek mimo struje, on je individualan, zasebit, poseban, originalan, svoj. To je najdeficitarnija roba na našem tržištu. “Bacimo sve glave na kup”, ponavljao je Čermak. “Ujedinimo sve naše glave”, mantrao je Bebić, i uopće, svi su se bavili mišlju o jedinstvu, a upravo nas je to odvelo na krivi put!

Mala je ovo kultura kolika je Mandić ličnost. U nekoj Francuskoj ili Engleskoj, on bi svakako bio dio nacionalnog panteona, a kod nas je tek ekshibicionist nalik na Antuntuna, čovjeka koji ima neobičan um. Šteta je što je Mandić jedan – a jest. Ovako unificirana kultura, kultura masovnog monologa, kultura misaone postrojbe, stegovnih mjera za iskakanje, ne može voditi u dobrom smjeru. On je vjesnik (i) naše propasti.

FUDBAL, NOGOMET I JOŠ PONEŠTO

Kako simpatičnu dokumentarnu seriju o danima “kad je nogomet bio mlad” nije htjela niti jedna ovdašnja velika televizija, uzeo ju je Klasik TV, jedan od mojih TV favorita. Prva epizoda govori o počecima nogometa u zajedničkoj državi. Uz očito skromna sredstva (pet ili šest sugovornika u Zagrebu, Beogradu i Splitu) Igor Stoimenov napravio je zanimljivu, uravnoteženu, na činjenicama utemeljenu seriju koja će privući pažnju mnogih gledatelja koji vole nogomet. A vjerojatno i ne samo njih.

Takav je pristup očito šansa za male komercijalne televizije. Neke odlične uratke (“Jedinicu” Filipa Švarma, “Robnu kuću” Igora Stoimenova, “Insajdera” Brankice Stanković itd.) moguće je na tržištu kupiti za mali novac, a sigurno će privući zamjetnu gledanost. “Veliki” hrvatski eter i dalje je nepropusan za takve teme i autore. Šteta. Švarmova “Jedinica” bila bi, recimo, idealan materijal za HTV ili Novu TV, jer briljantno reže po metastazama Miloševićeva projekta, ali od toga, zasad, ništa…