Život zatrovan crvenim blatom

Fotografije: Davor Konjikušić

U tvornici aluminija MAL, u mađarskom gradu Ajki, od Zagreba udaljenom 250 kilometara, 4. listopada prošle godine dogodila se najveća ekološka katastrofa u povijesti naših susjeda: u 12:35 iz desetog se bazena izlilo milijun kubičnih metara crvenog blata i zagadilo 40 četvornih kilometara okolice. Desetero ljudi je poginulo, razrušeno je i uništeno stotinu domova, teško je ozlijeđeno više od dvije, ukupno pogođeno sedam tisuća ljudi. Najteže su pogođeni grad Devecser i selo Kolontar, na čijem obodu i jest ogroman bazen u kojem je odlagana alkalna toksična crvena voda.

Pola godine nakon havarije zanimanje medija je jenjalo, no tragediji se ne nazire kraj. Tek se sada, naime, vide prave posljedice i razmjeri katastrofe: ljudi su raseljeni, postali su izbjeglice, a ekološki stručnjaci i dalje se bave procjenama štete. Dok strahujemo od radioaktivnih čestica iz Japana, malo tko razmišlja o posljedicama katastrofe u susjedstvu po naš ekosustav.

U zabranjenoj zoni

S ovakvim ekološkim slučajem nitko nema prethodnog iskustva i nemoguće je predvidjeti što će se dalje događati.

– Sva je sreća da rezervoar nije puknuo tijekom noći, jer bi bilo puno više mrtvih, ljudi bi se naprosto podavili. U sekundi su naš gradić preplavili smrdljivo crveno blato i voda koji su rušili sve pred sobom. Ljudima koji bi upali u tekućinu počinjala bi gorjeti koža, a vatrogasci bi ih do gola skidali na ulici i prskali vodom iz šmrkova da zaustave alkalnu reakciju. Na trenutke se činilo da smo napadnuti bojnim otrovom ili napalmom – prisjeća se Sandor, koji iz svog doma pokušava spasiti još neke kontaminirane stvari.

I Janos Csetneki, automehaničar, iz istog je razloga došao u svoj nekadašnji dom; s obitelji se planira odseliti u Kestely i ne pristaje na selidbu u nova naselja koja mađarska vlada gradi za žrtve tragedije.

– Nije da nisam zadovoljan s odštetom, ali je problem u tome što nam najvjerojatnije neće nadoknaditi pokućstvo i mobilnu imovinu, a posjedovao sam vrijedne strojeve. Uništena je zajednica u kojoj nam je bilo veoma lijepo živjeti. Sada mi je jedino bitno da obitelj ponovno bude na okupu – objašnjava. Pokazuje nam i sadnice borova, koje nisu uspjele preživjeti iako su samo jednim dijelom bile zahvaćene crvenim blatom.

“Novosti” su među rijetkim medijima kojima je dopušten pristup zoni i dalje zatvorenoj za javnost, koju policija još strogo kontrolira. U okolici bazena br. 10 priroda je gotovo potpuno uništena: iako je puno crvenog blata odstranjeno, voda je posvuda zagađena, a drveće je osušeno i crveno. Bazen 10 do pola je ispražnjen, a brana se sanira na nekoliko mjesta. Pukotine su vidljive i na drugim dijelovima. Nekoliko četvornih kilometara izgleda poput Marsove površine, a zagušljivi se smrad širi cijelim područjem. Kako bi se zaustavilo daljnje onečišćenje, kamioni svakodnevno odvoze preostalo crveno blato.

Kao u Pompejima

Nedaleko od bazena selo je Kolontar, koje je u potpunosti sravnjeno sa zemljom. Pažnju privlači drečavo roza “inat kuća”, jedina koja nije srušena; njen vlasnik još odbija nagodbu s državom. Po unutrašnjosti kuće razbacane su dječje cipele, posuđe, usisivač, muzička linija… Kao i u Pompejima, samo što je trenutak užasa konzerviralo crveno blato, a ne lava. Iz napuštenih se kuća dadu iščitati obiteljske priče, broj ukućana, socijalni status, zanimanja i stil života. Usred poravnatog dijela sela stoji napuštena vespa, čiji je vlasnik poginuo prvog dana, pokušavajući spasiti suseljane: nitko je još ne želi pomaknuti.

U nekad poznatom sajmišnom gradiću Devecseru, gdje se nedjeljom dolazilo trgovati svim zamislivim i nezamislivim predmetima, nekoliko je četvrti potpuno opustošeno, uključujući i manje romsko naselje blatnjavih kućeraka, čiji su stanovnici veoma loše prošli. Odšteta za njihove domove nedovoljna je da riješe stambeno pitanje.

– Za svoju kuću nismo mogli dobiti odštetu kojom bismo kupili ikakav drugi smještaj. Nas četvero je do jučer živjelo u školi. Djeca idu u vrtić, bilo ih je stid što nemamo svoj dom. No, za razliku od ostalih, mi smo donacijom Crvenog križa uspjeli kupiti ovu staru kuću, pa sada napokon možemo reći da imamo dom – objašnjava Erzsebet Kardos.

Ulice i kuće u kontaminiranom dijelu Devecsera izgledaju zastrašujuće. Praznina i tišina izazivaju jezu, a na kućama se vidi linija do koje se blato popelo. Da nema tih tragova crvenila, sve bi se još doimalo normalnim: kućni su prozori otvoreni, samo nema ljudi. Isus na trgu je dekapitiran. Policija strogo kontrolira zonu kretanja.

Posljedice neizvjesne

Prvih dana nakon katastrofe, puno je kuća opljačkano. Nekim je obiteljima život u potpunosti uništen i razgovor im predstavlja neku utjehu. Soos Laszlo je prije dvije godine dovršio obiteljsku kuću. U katastrofi je uništena, a on je sa suprugom i dvoje djece završio u malom stanu. Uništeni su i domovi njegova brata i njegovih roditelja.

– Čujemo samo glasine o odšteti za imovinu. Pokušavam iz kuće iščupati stvari koje su preostale. Pogledajte samo kako su moja djeca imala lijepe sobe – pokazuje nam.

Prema riječima predsjednika WWF-a Mađarske (World Wildlife Fund – Svjetski fond za zaštitu prirode) Gabora Figeczkyja, nemoguće je procijeniti kolika je šteta napravljena u prirodi, jer su toksični materijali korišteni i u operaciji spašavanja. Strahuje se da bi posljedice na ljudima mogle biti vidljive tek u budućnosti. I dok su svi fokusirani na pH vrijednosti u vodama i zemljištu, nitko ne zna reći kolika je u njima količina metala. Život u rijeci Torni, koja prolazi kroz kontaminiranu zonu, u potpunosti je uništen, a jednako je prošla i rijeka Marcal, što se ulijeva u Dunav.

– Iskreno, ne znamo što će se dalje događati. Ovo je jedinstven slučaj u svijetu i naprosto nikome nije jasno kakve posljedice može ostaviti na ljude i na prirodu. Nadamo se da se ništa strašno neće dogoditi. Sva mjerenja pokazuju da je zemlja dugoročno u stanju apsorbirati teške metale i da eko-sfera Dunava nije narušena, iako je to jako teško procijeniti i zapravo sa sigurnošću ustvrditi – objašnjava jedan od pripadnika Nacionalnog direktorata za upravljanje katastrofama (OKF, Országos Katasztrófavédelmi Főigazgatóság), koji ne želi odati svoj identitet, jer nije ovlašten za davanje izjava.

Tvornica nacionalizirana

Crveno blato je posljedica kemijskog Bayerovog procesa tijekom kojeg se boksit pretvara u aluminij. Posjeduje visoku pH vrijednost, 13, izrazito je alkalno i prepuno teških metala, ponajviše kadmija, kroma, arsena i merkurija. Tvornicu MAL u Ajci po specijalnoj je proceduri nacionalizirao mađarski parlament. Direktor Baranyi Zoltan je uhićen, pa pušten na slobodu. Jedan od rukovodećih ljudi tvornice, Tolnai Jalos, gotovo je linčovan prilikom posjeta Kolontaru.

Mađarski premijer Viktor Orban nakon katastrofe izravno je optužio rukovodeće ljude tvornice, što se danas smatra velikom pogreškom, jer je započeo hajku prije ikakvoga sudskog procesa, što će obrana vrlo vjerojatno uspjeti iskoristiti na sudu. Kao krivci se spominju i tvornički tehničari, jer navodno nisu smjeli dopustiti odlaganje tolike količine tekućine: naime, uslijed kišne godine i poplava, razina tekućine naglo se povećala, vjetar je počeo stvarati valove, blato s dna krenulo se pomjerati i brana je popustila na najslabijem mjestu.

Da je do toga došlo tijekom noći, broj žrtava bio bi stotinu puta veći. Udarni je val na pojedinim mjestima bio viši od dva metra. Čišćenje kontaminirane zone trajat će najmanje godinu dana i samo će na to mađarska vlada potrošiti preko deset milijuna dolara.

Kontaminacija u Obrovcu

U Hrvatskoj se crveno blato može naći u okolici propale tvornice Jadral pored Obrovca. Iako dva bazena Fond za zaštitu okoliša sanira od 2006, okolicu nitko ne kontrolira. Kao i u Mađarskoj, vjetar je raznosio prašinu i vodu, pa je okolno zemljište kontaminirano i bez izlijevanja iz bazena. Najveći je problem taj što nusprodukt u obliku blata nije razgradiv.

Znanstvenici s Instituta “Ruđer Bošković” ipak su pronašli način da iz njega proizvedu sredstvo za premazivanje brodova. Krajem ove godine trebalo bi sanirati preostalih 35 tona blata. Identični bazeni postoje u Crnoj Gori te Bosni i Hercegovini.