Što si radio u Jugoslaviji, tata?
Za redatelja Olivera Frljića definitivno je postalo jasno da sa svakom svojom predstavom uzbuđuje duhove kao malo tko u posljednje vrijeme. S takvim tipom zdrave znatiželje očekivala se i premijera njegove nove predstave “Otac na službenom putu”, prema tekstu Abdulaha Sidrana, u beogradskom Ateljeu 212. Bilo je i određenih bojazni: kratko je bilo vrijeme za pripremu, tek mjesec i pol, dosta glumaca je odbilo suradnju na predstavi, bojeći se valjda angažiranog teatra i, naravno, nad beogradsku izvedbu nadvila se duga sjenka slavnog Kusturičinog filma. Osim toga, mnogi su sumnjičavo vrtjeli glavom: čemu ta tema o Golom otoku danas?
Brehtijanska atmosfera
Čim je predstava počela, potvrdilo se u čemu je tajna Frljićeve energije: on nije tek ponovno ispričao tu sirotinjsku sagu ranog socijalizma o porodici koja se potuca dok je otac u zatvoru zbog IB-a. Ključ Frljićevog uspjeha je što on na pozornici uvijek ima aktualan stav i inicijativu, držeći tonalitet izvedbe pod pritiskom cijelo vrijeme. Scenskim intervencijama, zrelo i odmjereno, ovaj redatelj ne dopušta tek realističnu priču o danima kada se prelamala sudbina socijalizma u Jugoslaviji, uz puno patetike za publiku i opravdanja tipa “što možemo, takvo je vrijeme bilo”.
Naime, Frljić postavlja pitanje je li moralo baš sve tako biti. Presudna pritom nije dilema za samoupravljanje ili za planski komunizam, nego nešto ispod toga: koliko smo se u tom žaru izgradnje novog svijeta pogubili kao ljudi i proćerdali vlastite živote i zemlju u kojoj smo živjeli? Jer očito je da je ta zemlja uništena na najgori način i da su u tome sudjelovali mnogi njezini “radni ljudi i građani”. Da bi igrao na tankoj žici tog pitanja, još u vremenu socijalizma, Frljić je publiku postavio u poziciju suvremenika tih događaja, a ne tek kao gledaoce jedne davne priče. Kako? Kombinirajući fantastične prizore i realne situacije.
Prvo, dramaturški gledano, ključni lik predstave je osmogodišnji dječak Dino, kojeg igra Đuza Stojiljković, glumac od 80 godina, koji u ulozi pripovjedača simbolički prevaljuje tu vremensku distancu između nas danas i nas onda. Usput, ne treba posebno naglašavati kako ingeniozno izgleda kada ovakav glumac govori na sceni monolog dječaka ili drži za ruku djevojčicu, svoju prvu ljubav, koja umire od leukemije. Bitno je da se na taj brehtijanski, odmaknuti način, publika suočava s nužnom usporedbom, “pa i moj tata je u to vrijeme…”, i sa svime što iz toga slijedi. Drugo, Frljić je u predstavu uveo živu muziku, petero svirača koji kao kakav bend za vjenčanja i sprovode lebde među akterima priče i muzički “provociraju” radnju. Taj kabaretski ton, koji svemu na sceni daje oblik blage groteskne iskrivljenosti, u kombinaciji sa socijalističkom naivom i povremenim upadima Udbinih agenata, cijeloj su predstavi dali ton ledene ozbiljnosti.
U tom smislu, glumci čitavo vrijeme pjevaju pjesme socijalističkog poleta iz kasnih 1940-ih (u odličnom aranžmanu Irene Popović), disciplinirano ali nekako hladno i odsutno. Naime, Frljić se vrlo diskretno poigrao stilom i atmosferom svečanih akademija i prigodnih recitala u čast socijalističkih datuma, ne bi li pokazao ne samo ideološku zaglupljenost, nego i to što su sve ljudi na ovim prostorima u raznim vremenima bili spremni činiti.
Proleteri i njihova elita
Zajedno sa scenskim prizorima vrlo realistične “kafanske lumperajke” u Banji Koviljači, u kojoj su sudjelovali i proleteri i njihova elita, ta druga strana vremena “izgradnje revolucije” u ovoj predstavi djeluje morbidno i optužujuće. Ono presudno na što upozorava Frljić jest da važna stvar u našem životu nije samo politika, nego i to kako smo sami sebe izmodelirali. Na kraju, od jednog metka koji ispaljuje dječak/starac Dino izginut će čitava obitelj “oca na službenom putu”, dakle čitavo društvo koje je zabrljalo i socijalizam i Jugoslaviju i, prije svega, vlastite živote.
Treće, predstavu čine uspješnom glumci, koji očito u nju do kraja vjeruju, jer su svi do jednoga igrali nadahnuto i puni elana. Uz Đuzu Stojiljkovića treba spomenuti Branislava Trifunovića kao oca, Hanu Selimović kao njegovu suprugu, Aleksandru Janković kao ljubavnicu Ankicu, Ivana Jevtovića, Feđu Stojanovića, Aljošu Vučkovića, Danicu Maksimović… Bila je ovo predstava elana, angažiranosti i točnih emocija čitavog glumačkog ansambla, što nije čest slučaj na našim pozornicama.
Zaključno, “Otac na službenom putu” očito pokazuje da vrijeme obračuna s našom savješću oko odgovornosti za ono što se događalo u nedavnoj prošlosti ni izdaleka nije završeno. Osim toga, predstava posjeduje moćna oružja suvremenog teatra i zato je scenski uzbudljiva. A što bi rekao Bertolt Brecht, ljudi zbog uzbuđenja i idu u kazalište.