Vapaj za pravdom

Žao mi je jer sam voljom sudbine rođena ovde. A moglo je da se desi da se rodim negde drugde i provedem ceo život u srećnoj zabludi o ljudskom rodu – napisala je Radisava Dada Vujasinović, novinarka “Duge”, u pismu sestri objavljenom posthumno u knjizi “Svedočenja (iz obeščašćene zemlje)”. Dada Vujasinović ubijena je u svom stanu na Novom Beogradu dalekog 7. aprila 1994. godine. Ubice nisu pronađene.

– Ako država hoće da te ubije, nemaš gde da se sakriješ – govorio je Slavko Ćuruvija, urednik i vlasnik “Dnevnog telegrafa”, aprila 1999. godine. Ubijen je 11. aprila, na Uskrs. Ubice nisu pronađene.

Ova dva ubistva, uz ubistvo Milana Panića, novinara “Večernjeg lista” iz Jagodine, čija desetogodišnjica tek sledi (ubijen je 6. juna 2001), povod su za još jedan vapaj novinarskih udruženja i svih pravdoljubaca u zemlji Srbiji. Iz godine u godinu odgovor je uvek isti. Ubice nisu pronađene. Kako stvari stoje, to se neće desiti još godinama, iako postoje brojne indicije i nagoveštaji o ubicama i nalogodavcima, na šta su tužioci i ministri često skretali pažnju. Potrebno je bilo napraviti još jedan korak. To verovatno i jeste istina, ali korak treba da naprave predstavnici i naslednici one politike koja je do ubistava i dovela.

Politika kontinuiteta dovela je na čelo policije nekadašnjeg Miloševićevog portparola Ivicu Dačića, ali nije on jedina briga. Tu je ono famozno pitanje lustracije podobnih i poslušnih, pitanje dosijea tajne službe, ali i pitanje novinarskih udruženja, posebno onog bez prefiksa “nezavisno”.

“Drž’te lopova”, čuje se iz Udruženja novinara Srbije, onog udruženja iz kog su 1994. godine istupili svi koji se nisu slagali sa Miloševićevom politikom i sa javnim diskursom novinara u Srbiji. Danas su u traženju pravde veoma glasni oni koji su prvi odapinjali strelice, posebno ka Ćuruviji, a ni Đinđić nije dobro prošao od uboda njihovih pera. Kad se sve sabere, ostaje nam samo da pripremimo sveću za sledeću godišnjicu.