Vesela apokalipsa

Danbert Nobacon & The Bad Things: “Woebegone” (Verbal Burlesque Records, 2010)

Danbert Nobacon rodio se 1962. kao Nigel Hunter, svira klavijature u rock-blues-folk-world combu Chumbawambi, a album “Woebegone” izašao je koncem prošle godine i možda su ga stoga mimoišli bolji plasmani na većini top lista najzanimljivijih ili najboljih albuma. Što reći za ovakav autorski pristup? Nobaconova glazba je aktivistička u najboljem značenju te riječi. Mi živimo u tako čudnim vremenima da socijalni protest i svaki drugi angažman ne izgleda smiješno jedino kada se pojavljuje u obliku karikature, kao da se autori posvećeni kritiziranju svijeta ne osjećaju komotno u bilo kakvom ozbiljnijem gardu spram goruće teme nasušno nam potrebne revolucije ako u priči nedostaje ironijski odmak.

Pjevaju ga i Simpsoni

Nije Nobacon, međutim, samo lik koji atipičnim, iskreveljenim klaunovskim pristupom izdaleka komentira ekološke, političke i ine svinjarije. Svojedobno je na dodjeli nagrada za najboljeg izvođača 1998. bacio bokal vode na predstavnika britanskog premijera, a eponimno je njegovo pojavljivanje u “Simpsonima”, odnosno epizoda u kojoj Homer Simpson pjeva veliki hit Nobaconova benda Chumbawambe, “Tubthumping”. Objašnjavajući situaciju u kojoj se protivnik establishmenta putem pjesme pojavljuje u primetimeu na TV-u, Nobacon je rekao kako mu godi svaka situacija u kojoj se može smijati samome sebi.

Eto, otprilike tako zvuče i njegovi albumi: kao ispovijedi zdrava čovjeka neopijena vlastitom ličnošću, konstantno sposobna vidjeti sebe kao da je u pitanju neki drugi smiješan netko. Na koncu, i grupi je dao ime jer je sanjao kako ga tjera na toalet, a na kraju hodnika bila su dvoja vrata na kojima je pisalo “chumba” i “wamba”, pa nije znao iza kojih se nalazi pisoar. Najveći im je hit spomenuta “Tubthumping”, pjesmuljak koji je ujedno osvanuo i na listama najiritantnijih pjesama ikada snimljenih.

Kod ovakvog lika ništa nije jednostavno i ništa nije jednosmjerno. Album “Woebegone” prati zgode fikcionalnih likova Johnnyja Woebegonea i Lilithiane Red, “radnja” je smještena u preapokaliptički svijet u kojemu lagano nestaju ključne ljudske osobine, sve što valja je na nizbrdici, a Nobacon je sve garnirao između dva ekstrema: totalne kabaretske izbeljenosti i gotovo romantičarske baladičnosti, kao u npr. “Blow the Man Down”. Budući da se radi o iznimno osviještenom autoru, na albumu ne manjka poruka o stanju civilizacije, ekološkom kolapsu, potpunoj porobljenosti i – veselju između dvaju katastrofa.

Munjeno precizno

Nobaconov rad s Pine Valley Cosmonauts također je vrijedan posebnije pozornosti, a onima koji se nisu sretali s radom ovog autora u nizu njegovih metamorfoza, možda pomogne ako kažemo kako se u njegovu zvuku sreću Tom Waits, Juke Baritone and The Swamp Dogs, neki davni, davni Joe Jackson i oni degenerirani banjo svirači iz Boormanova filma “Oslobađanje”, dakle jedna začudna, arhaična atmosfera, jedan kut gledanja savršeno uklopljiv u fabulu o oronulom svijetu koju priča ovaj album.

S ekipom iz Bad Thingsa skompao se preko njihova lidera Jamesa “Jimmy The Pickpocket” Berga, koji je na stvari Chumbawambe naletio putujući po Europi, a njihovo se sviračko umijeće gotovo savršeno uklopilo u Nobaconovu munjeno preciznu sliku svijeta. Kao metak koji vas može pogoditi i iza ćoška, Nobacon niže svoje super ozbiljne priče na super komičan način. Autor je to koji ima onu sve rjeđu sposobnost – barem kada je tzv. glazbena industrija u pitanju – da vam ukrade popodne i vaše vrijeme preobrazi u svoje. Definitivno vrijedno slušanja.