U sendviču metafizičke detekcije

Piroska je pretila medicinska sestra mlađih srednjih godina, čiji su dani monotono isti. Skrbi o neizlječivim bolesnicima, često sjedeći u kontrolnoj sobi s mnoštvom EKG-monitora koji prate otkucaje srca pacijenata. Sendvič u njezinim rukama uobičajena je pojava, a njezin ritam uzimanja jela, na nekoj dubljoj razini, kao da je usporediv s ritmom disanja. Rutinski, jednolični sati u bolnici nadopunjeni su rutinskim jednoličnim satima u stanu u kojem živi s partnerom. U njihovom odnosu dominira međusobna nezainteresiranost – on, čini se bez nekog stvarnog očekivanja, govori o tome kako ona treba smršaviti uz pomoć dijeta i vježbi,  a ona se formalno slaže s njim, bez stvarne želje da išta po tom pitanju doista učini.

U potrazi za smislom

Ljudi umiru u bolnici, što se može, normalna stvar, idemo dalje, ljudi u vlastitim domovima žive bez ljubavi, što se može, normalna stvar, idemo dalje; tako teku Piroskini dani. A onda nastupa neočekivana promjena. Partner se jednog dana ne vraća kući, Piroska shvaća da je napuštena. U bolnici umire starica, pacijentica istoga imena kao Piroskina davna prijateljica. Ime Adrienn Pál sada za Pirosku postaje nešto kao zlatni gral.

Ona odluči krenuti u potragu za nekadašnjom najboljom drűgom, koju nije vidjela ni čula punih dvadeset godina. Iz urbanog obitavališta, put Pirosku vodi u ruralna mađarska područja. Hladan i sterilan bolnički ambijent zamjenjuju toplija i životnija, no jednako oskudna staništa. Piroska pronalazi nekadašnje suučenike i nastavnice, ali njihova sjećanja na Adrienn i nju samu vrlo su maglovita: je li ta Adrienn zapravo uopće postojala?

Autorica Agnes Kocsis u jednom je trenutku svoj film iz distanciranog bilježenja isprazne zbilje s crnohumornim, odnosno grotesknim primjesama zaokrenula u svojevrsnu metafizičku detekciju, u potragu za identitetom tragača, ali i smislom uopće, pri čemu ta potraga, logično, ima veze i s mogućnostima spoznaje. Uglavnom, autorica se našla na načelno srodnom tlu kao Antonioni u nizu svojih modernističkih klasika. Da budemo suvremeniji, ta je njezina nenametljivo metafizički garnirana detekcija usporediva s Nolanovim “Mementom” i Fincherovim “Zodijakom”. Baš kao u ta dva filma, i u “Adrienn Pál” postavlja se pitanje spoznajnih ograničenja subjekta potrage: taj je subjekt nestabilan i nepouzdan, a iluzija se pojavljuje kao njegova moguća ili čak vjerojatna pratilja.

Crnohumorna nota

Ono što filmu Agnes Kocsis daje jasno razlikovno obilježje u odnosu na najpoznatije izdanke, uvjetno rečeno, žanra metafizičke detekcije, jest njegova spomenuta crnohumorna nota, čije je ishodište pretila bolničarka. Za razliku od redovno vitkijih, više ili manje standardnije privlačnih protagonista uvjetnog žanra, koji i s tim u vezi uvijek inklinira trileru (junaci trilera, obično u modusu tzv. antijunaka, tek izuzetno mogu biti fizički neuglednije osobe, kao u Coppolinom “Prisluškivanju”), protagonistica “Adrienn Pál” pozamašna je debeljuca, što je prilično siguran znak da je u strukturu filma uključen komedijski žanrovski začin (pretili glumci u kinematografskoj praksi obično mogu biti samo junaci komedija).

Drugim riječima, “Adrienn Pál” vrlo je zanimljiv “podžanrovski” prinos “žanru” metafizičke detekcije i, što je još važnije, prilično kvalitetan prinos – male su šanse da ćemo do kraja godine u našim kinima vidjeti puno filmova njegove kakvoće.