Doktori šoka i torture

Dane nakon ubojstva Osame bin Ladena obilježile su različite propagandne aktivnosti američke vlade, počevši od optužbi na račun Pakistana da ga je skrivao, preko odbijanja objave njegovih fotografija, pa do objave one na kojoj se tamošnji politički i vojni vrh vidi kako zgranuto prati direktan prijenos egzekucije. Isto tako, suočena s unisonim stavom stručnjaka da smrt Bin Ladena neće značajno utjecati na globalni islamistički terorizam, američka vlada sada ga nastoji prikazati kao terorističkog vođu koji je još uvijek naveliko planirao napade na Ameriku, pa je objavila da je u kući u kojoj se skrivao pronađeno pet kompjutora i velika količina dokumenata, iz kojih se navodno vide planovi za “moguće napade na američke željeznice”, “možda na desetu godišnjicu 11. rujna”. Iako su američke vlasti dodale da u dokumentima “nema detalja o nekom konkretnom planu napada”, Ministarstvo domovinske sigurnosti ipak je pojačalo mjere sigurnosti na aerodromima i željeznicama.

“Poboljšano ispitivanje”

No najzlokobniji spin pokrenula je, uz pomoć medija, tamošnja desnica, s očiglednim ciljem da se provede svojevrsna revizija naslijeđa administracije Georgea W. Busha i dokine ono malo progresa koji je učinjen u prvom dijelu mandata Baracka Obame. Naime, gotovo su svi američki mediji nakon ubojstva Bin Ladena počeli pisati o tome kako je ta uspješna akcija “ponovno pokrenula debatu oko korisnosti torture”, jer su, kako se tvrdi, dokazi koji su doveli do njegova skrovišta dobiveni upravo od zatočenika koji su u američkim zatvorima bili podvrgnuti torturi.

Upravo tim riječima izrazio se liberalni dnevnik “New York Times”, a istovremeno su se u medijima počeli javljati zaboravljeni kadrovi Bushove administracije, za koje se činilo da su već spremljeni u ropotarnicu povijesti koja ih je osudila kao jednu od najnazadnijih američkih vlada, pri čemu je upravo Obama u svojoj predsjedničkoj kampanji odigrao presudnu ulogu. No, kako u on-line magazinu “Slate” piše Dahlia Lithwick, tvrdnja “New York Timesa” u najmanju je ruku “čudna”, budući da su jedini koji o tome “diskutiraju” upravo “oni čija se imena nalaze na memorandumima o torturi ili oni koji su takvim ispitivanja prisustvovali”, pa se tu ni ne radi o “diskusiji”, već o “propagandi koja služi njima samima”. Ona piše kako je zanimljivo bilo slušati Bushovog ministra obrane Donalda Rumsfelda “kako polemizira sam sa sobom”, pa jedan dan ujutro kaže kako “nije istina da je ministarstvo obrane ikoga podvrgavalo simuliranom utapanju”, niti da je ijedna informacija dobivena “uz pomoć okrutnog tretmana, već samo normalnim ispitivanjem”, da bi već navečer rekao da je simuliranog utapanja (waterboarding) ipak bilo, “no njime se služila CIA”, a “takve su informacije bile vrlo korisne” za lociranje Bin Ladena.

Sličnim riječima oglasio se i šef CIA-e Leon Panetta, koji kaže da na nekim zatvorenicima jesu korištene “poboljšane metode ispitivanja”, ali i da je “otvoreno pitanje bi li se do njih došlo i na druge načine”.

Nepouzdano i nemoralno

Na televiziji Fox News, glasilu konzervativne desnice, ukazao se i Bushov potpredsjednik Dick Cheney, koji je rekao da “pretpostavlja da je program poboljšanog ispitivanja doveo do nekih rezultata”, dok je Peter King iz kongresnog Odbora za domovinsku sigurnost ustvrdio da su “zahvaljujući tome dobivene vitalne informacije za hvatanje Bin Ladena”. Logika ovog spina, zaključuje Dahlia Lithwick, svodi se na pretpostavku koja glasi “mučili smo ljude, a kasnije smo korisno saznali”, a nju je u činjenicu pretvorio i sam Obama, rekavši da je “poanta u tome da naša strategija funkcionira”.

No, javnosti poznate činjenice koje stoje u pozadini ove teze znatno su nesigurnije od ponovno probuđenih propagandista torture, a svode se na to da su organizator napada 11. rujna Kalid Šeik Mohamed i njegov nasljednik Abu Farađ al-Libi tijekom 2003, odnosno 2001. godine bili podvrgnuti torturi u CIA-inim tajnim zatvorima u Poljskoj i Rumunjskoj, pri čemu je Mohamed simuliranom utapanju samo u ožujku 2003. podvrgnut 183 puta. Američki dužnosnici sada tvrde da su informacije o ključnom Bin Ladenovom kuriru, kojega je CIA pratila i tako saznala njegovo skrovište u Pakistanu, dobili tek 2005. ili 2006, iz čega se isto tako može zaključiti da ta tehnika i nije naročito djelotvorna, budući da Kalid Šeik Mohamed informacije nije dao ni nakon tako intenzivnog podvrgavanja simuliranom utapanju, već nekoliko godina kasnije. Isto tako, neki mediji su se prisjetili da Abu Farađ al-Libi pod istim tretmanom rekao da zna kako je Sadam Husein Al-Kaidi nudio “treninge u rukovanju kemijskim i biološkim oružjem”, što su Bush i Colin Powell u Vijeću sigurnosti UN-a iskoristili kao opravdanje za pokretanje rata u Iraku, no ta se informacija kasnije pokazala netočnom.

Matthew Alexander, bivši američki vojni ispitivač u Iraku, u magazinu “Foreign Policy” piše, pak, da je informacije o postojanju kurira dalo više zatvorenika, a ne samo spomenuta dvojica, dok su ključne informacije o njemu, kao što su ime i lokacija, otkrile CIA i Agencija za nacionalnu sigurnost klasičnim metodama prisluškivanja, praćenja i razbijanja šifriranih poruka. Alexander, koji je sudjelovao u 1.300 saslušanja, tvrdi da “simulirano utapanje nije imalo apsolutno ništa” s otkrivanjem tih informacija, te upozorava da, osim što je nemoralno, ispitivanje pod torturom nije ni naročito pouzdano.

Šamar Obami

Najveću pljusku Obami dao je u konzervativnom dnevniku “Wall Street Journal” John Yoo, Bushov dužnosnik Ministarstva pravosuđa, koji je napisao zakonsko obrazloženje za upotrebu torture. On danas likujući konstatira da je upravo tortura zaslužna za ubojstvo Bin Ladena, a za to je, pak, zaslužan “predsjednik Bush, a ne njegov nasljednik, jer je konstruirao taj program ispitivanja i nadzora”, da bi zbog toga bio “razapet od strane kongresnih demokrata i medijskih komentatora jer je navodno prekršio svoje predsjedničke ovlasti i povelju o ljudskim pravima”. Yoo piše i da je Obama došavši na vlast “pokušao ispuniti snove antiratne ljevice, pa je potpisao uredbu da se zatvori Guantanamo i ograniče ovlasti CIA-e, najavio da će borcima Al-Kaide biti suđeno na civilnim sudovima i započeo kriminalističku istragu protiv CIA-inih dužnosnika koji su ispitivali vođe Al-Kaide”, no “pritisak Kongresa i stvarnog svijeta” prisilili su ga da se tih planova odrekne.

“Jedino u čemu se Obama danas razlikuje od Busha”, zaključuje Yoo, “pitanje je saslušavanja, pa Obama, kako se pokazalo, vođe Al-Kaide radije ubija nego da se zaplete u teška pitanja koja bi donijelo njihovo pritvaranje”.