Strah od raspleta

U nekoliko dana prošlog vikenda sirijske snage sigurnosti ubile su preko stotinu građana koji su u prosvjedima tražili odlazak predsjednika Bašara al-Asada. Samo u petak ubijeno je više od 95 ljudi u dvadesetak gradova, dok je u ponedjeljak od tenkovske paljbe poginulo nekoliko desetaka civila u gradu Dara, epicentru pobune. Tako su prosvjedi u Siriji nakon šest tjedana tinjanja ušli u najkrvaviju fazu, ali još uvijek nisu dosegnuli masovnost kakvu su imali oni u Egiptu, Tunisu ili Jemenu.

Za razliku od tih zemalja, gdje je vanjski svijet s radošću promatrao kako prosvjedi bujanjem odbrojavaju dane tamošnjim diktatorima, neredi u Siriji dočekuju se sa strepnjom, baš kao što i građani Sirije oklijevaju uključiti se u većem broju. Razlog tome jedinstvena su povijest, etničko-vjerska struktura i geopolitički značaj te zemlje, koji prijete da svrgavanjem režima prerastu u građanski rat krvaviji od onog u Libiji i duboko poremete odnos snaga u regiji.

Iako i građani Sirije imaju uobičajene probleme visoke nezaposlenosti, siromaštva i poskupljenja hrane, korupcija, represija i monopolizacija političke moći u rukama vladajuće elite gotovo je totalitarna. Zemljom već 40 godina vlada obitelj Al-Asad, prvo časnik zrakoplovstva Hafez, koji je vlast preuzeo vojnim udarom 1970. godine, a zatim posljednjih 11 godina njegov sin Bašar, 45-godišnji oftalmolog školovan u Velikoj Britaniji. Dvije trećine građana ne poznaje ni jednog drugog vladara osim ove dvojice i njihove sekularne stranke Baas, koja čvrstom rukom desetljećima osigurava mir u zemlji, koja je u prvih 24 godine samostalnosti promijenila 21 vladu.

Bez političke alternative

Sirija se prije raspada Otomanskog Carstva prostirala još i Libanonom, Izraelom, Jordanom, zapadnim Irakom i južnom Turskom, a iz tih je vremena baštinila pripadnike svih naroda, sekti i plemena koji su na širem području živjeli. No francuski kolonijalni inženjering iznjedrio je, za mnoge neprirodnu, situaciju u kojoj jedna obitelj alavita, šijitske sekte koju mnogi muslimani doživljavaju kao nevjerničku i koja čini deset posto populacije, vlada svim ostalim manjinama, Kurdima, druzima, maronitima i kršćanima, ali i većinskim sunitima. Upravo ta jedinstvena mješavina ujedno je i opravdanje za izvanredno stanje koje je na snazi već 48 godina i razlog zbog kojeg većina građana strahuje od onoga što bi se moglo dogoditi nakon pada režima.

Okrutnost kojom Al-Asadovi osiguravaju stabilnost pobrinula se i da u zemlji ne postoji politička alternativa koja bi mogla preuzeti vlast, naročito 1982. godine, kada je Hafez al-Asad dokrajčio svoju najveću prijetnju, Muslimansko bratstvo, naredivši masakr 20-ak tisuća ljudi u gradu Hama. Prošlotjedno gušenje pobune u Dari stoga mnogi uspoređuju s masakrom u Hami, vjerujući da bi ono trebalo poslužiti kao upozorenje i podsjetnik na taj događaj.

Raznolikost stanovništva razlog je i zašto su prosvjednici različitih vjera na kršćanski praznik velikog petka u rukama nosili maslinove grane, kako bi pokazali da među njima postoji jedinstvo i pokušali ugroziti Al-Asadov “negativni legitimitet”, kako ga naziva američki politolog Gary Gambill, prema kojemu samo on stoji između mira i kaosa vjerskog rata ili pak uspona “ekstremističkog” Muslimanskog bratstva koje će ugnjetavati pripadnike manjina. Iz istog razloga su i vođe 200.000 Kurda odbile Al-Asadovu ponudu da im konačno dodijeli državljanstvo.

To obećanje Bašar al-Asad je Kurdima dao neposredno prije masakra u Dari, kada je u pokušaju pacifikacije prosvjednika obećao i ukidanje izvanrednog stanja i otpustio premijera, nekoliko guvernera i šefova policije. No prosvjednici se nisu povukli s ulica, već su zatražili potpuno ukidanje sigurnosnog aparata i političkog monopola Baasa. Al-Asad je tada učinio zaokret i umjesto provođenja reformi na prosvjednike udario daljnjom represijom, pazeći pritom da podrži još jedan mit o svojoj vladavini, onaj da on zapravo želi reforme, ali ga u tome sprječava tvrda frakcija unutar vlasti.

Bašar takav imidž pomno njeguje od početka svoje vladavine i već 11 godina obećava reforme koje, međutim, nikako ne provodi. Zbog tih obećanja on je i manje nepopularan nego neki drugi diktatori, a taj imidž služi i kao faktor obeshrabrivanja mobilizacije prosvjednika. Kao najvažniji ljudi navodnog unutarnjeg sukoba spominju se Bašarov brat Maher i zet, general Asef Šavkat, zamjenik glavnog zapovjednika sirijske vojske. Njih dvojica slove za najžešće protivnike reformi i ukidanja izvanrednog stanja, no taj sukob, tvrde upućeniji analitičari, nije ozbiljna prijetnja režimu.

Postotomanski sustav

Isto tako, za razliku od Egipta, gdje je vojska bila vlast, a vladajuća stranka njezino oruđe, Al-Asadova alavitska klika premrežuje cijeli obavještajno-vojni sustav, zbog čega je teško zamisliti da bi tamo moglo doći do masovnijeg prelaska vojske na stranu pobunjenika, kako se dogodilo u Egiptu i Libiji, jer nakon pada alavitskog režima za pripadnike toga sustava više nema budućnosti.

Osim za vlastite građane, sirijski je režim presudan faktor i za održavanje postojeće ravnoteže u regiji i kao takav odgovara mnogima. Al-Asad je saveznik šijitskog Irana i libanonskog Hezbolaha, koji padom njegovog režima riskiraju gubitak utjecaja i eventualnu pojavu sunitske vlade u Siriji. U Damasku živi i vođa Hamasa Kaled Mašal, pa bi padom režima oslabio i taj palestinski pokret. Riskira i Izrael, koji od Al-Asada, unatoč njegovoj anticionističkoj retorici za unutarnje potrebe, dobiva mir i sigurnost.

Poznati američki novinar Robert R. Kaplan stoga u padu Al-Asadovog režima vidi čak i mogućnost da se suniti s jedne i druge strane sirijsko-libanonske granice ujedine, dok bi oko njih ostali “džepovi libanonskih šijita i sirijski alavita”, a Izrael bio suočen sa “sunitskom državicom koja bi se protezala od Hame do Damaska, te nizom drugih feuda”. Čak i ako je ova teorija pretjerana, Kaplanovu tvrdnju da “trajnost postotomanskog državnog sustava više ne treba uzimati zdravo za gotovo” dijeli i međunarodna zajednica, pa stoga zbivanjima u Siriji prilazi opreznije nego što je to činila u slučaju ostalih arapskih revolucija.