Sigurna distanca kraljice tame

Lucinda Williams: “Blessed” (Lost Highway, 2011)

Prije nekoliko godina, u povodu nekog Lucindinog albuma, Žikica Simić je citirao Michela Houellebecqa i rečenicu iz njegova prvog romana “Širenje područja borbe” (koja je – sic! – nestala u hrvatskom prijevodu): “Kurac je lako odseći, ali kako zaboraviti da je pička prazna?” Album “Blessed” korespondira tematikom i kantautoričinom životnom situacijom naslovu Houellebecqova prvijenca. Lucinda je proširila područje borbe, ona više nije usamljena individua koja niže neuspjele veze kao Messi golove, u braku je s Tomom Overbyjem i svoje storije o polomljenim ljudima sada piše i pjeva sa sigurne distance.

Pjevačica u tranziciji

Osobno sam se zabrinuo kako će zvučati njeni albumi još otkad je iz njena pratećeg sastava otišao Duane Jarvis, fascinantni gitarist (umro 2009. od raka debelog crijeva) čije

solo-albume također vrijedi poslušati. S njim za leđima, Lucinda Williams bila je kao kraljica tame nastale kao rezultat ugašenih, poderanih, olako potrošenih ljubavi. Na “Blessedu” gitare sviraju Greg Leisz i Van McAllum, koje je spomenuti Žikica Simić usporedio s Keithom Richardsom i Ronom Woodom – njihove gitare zaista štekću kao zvečarka prije ugriza, pa su Lucindine riječi dobile resko platno za projekciju slika o propasti, pošasti, sreći i umrlim prijateljima. Jedan od njih je Vic Chesnutt, koji je nakon godina teške bolesti svojevoljno okončao život. Drugi poznati mrtvac na albumu je njen menadžer Frank Calleri, njemu je posvećena pjesma “Copenhagen”. Osim opijela na albumu ćete čuti stihove poput: You weren’t born to suffer/ And you weren’t born for nothing/ You were born to be loved, koji pokazuju Williamsovu u tranziciji, kao pjevačicu koja više ne provodi toliko vremena na tamnoj strani, s koje se vratila s pregrštom dobrih albuma.

Zanimljivo da je u ovom tisućljeću snimila više nego što je snimila dva desetljeća prije. Oštrica joj je u međuvremenu malo otupjela, nema tu više onog prokletstva kakvo je resilo “Happy Woman Blues” (1988) ili “Car Wheels on a Gravel Road” (1998), no unatoč manjim  valovima, preslušavanje njenih albuma i dalje može uskomešati vašu emocionalnu paletu.

Podvlačenje crte

Danas ona doduše više zvuči kao kantautorica koju slušate dok vozite auto, nego kao ona stara vucibatina za preslušavanje čijih albuma ste se zatvarali u sobu, spuštali rolete i putovali negdje u zemlju kojom hode pali anđeli čiji je životni konto samo sinonim posvemašnjeg poraza. Svirka na albumu prati ovakvu, “novu” Lucindu: najžešća stvar je ona posvećena Chesnuttu (“Seeing Black”), dok se ostatkom albuma lijeno vuku gitarske međuigre Leisza i McAlluma, ali ne u opasnim kontrama koje će vas baciti u komu, nego više kao sitni Barcin vez, nešto za što je potrebno dosta majstorstva i gdje je ljubav prema igri nezaobilazna.              Krleža je komentirajući Chopina napisao kako glazba, ako je iskrena, mora biti nadahnuta skrivenim mislima. Njih na ovom albumu ima manje nego što smo navikli od autorice Lucindina kalibra. “Blessed” je više album podvlačenja crte, album čiste životne situacije, lagane mijene iz zagriženog očajništva u diskretno i distancirano komentiranje sa strane, kao kada ste individualac koji, doduše, ne ide na maturalne obljetnice, ali si svako malo, noću, priziva duhove iz davnina. Album je to na kojemu se šeću sjene umrlih glazbenika, drugova, suboraca. Na kojemu je svirka odlična, nenametljiva i koji, kao jedan u nizu, pokazuje pravo značenje (i mijenu) smisla bluesa propuštenoga kroz ruke bijeloga čovjeka. Ili, kako je svatovska glazba postala glazba koju svirate nakon sprovoda…