Svaki put kad odlazim, mislim da sam u pravu

Na zidu moje obiteljske kuće u Šibeniku, u kojoj sad sami žive moji roditelji, visi uvećana i uokvirena obiteljska fotografija, nastala pred šibenskom Katedralom, u jednoj od posljednjih godina osamdesetih. Izgledamo baš kao obitelj opjevana u pjesmi “Nostalgična” splitskog TBF-a: sestra i ja sa sladoledom u ruci, majka s ogromnom trajnom, otac s nekom smiješnom frizurom. Slikano je to jedne obične ljetne večeri mog djetinjstva, kad smo, otprilike ovim redom, otišli do grada, pojeli pizzu, učinili nekoliko đireva Kalelargom pa jedan preko rive, onda smo sestra i ja dobili po dvije kugle “đelata”, pa smo, na kraju, nekoga slučajnog prolaznika zamolili da nas zagrljene i nasmijane slika pred Katedralom i tako stvori trofej koji će vječno podsjećati na jedno sretno djetinjstvo, obiteljsku idilu i lijepo razdoblje života u Šibeniku.

Kalelarga je bila krcata sličnim obiteljima i ljudima koji su činili svoje đireve, hvatali rijetke slobodne stolove u picerijama i kafićima, čekali red za kupiti kartu u jednom od triju kina… Odlazak u centar grada bio je dio kulture života.

Idoli djetinjstva

Kad god pričam ili pišem o djetinjstvu, ne mogu zaobići svog najvećeg idola, jer sjećanje na njega jednako je, ako ne i snažnije, od svih drugih slika djetinjstva koje sam u glavi, radi  osobne važnosti, sačuvao od zaborava. Ranko Frua bio je najpoznatiji šibenski punker i u stolarsku radionicu mog oca i djeda, koja je bila u prizemlju obiteljske kuće, došao je izučiti zanat. Roditelji su govorili da Ranko izgleda kao da se drogira, u školi je drugarica isticala da je droga najveće zlo, al’ meni je Ranko Frua bio zakon i želio sam da kad budem veliki – budem kao Ranko. Tad sam potpuno raskrstio sa Slavkom Štimcem, mojim dotadašnjim životnim idolom, koji mi je preko noći postao totalna seljačina. Punkeri su u to vrijeme u Šibeniku bili jaka subkulturna grupa; gradski park bio ih je krcat.

Iz Šibenika sam prije jedanaest godina otišao na studij u Zagreb i tu sam, nakon završenog fakulteta, ostao živjeti. Zagreb je grad u kojem sam se formirao kao osoba, grad u kojem sam stekao različita poznanstva i velika prijateljstva. Zagreb je grad u kojem sam u protekla dva tjedna u Kinu Tuškanac gledao ciklus sjajnih filmova Claudea Chabrola; grad u kojem ću subotnju večer s društvom provesti u PIF-u, Limbu, Pušleku ili Sedmici, popit ću koje pivo više i naići na ljude za koje ću unaprijed znati da ću ih ondje sresti, a u nedjelju ću u

ZeKaeM-u pogledati Gogoljeva “Revizora” u režiji Jerneja Lorencija. To su razlozi zbog kojih živim i volim život u Zagrebu. U ovom gradu i radim, na moju egzistencijalnu nesreću kao slobodni novinar, i od tog jadno plaćenog posla nekim čudom zasad uspijevam (pre)živjeti. Baš zbog te neizvjesne egzistencije, u kombinaciji s potpuno neprirodnom jurnjavom i velikim stresom, ponekad mi bude pun k…. mog Zagreba, pa sjednem na bus i pobjegnem za Šibenik. U autobusu pomislim da je sa Zagrebom gotovo, da me uza sve lijepo metropola ipak previše cijedi i da je došlo vrijeme za povratak.

Smrdljiva ispolitiziranost

A onda Šibenik. Na početku je sjajno: kavica na štekatu Vijećnice pred velebnom Katedralom i udisanje nekakvog drukčijeg zraka koji, gotovo meditativno, u tijelo unosi mir. Svaki mi je put nevjerojatno da su stolovi oko mene potpuno pusti i da samo rijetki sjedaju na ovu ekskluzivnu poziciju da se uz kavu dive graditeljskom čudu pred sobom. Navečer opet odlazim u centar i činim onaj đir koji sam s obitelji prošao i one večeri kad je nastala spomenuta trofejna fotografija. I onda se dogodi da, za razliku od jutra koje mi je donijelo  mir, večer u mene unese proporcionalni nemir, pa nevjerojatno brzo, kao što je Ranko Frua srušio Slavka Štimca, propadne i moja želja za stalnim povratkom. Grad je pust i u njemu “nema pasa”. Kalelarga je sablasno prazna: svaku večer sretnem desetak uvijek istih šetača od kojih trojica imaju neke čudne tikove glavom i hod im je nešto ubrzaniji, pa mislim da ne šetaju zbog kulture života u gradu, nego iz nužnih terapijskih razloga.

Većina trgovina je zatvorena i izlozi su im izlijepljeni praznim papirima. Više od deset godina je prošlo otkad su zatvorena i ona tri kina pred čijim se blagajnama nekad, kako se sjećam, stvarao red. Nedavno su se zatvorila i dva omiljena mi kafića, a s njima je tako nestalo i ono rijetko društvo s kojim bih navečer ispijao pivo i pričao o tome kako je ovo mrtav grad, nema se kamo otići, a u multipleks u šoping-centru na periferiji nam se ne ide, kako je šibensko Kazalište provincijska kuća čije su predstave zanimljive koliko i utakmice Hrvatske nogometne lige i da, općenito, nema šanse da nešto krene nabolje…

Čak se više po gradu ne mogu sresti ni punkeri, koji su nekad bili njegovo važno obilježje. S Rankovim punkerskim umirovljenjem nekako je nestala i ova važna šibenska subkultura. Taj nestanak teško je objašnjiv iz razloga što je danas u Šibeniku partitokratskim principom apsolutno sve ispolitizirano do nepodnošljive razine septičke gadljivosti, pa je za očekivati da takva “kultura” stvara snažnu subkulturu. U toj smrdljivoj šibenskoj ispolitiziranosti događa se i da se velik broj običnih ljudi uključuje u neku od političkih stranka, jer znaju da je to rijetka šansa da se zaposle i egzistencijalno spase. Onda na izborima oni u znak zahvalnosti i odanosti na biračka mjesta vode svoje familije da glasaju za organizaciju kojoj pripadaju.

Nedolazak Senke Bulić

Zbog te smrdljive ispolitiziranosti svojedobno je propao i dolazak Senke Bulić na mjesto ravnateljice šibenskog HNK-a, jer su se u Gradskom vijeću vijećnici HSP-a, s nezavisnom vijećnicom Jagodom Sablić, protiv koje je, by the way, policija nedavno podigla kaznenu prijavu zbog lopovluka, priklonili oporbenom HDZ-u i tako su zbog nekih svojih sitnih politikantskih principa i interesića počinili ozbiljnu štetu za šibensku kulturu.

Tako se u surovoj realnosti života u Šibeniku razbija svaka moja povremena laž da bi mi život dolje bio ugodan i fin. Znam, ni tada nije sve bilo bajno, da citiram TBF, i svjestan sam da moje sjećanje šibensku prošlost čini nešto ljepšom negoli je ona u svojoj sadašnjosti s kraja 80-ih doista to bila, ali nikako ne mogu zamisliti da ću u nekoj dalekoj budućnosti uspjeti ispričati ili napisati neku dobru priču o životu u Šibeniku danas. Svaki put već jedanaest godina nanovo odlazim iz tog grada i svaki put sam siguran u ispravnost te svoje odluke.