Znam da ovo može biti mjesto ugodno za život

Ima od toga i deset godina, koji mjesec manje-više. Ženina tetka me, vrag će ga znati zašto, pitala da li bih mogao živjeti u Šibeniku, a ja, kao Tito Staljinu i Jadranka Kosor demonstrantima, odgovorio da nema šanse. I eto, deset godina poslije, da me netko pita da li bih mogao živjeti u Zagrebu, razmišljam li o povratku u Sarajevu ili Tuzlu, odgovorio bih kao Tito Staljinu i Jadranka Kosor demonstrantima: “Nema šanse!”

Dobro, nije tih deset godina malo. Svašta se desilo, puno toga i promijenilo od glasnog “ne”; preko ljetovanja dugih po dva-tri mjeseca, s čašom vina u ruci, maslinom u dvorištu i kompjuterom u kući; umora od velikog grada i mučnine čim čujem riječ zima… i evo me s adresom u Šibeniku, računom u Jadranskoj banci, travaricom u frižideru i maslinovim uljem u plastičnoj boci s etiketom “Jamnice”.

Nesreća nije jogurt

Odluke se najlakše donose kada nema izbora: kada se, prosto, nešto mora. Iskreno, da se nije moralo, i sada bih ja sjedio u Sarajevu, gledao kroz kuhinjski prozor u drvo trešnje – samo da ne gledam u Trebević na kojem, garant, ima još snježnih fleka – i razmišljao kako bih, fakat, bilo dobro živjeti negdje drugdje, najbolje na moru, samo kada bi se poklopilo par stvari. Onih što se, naravno, nikada ne poklope. Ni za put prema jugu, niti za povratak onamo odakle se otišlo s ubjeđenjem da nesreća nije jogurt, pa da ima rok trajanja.

Zašto sam došao u Šibenik, nije važno: suviše je intimno da bi ikoga trebalo zanimati. Zašto mislim da će Šibenik, ako već nije danas, najkasnije sutra – brzo, svakako! – biti jako ugodno mjesto za život, e to ni ja ne znam objasniti do kraja. Zapravo, tko god hoće može, a da se ne umori, naći stotinu i jedan razlog zbog kojeg bi mogao parafrazirati mitski oglas iz nekih bosanskih novina: “Mijenjam stan od 100 kvadrata u Šibeniku za bilo kakav bilo gdje.”

Zbilja, malo je gradova u Hrvatskoj da su tako temeljito propadali u posljednjih dvadesetak godina. Fabričkih zora u gradu koji jeste na moru, ali je njemu decenijama bio okrenut koliko i Zenica, više nema. TEF je umro, TLM samo što nije, Remont, Poliplast, Šibenka… u paklenoj su tranziciji, procesu pretvorbe iz nečega u ništa, davno došli do tog ništa; pa kada prođe ljeto i šušur od turista što u gradu s jednim jedinim hotelom beznadežno pokušavaju naći drugi, jer im zdrav razum govori da mora biti, samo je zavučen, Kalelarga izgleda kao da ju je poharala kuga, dok se u kafanama najčešće čuje: rata, ovrha, minus, dug, kredit, rata, ovrha, minus, dug… I onda: “Šime, daj dvi travarice!”

Veliki plus i puno minusa

Što su Šibenčani dalje od svog grada, to im se on čini većim. Znam jednu, posjeduje vjenčani list na kojem se vodim kao njen suprug, što se klela kako u njenom gradu, prirodno najljepšem na svijetu i šire, živi najmanje 50.000 ljudi. Inače, za Šibenčane, one fetive, grad nije tamo gdje su administrativne granice, već tamo gdje stvarno nije realno ići pješice. To što oni, Šibenčani, nigdje ne idu na noge, već se voze čim je udaljenost kao od Trga bana Jelačića do Cvjetnog, druga je, ne baš važna priča. Šibenik je, međutim, mali grad i, kada se napne, nema više od 40.000 stanovnika. A to je nekome tko u mladosti nije pomišljao da vozi, da bi prestario igranje s autima, makar bili i pravi, isto što i onaj križ na Humu Mostarcima: jedan veliki plus. Minusa se, rekoh, može naći stotinu: “grad djece” većinu godine živi penzionerski, lokalna, često karikaturalna politika premrežila je društvo, posla uglavnom nema, a novca još manje, provincijski duh se još uvijek dovoljno često probudi na vrijeme da spriječi razmišljanje o tome je li, zaista, za baš sve loše uvijek kriv neko drugi – Zadar i njegov izmješteni gospodar Božidar Kalmeta, Split i Zagreb kao takvi – i tko god traži sagovornika za kukanje, naći će ga bez muke.

Grad čine veličina i statistika, ali i njegove paralelne stvarnosti što se izdaleka slabo ili nikako vide i iz kojih okolina, ma kakva bila, ne izgleda tako mračnom i dugovječnom, kakvom je se predstavlja. Šibeniku – i to jedan od razloga zbog kojih danas, kada me neko pita kajem li se zbog preseljenja, odgovorim kao Tito Staljinu i Jadranka Kosor demonstrantima – malo fali da, recimo tako, stvarnosti zamijene mjesta. Svašta je, da ponovim jer je važno, propalo u Šibeniku za dvadeset godina, ali je svašta i nastalo. Mimo sistema i nekom svojom logikom, stvoren je cijeli jedan svijet – muzičara, pisaca, novinara, snimatelja, dječjih pjesnika, dizajnera, organizatora kulturnih događanja, izdavača, informatičara, građanskih aktivista, knjižničara, pa i političara, kako nastanjenih u Šibeniku, tako i aktivno konektovanih na njega… – onih što ne pričaju o zlatnim vremenima, kabinama na Jadriji, o tome kako su igrali bolje od Dražena dok su bili dica, niti bi voljeli da ih se vrati u fabričke zore, pa da od prvog radnog dana znaju kakav će im biti posljednji, a godišnje, vikende i bolovanja provode gradeći vikendice u Bilom, Jasenovu i na Brodarici, u kojima će pod stare dane spavati u garaži, jer su sve sobe, osim one nedovršene u kojoj su poljski kreveti za unuke, iznajmili Česima i Mađarima.

Naravno, niti je Šibenik po tome izuzetak, niti na ovom svijetu ima grada bez dva lica. Decenijama su, uostalom, postojala dva Šibenika na jednom mjestu, samo što je jedan ustajao u šest i išao na posao, a drugi odlazio u Zagreb da se ne vrati. Prvi je, izgleda, po nekoj naopakoj logici morao propasti, da bi se u drugom počele kupovati povratne karte.

Bratski grad s Tuzlom

Kada sam prije skoro punih petnaest godina odlazio iz Tuzle, moj rodni grad, kako danas kaže njegov najuspješniji gradonačelnik u historiji Jasmin Imamović, ako već nije bio među najružnijim gradovima u Bosni, onda jeste bio – najružniji. U industrijskom gradu propale industrije, centar kao socijalno sjecište jedva da je i fizički postojao, a pustoš što bi došla s prvim mrakom sve je govorila o kolektivnoj depresiji i neizmjernom beznađu ljudi koje je zapalo da žive zaglavljeni između sjećanja na neko davno, bolje vrijeme i osjećaja da sutra može biti isto, ako ne i gore. Danas je Tuzla, grubom administrativnom greškom u propaloj državi, uređen, lijep, civiliziran grad okrenut kreativnoj industriji i savremenim tehnologijama, umjetnosti i pravom pravcatom turizmu. I koliko god Imamovićeve zasluge bile velike, a neizmjerne su, ja, možda naivno, mislim da postoji i trenutak u kojem propasti istekne rok trajanja i da se tada, jednostavno, grad, čovjek, šta god, probudi drugačiji i nikada više ne zaspi isti.

Ne bih se, sve u svemu, opet zajebao kao nekada i propustio da svojim očima vidim kako se jedan mali grad, u kojem se rodio nestvarno velik broj značajnih ljudi, mijenja do one tačke u kojoj je od prošlosti bolja sadašnjost. Jer znam, eto jednostavno znam, ma koliko se danas nekome činio nerealnim – onoliko koliko je Jasmin takav bio meni dok je govorio o “novoj Tuzli” – da Šibenik može biti mjesto u kojem nije samo lako, već je i ugodno živjeti. Uostalom, nije džaba bratski grad s Tuzlom. Neko tko je toliko propao, nema izbora. Osim da krene s dna.