Gristi ruku koja te hrani

Foto: Davor Konjikušić

Davno još (1970-ih godina), prije nove ere, kada je hegemona većina u svim evropskim društvima još bila lijevo orijentirana, njemački pjesnik, pisac i teoretičar (publicističkog usmjerenja, nešto kao njihov Igor Mandić) Hans Magnus Enzensberger iznašao je metaforu za novinarstvo, koja se kao poštapalica do danas održala. Nazvao ga je plesom između jaja.

Jasno je što je pisac htio reći. Dobar žurnalizam, naročito kada je tzv. tržišni, stalno ekvilibrira između čekića i nakovnja, između dvije opasnosti koje mu iz njegove okoline prijete. Jedna je da, ako posluša nadređene, bude ukočen, akademski, suzdržan i odmjeren – danas za to postoji, i sama korektna, etiketa političke korektnosti: uravnoteženo novinarstvo i njemu pripadajući uravnoteženi mediji. To je ona zdravorazumska pamet spontanog “aristotelizma” vladajućih i onih koji se tako osjećaju – prava mjera, bez lijevih i desnih ekstremizama. Politički građanski centar – taj bi danas najradije, da može, ukinuo politiku i zamijenio je oblikom svoga administriranja društvom, nakon kraja povijesti. Tom pogledu prisajedinjeno novinarstvo radi najveći grijeh spram iskrenih poduzetnika i investitora u medije (koji su i sami u jednom trenutku tranzicije izgleda povjerovali u osjećaj za pravdu i istinu tzv. slobodnog tržišta, na kojemu da zaista uspijevaju bolji i zabavniji): ono je dosadno.

Ali što je to ono drugo, što nije dosadno, što je alternativa dosadi, pa je onda valjda dobro za medije? To je provokacija. Ali kakva provokacija? Pa, ona koja zabavlja. A zabavno može biti skoro sve, čovjek bi brzo skrenuo u moralističko ludilo kada bi ozbiljno počeo samo ekstrahirati industriji zabave podobne sadržaje. Ukratko i točnije: za “medijski konstruktivnu” provokaciju podobno je sve što ne dovodi u pitanje način proizvodnje jednog društva, koje treba i da se zabavlja. Zato nema tog fenomena postfašizma 1990-ih u nas koji nije našao i svoj “zabavni” oblik refleksije. Progoni ljevičara, Srba, Jugoslavena, žena i homoseksualaca pokrenuti su političkim migom odozgo. No, rad na terenu prepušten je nižim izvršiocima, medijskim i izvanmedijskim, koji su inventivno smišljali cinične oblike užitka u (polutajnom/polujavnom) progonu. A kada vas progone npr. ikone popularne i medijske kulture koja bi, po zaostaloj teoriji, trebala biti refleksom narodnog i pučkog, ako već ne i kontra ili podkulturnog duha, koji da je protiv vlasti, a za njene slabe žrtve, krug izgleda u potpunosti zatvorenim. Mi na ljevici reflektirali smo o toj promjeni u strategiji desničarskih politika, koje su se na način jednog “desnog gramšijanizma” spustile u narod. Oni koji su to praktički izvršavali nisu trebali teorije i refleksije, za njih je to bila spontana ideologija okoline, kojoj se jednostavno treba prepustiti.

Što je u takvoj situaciji mogla ljevica u medijima? Boriti se za kontra-hegemoniju? Teško. Iako je bilo pokušaja. Osuditi samu sebe na marginalizaciju, reducirati se na goli opstanak u malim grupama i projektima sličnomišljenika? To je izgleda bila njezina spontana ideologija (mikro-političke) okoline. Ideologija, ako već ne otvorenog bojkota ili čekanja, onda povlačenja u kulturu, po mogućnosti nadnacionalnu itd. i sl.

Postojali su i drugi, nazovimo ih miješani pokušaji. Mogli bismo ih opisati kao pravljenje nereda i dekonstrukciju vladajućih ideologema državotvorstva, ali gotovo isključivo (koliko je to moguće) na gostujućem, desnom terenu. Uz upadljiv zaborav igre na svojoj, lijevoj polovici. Vratimo li se problemu žurnalističkog preživljavanja, tako je nekako formirana dobitna kombinacija za pravljenje novinarskog imena unutar novih država-nacija. Na dugi rok uspješni hrvatski (odnosno odmah i post-ju) novinar bio je i ostao oporbenjak, kritičar nacionalističkog i šovinističkog zastranjivanja, liberter koji namiguje čak i anarhistički – protiv svih vladajućih autoriteta (ali vrlo selektivno) – no nikada uvjereni ljevičar, koji bi barem izgovorio pitanje o “normalnosti” novokapitalističkog okvira u kojem, najčešće na rubu mainstreama, i sam djeluje. A o nekoj borbenoj poziciji neprijateljske usmjerenosti spram buržoaske javnosti tu nema ni govora.

U nenapisanoj knjizi “Hrvatska, Hrvatska, između ostalog” (analogno Enzensbergerovoj aluziji na Njemačku “Über alles”), tako je dobitna kombinacija za dugovječan i isplativ novinarski ples između jaja pronađena u pseudoradikalizmu, kao stvarnom konformizmu polujavnog/polutajnog (neo)liberalnog centra. Posthladnoratovska poza “borbe protiv svih totalitarizama”, u kojoj se simulira gigantomahija između udruženih staljinističkih i fašističkih “ostataka” kolektivističke svijesti s jedne i krhke građanske, tj. liberalne biljke s druge, individualističke strane, zamagljuje rabotu kandidata za titulu najvećeg nasilnika u svojoj provedbi dominacije nad društvom danas i ovdje – a to je neoliberalna vulgata. Takav pristup javnosti izrodio je jedno alibi-novinarstvo (ali i drugi aktivizam tzv. civilnog društva kao produžene ruke neoliberalne države), koje je u svojoj podpovršinskoj biti idejno formirano na antikomunizmu, kako se on razvio u Jugoslaviji još 1970-ih i 1980-ih godina prošloga stoljeća. To je disidencija na vlasti. U tom smislu moglo bi se reći – što je krajnje nezahvalan posao obrane neobranjivog, tj. lokalne “tuđmanističke” inačice postfašizma – kako čak ni jedan Franjo Tuđman nije zaslužio ovakve svoje osporavatelje, ali ni obožavatelje, kakve danas ima. Koji su, jedni i drugi, u svome stavu, bio on sada pro ili kontra, krajnje neuvjerljivi!

Jednom serviran kao figura komunističke disidencije, pa čak i liberalne transformacije, a onda postfašističkog i zločinačkog pothvata, koji da je izveo sa svojom (neregistriranom) zločinačkom organizacijom, on je barem uvjerljivije od danas vladajućih založio i istrošio svoj život na neobranjivu ideju “kapitalizma u jednoj zemlji”. No, na drugi pogled vidi se, ne samo gledajući kako je internacionalno pozicionirao poslovanje svoje rodbine, da su fašizam i liberalizam dvije građanske ideologije u puno suptilnijoj međusobnoj nadopuni no što se to u nas servira, umjesto istražuje.

Dakle, svim centrima moći, već cijelo desetljeće kao dio kompradorske buržoazije, a u 1990-ima kao (samo)željena nacionalna buržoazija, ovim društvom upravlja neoliberalna buržoazija. Kritičke povike na sebe ona doživljava, kada se dogode, kao pokušaje pojedinaca i grupa da ugrizu ruku koja ih hrani. Ali, ima li ičeg drugog što je više vrijedno borbe? Nagazimo li pritom na neko od jaja između kojih plešemo, utoliko bolje.