“Ruđer” kao samoposluga

Nedavnu aferu oko poduzeća Medikol i otimačine javnog novca kroz faktički monopol na dijagnostičke PET/CT uređaje u Hrvatskoj, popratili smo u medijima – i to, izgleda, baš svi – zanemarivši jedan prilično bitan detalj u procesu korištenja spomenutih visokosofisticiranih aparata. Jer, ono što se pomoću njih snima jesu tzv. radiofarmaci, odnosno radioaktivni izotopi koji se ubrizgavaju u krvotok pacijenta kako bi u tijelu označili eventualna maligna oboljenja. A te dragocjene i svakako skupe izotope je potrebno negdje proizvesti, negdje relativno blizu mjesta upotrebe, budući da su nestabilni te se raspadaju već nepuna dva sata od nastanka.

Medicinska konfekcija

Radiofarmaceutik o kojem se ovdje radi, fluor 18, doista se proizvodi u Institutu “Ruđer Bošković” u Zagrebu, još otkako je tamo prije godinu dana otvoren pogon s novim ciklotronom. Svečanost je tad svojim prisustvom uveličala i premijerka Jadranka Kosor, te je općenito dosta naglaska stavljeno na korist koju će taj uređaj predstavljati za domaću znanstvenu djelatnost, ne samo zdravstvo.

Ali, kako doznajemo u međuvremenu, nešto je ipak otišlo ukrivo, i tek se ima vidjeti gdje je tu mjesto znanosti, a gdje pukoj medicinskoj konfekciji, nadasve komercijalnoj, s privatnim interesom u pozadini. Kako sada izgleda, nije nam teško na početku osvrta postaviti radnu tezu o Medikolu koji parazitira na javnom dobru instituta, na sličan način onome koji je utvrđen u slučaju PET/CT aparature i desetaka milijuna kuna namaknutih preko Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. I odmah da napomenemo kako nam uprava te glasnogovorništvo IRB-a nisu željeli pomoći u raspetljavanju nejasnoća; nisu odgovorili na upućena im pitanja o radu ustanove, što se ponavlja već drugi put ove godine.

Također, nastojali smo telefonski kontaktirati Ivana Rajkovića, vlasnika Medikola, ali nam se nije odazvao niti poslije više pokušaja, što znači da ćemo sve pretpostavke, indicije i sumnje morati iznijeti bez uvida u mišljenje s te, uvjetno kazano, druge strane.

Zabranjeni ciklotron

Redom, prisjećamo se kako je na IRB-u nekoć dugo i kvalitetno funkcionirao prvi ciklotron, još od početka sedamdesetih godina 20. stoljeća. Posrijedi je inače stroj za ubrzavanje nabijenih atomskih čestica, koji osim za produkciju radiofarmaka služi i pri mnogim fundamentalnim znanstvenim istraživanjima.

Početkom devedesetih stari ciklotron više nije bio upotrebljiv, a zamisao o nabavci novog godinama je razvlačena poput žvake, što zbog visoke cijene stroja, što zbog znanstvene tehnologije koja je u međuvremenu naglo pomaknuta do ranije neslućenih horizonata.

Pojednostavljeno rečeno: ono što su prije tridesetak godina značila navedena fundamentalna istraživanja u fizici, danas je posve druga priča koja iziskuje nešto jaču tehniku. Radiofarmaci, pak, mogu se i dalje praviti na ciklotronima srednje snage i vrijednosti od oko sedam milijuna eura, kakav je nabavljen za IRB.

Dok je 2004. godine zagrebački Ekonomski institut izrađivao predinvesticijsku studiju ulaganja u ciklotron i PET u Hrvatskoj, a po narudžbi Međunarodne agencije za atomsku energiju u Beču, nigdje nije bilo spomena ikakvog privatnog subjekta uz IRB i hrvatske javne bolnice. No, proljeća 2007. godine, nakon odobrenja iz Beča za projekt IRB-a i Kliničke bolnice “Sestre milosrdnice” u Zagrebu, na sjednici Upravnog vijeća IRB-a dolazi do preokreta. Osniva se zajednička tzv. spin-off tvrtka pod nazivom Ruđer-Medikol-Ciklotron u kojoj se 74 posto udjela i ostvarene dobiti odnosi na privatno poduzeće Ivana Rajkovića, pristiglog tako u hrvatsku znanost po nesumnjivo istoj liniji kao i u hrvatsko zdravstvo.

Rezon javnog interesa u toj suradnji bio je, dakle, izuzev osiguravanja radiofarmaceutika za domaće zdravstvo – a to se moglo i bez Medikola, kao što znamo – u razvoju temeljne znanstvene djelatnosti i obrazovanju stručnjaka.

Redovni kadar IRB-a, koliko čujemo, u vlastitoj instituciji danas gotovo da nema pristupa prostoru od oko 1.500 kvadrata, gdje se nalazi ciklotron na kojem rade neki drugi, vanjski tehničari. Medikol je izazvao skandal kad se pročulo da na Rebru najam prostora za PET/CT plaća svega 500 kuna mjesečno; IRB mu ga je ustupio praktički besplatno. Vjerojatno se tamo krajnje susretljivo zbrinjava i sav radioaktivni otpad zaostao iza ciklotrona i PET/CT-a, o čemu nije izrečena baš nijedna kritička riječ kad se ono lani ravnateljica instituta Danica Ramljak općenito raspalila na tu atraktivnu temu.

Tko je platio trošak?

Još uvijek ne znamo, međutim, tko je platio ciklotron, tko snosi troškove njegova rada, koliko se plaća doza fluora 18 i kakve veze s time ima HZZO. Kao što ne znamo ni što je bilo s obećanih pola milijuna eura od Ministarstva znanosti u svrhu opremanja tzv. hot-laboratorija i opreme za vanjski snop ciklotrona, s čime bi se već dalo govoriti o nekoj budućoj znanstvenoj djelatnosti.

Afera oko Medikola nije dugo kurila, poklopila su je nove senzacije, i možda su nadležni ljudi u IRB-u dobro procijenili da se ne trebaju odazivati na novinarske upite o svom poslovanju s javnim novcem i drugim resursima. Odgovornost aktualne uprave u vezi s ciklotronom ionako nije veća negoli je odgovornost ministra zdravstva Darka Milinovića za ono što je s Medikolom priredio njegov prethodnik Neven Ljubičić. Stoga neka i naša nesuđena sugovornica Danica Ramljak mirno spava, raznih čudesa za novine ionako je dosta i previše, a mi ćemo se već javiti ako nam opet štogod ustreba.