Intrigator

Katran & perje

S HUP-om u bolju budućnost

Sladoledni prosperitet

Hrvatska udruga poslodavaca prekrižila Vladu i radi program za novu – javlja potpuno nezavisni tisak i dirljivom iskrenošću izvješćuje puk tko zapravo vlada državom. Izrađen je novi plan prosperiteta kojim HUP predviđa izlazak iz krize, otvaranje 200.000 do nekoliko milijuna novih radnih mjesta do 2015. i pedesetpostotno smanjenje stope nezaposlenosti.

Sugovornici po običaju žele ostati anonimni, ali su visokopozicionirani i prokleto dobro upućeni. Nakupina poslodavaca, koju smo na ovome mjestu u napadu boljševičkog magnovenja jednom nazvali “jahačima kapitalipse”, također najavljuje – rasterećenje cijene rada sa 42 na pišljivih 32 posto!

Kako to izgleda u praksi, ovih dana plastično prikazuje veliki uzor našeg poslovnog sektora i slobodarskih medija – Ivica Todorić. Kako bi “rasteretio cijenu rada”, vlasnik zagrebačkog Leda, kompanije koja unutar koncerna Agrokor bilježi godišnju dobit od 100 milijuna kuna, odlučio se za posve avangardni poslovni prijedlog. Shodno izvrsnim rezultatima, odlučio je srdačno nagraditi 63 zaposlenih i to smanjenjem plaće od 30 do 60 posto te unazađenjem na druge pozicije. Tako bi rukovoditelj prodaje postao prodajni predstavnik, prodajni predstavnik bio bi slagač sladoleda, a slagač bi postao vozač sladoleda.

Papcima iz sladoledarskog sindikata koji ništa ne shvaćaju i bune se na ovakav prijedlog, iz Agrokora je priopćeno: “U novom sustavu plaće će za ukupan broj biti veće.”

U ovu sjajnu strategiju razvitka i blagostanja svakako se uklapa i podatak o povećanju broja zaposlenih u T-HT-u, kojim rukovodi jedan od ideologa HUP-ova preobražaja domaće ekonomije Ivica Mudrinić. Godine 2002. ova tvrtka brojala je 11.300 radnika, dok će 2014, po službenom planu, imati čak 5.000 zaposlenika.

Petar Glodić


Nagodba Srbije s Trifunovićem

Nadoknadna pamet

Država Srbija i penzionisani general JNA Vladimir Trifunović potpisali su sporazum o naknadi štete zbog neosnovanog boravka u pritvoru od 8. novembra 1991. do 15 aprila 1992. i neosnovane zatvorske kazne koju je izdržavao od 26. decembra 1994. do 18. januara 1996.

Trifunović je 1991. godine predao kasarnu u Varaždinu Hrvatskoj vojsci i tako spasio živote vojnika i oficira kojima je bio komandant. Zbog toga je uhapšen, a Vojni sud u Beogradu osudio ga je na višegodišnju kaznu zbog “podrivanja vojne i odbrambene moći”. Prošle godine Vrhovni sud Srbije ukinuo je tu presudu.

Mučenje, o kojem je general Trifunović pričao “Novostima”, po Ministarstvu pravde vredi 6,2 miliona dinara, odnosno oko 62.000 evra. Dovoljno za omanji stan u Beogradu. Sam Trifunović priznaje da je ovaj ishod rezultat pregovora njegovih advokata, koje je već prozivao da su bliski, čak i da su članovi vladajuće stranke (DS), čiji su predstavnici bili sa druge strane pregovaračkog stola.

Dirljiva je bila izjava Tanjugu Snežane Malović, ministarke pravde, povodom ovog sporazuma: “Da je bilo više generala poput Trifunovića, koji je postupio ispravno jer su životi mladih ljudi vredniji od nečijih fikcija i pomračenog uma, ne bismo se u ovako stravičnim razmerama suočavali sa zločinima koji su počinjeni na svim stranama.”

Jedna strana je ipak u tome prednjačila. Vreme je da pokaže da joj je život ovakvog čoveka bitan i, za početak, bar da isplati obećani novac u što kraćem roku.

General Trifunović preživeo je nekoliko operacija, krhkog je zdravlja i nikako mu ne pogoduje klaustrofobični sobičak od devet kvadrata u hotelu “Bristol”, gde godinama živi.

Dejan Kožul


Izmjene Zakona o gradnji stavljene na čekanje

Ništa od legalizacije bespravnih farmi

Zakonski prijedlog o legalizaciji svih bespravno sagrađenih poljoprivrednih objekata u Hrvatskoj, koji je inicirao HDSSB, a podržala ga skupina oporbenih zastupnika iz SDP-a, HNS-a i IDS-a, maknut je iz hitne saborske procedure, pa je vrlo vjerojatno da na dnevni red neće doći prije kraja mandata ovog saziva Sabora, što znači da od njega neće biti ništa.

Zastupnici koji su tražili njegovo hitno usvajanje pozivali su se na dramatično stanje u poljoprivredi, na činjenicu da će se nelegalne građevine zbog preuzetih obaveza prema Europskoj uniji morati usklađivati s novim propisima u kratkom roku i uz velike troškove, kao i zbog toga što njihovi vlasnici neće moći koristiti europske fondove za restrukturiranje proizvodnje i osposobljavanje za tržišnu utakmicu.

– Zbog usklađivanja s novonastalim gospodarskim uvjetima u kojima se, zbog krize i neriješenih sustavnih problema, poljoprivreda našla u velikim teškoćama, te zbog preuzetih obaveza prema EU-u, dopuna Zakona o prostornom uređenju i gradnji pomogla bi da ne dođe do pada stočarske i druge poljoprivredne proizvodnje. Riječ je o poljoprivrednim građevinama starima desetak godina za koje je, da bi se legalizirale, potrebno od 50.000 do 100.000 kuna, što njihovi vlasnici nemaju, a namjera je ovog prijedloga da ih se oslobodi plaćanja tih obaveza. U sadašnjim uvjetima je teško iznaći sredstva, a do ulaska u EU nema ni dovoljno vremena za dugotrajan proces legalizacije – pojašnjava ideju oporbenjaka Dragica Zgrebec, zastupnica SDP-a i predsjednica saborskog Odbora za poljoprivredu, ribarstvo i ruralni razvoj.

Oporbenjaci tvrde da će se bez legalizacije poljoprivrednih objekata masovno gasiti proizvodnja, a time i radna mjesta, što će imati katastrofalne posljedice za državu.

Važeći zakon oporba smatra neuspješnim za rješenje problema legalizacije bespravne gradnje, koji je prisutan posljednjih pola stoljeća. Prema procjenama, u Hrvatskoj je oko 150.000 bespravnih građevina, a stanje u poljoprivredi još je gore jer se, primjerice, procjenjuje da građevinsku dozvolu ima samo četiri posto građevina za uzgoj stoke.

Mirna Jasić


Istraživanje GfK-a pokazalo nagli uzlet ljevice unatrag četiri godine

Sanader i Kosor othranili ljevičare

Broj onih koji se osjećaju ljevičarima značajno je porastao posljednjih godina, pa ih je više nego desničara, iako i oni bilježe porast, dok je broj centrista u padu, pokazalo je istraživanje političke usmjerenosti koje je provela agencija GfK.

Na državnom nivou, 37 posto građana Hrvatske danas sebe smatra centristima, 34 posto ljevičarima, 23 posto desničarima, a šest posto ih se nije izjasnilo. Iščitavajući rezultate iz proteklih 16 godina, koliko se vrše istraživanja, primjetno je kako je 1995. centrista bilo čak 55 posto, a ljevičara tek 22 posto. Ljevičari su 2002. godine pali na samo 17 posto, da bi se do 2007. njihov broj povećao na 19 posto, a zatim, za vrijeme posljednjeg premijerskog mandata Ive Sanadera i mandata Jadranke Kosor, naglo porastao na 34 posto. Pitamo se zašto.

Očekivano, najviše lijevo orijentiranih živi u Istri, Primorju i Gorskom kotaru, gdje se tako izjasnilo 57 posto ispitanih. Kao centristi su se u najvećoj mjeri izjasnili Dalmatinci (48 posto), dok su desno najviše orijentirani stanovnici Like, Korduna i Banije, a slijede ih Slavonci. U Zagrebu i okolici 40 posto je centrista, 35 posto ljevičara i 20 posto desničara.

Ljevičara je najviše u starosnoj grupi iznad 60 godina, centrista u grupi između 50 i 60, a desničara u grupi između 40 i 50 godina. Dok osjećaj pripadnosti ljevici prevladava i kod mladih između 20 i 24 godine, već nešto stariji ispitanici sebe više vide u centru. Kao da se mladi drže one izreke Georgea Bernarda Shawa: “Svatko tko sa 20 godina nije komunist je budala. A svatko tko je komunist i sa 30, još je veća budala.”

Nenad Jovanović


Sud odbacio HRT-ovu cenzorsku tužbu

Bomba u bunkeru

Trgovački sud u Zagrebu odbacio je tužbu HRT-a protiv Hrvatskog novinarskog društva (HND) zbog povrede autorskih prava koja se navodno dogodila kada je HND na stručnom skupu pod nazivom “HRT cenzurirano” koncem prošle godine prikazao prilog novinara Josipa Oreča, napravljen za emisiju “Latinica” koja nikada nije ugledala svjetlo dana. U prilogu “Zločini privatizacije ne zastarijevaju” spominjao se Vinko Grubišić i njegova tvrtka Jadran film, a emisiju je vodstvo HRT-a promptno cenzuriralo već zbog samog upozorenja Grubišićeva odvjetnika Veljka Miljevića da bi se objavljivanjem priloga njegovu klijentu nanijela šteta.

Kada je HND na svojem skupu objavio bunkerirani prilog, HRT je svoje pravo na provođenje cenzure pokušao zaštititi sudskim putem, pa se u tužbi pozvao na neograničeno autorsko pravo iskorištavanja do mjere da ima pravo zabraniti prikazivanje autorskog djela, odnosno novinarskog priloga. HRT je tražio zabranu objavljivanja priloga i osam tisuća kuna naknade za sudske troškove. No sudac je ustanovio da HRT nema pravo jednostrano ukinuti priloge i zabraniti emitiranje tih djela. Osim toga, “sporni” je novinarski prilog već bio na internetu – netko ga je već tamo bio postavio.

– Pozivanje na to pravo nije pravo da se prilozi bunkeriraju. Na HRT- su, eto, tako mislili, čini se da ne znaju svoja prava. Spomenuti novinar nije ni bio u radnom odnosu, dakle to je njegovo autorsko djelo i njegovo je pravo po ugovoru da ga dalje prenese. Svakako, ovaj slučaj jest ohrabrenje novinarima da mogu pobijediti cenzorske škare, kao i početak dobrog trenda u sudskoj praksi koja se tiče medija – kaže Zdenko Duka, predsjednik HND-a.

Vjerojatno imajući na umu što sve drže u bunkeru, šefovi HRT-a ne odustaju u zaštiti svojeg prava na cenzuru, pa najavljuju žalbu na presudu.

Dragan Grozdanić


Zapostavljena obljetnica oslobođenja Zagreba

Nikog živog na Mirogoju

Hrvatska je nastala na temeljima antifašizma, ZAVNOH-a i AVNOJ-a, piše u preambuli Ustava, iz čega bi se dalo zaključiti da će država slaviti pobjede partizana kao jedinih antifašista u Drugom svjetskom ratu. Međutim, Dan pobjede, 9. maj, ostao je bez ikakvih obilježavanja, valjda zbog toga što ga je “pojeo” Dan Evrope, dok je obilježavanje godišnjice oslobođenja Zagreba 8. maja ispalo nekako falično, jer nije bilo nikoga iz vrha države i gradske uprave.

Nije bilo gradonačelnika Milana Bandića, ni predsjednika Gradske skupštine Borisa Šprema, pa su vijenac na Mirogoju polagali njihovi zamjenici Jelena Pavičić Vukičević i Tatjana Holjevac, koji su potom, zajedno s gradskim pročelnikom za financije Slavkom Kojićem, ničim izazvani položili vijence i kod Zida boli – posvećenog ipak nekim drugim žrtvama iz nekog drugog rata. Jedina državna delegacija bila je ona predsjednika Ive Josipovića, no i on je poslao generala Slavka Barića kao izaslanika.

Na Mirogoju je bila delegacija Saveza antifašističkih boraca, a iz Beograda je potegnula i delegacija Prve proleterske brigade, no delegacija Vlade, Sabora i najvećih stranaka nije bilo, a nismo primijetili ni medije, s časnim izuzetkom novinara Radio Sljemena.

Nenad Jovanović


Kratko & jasno

Damir Kajin

Tomca je udario šećer

Govoreći o Haškom sudu prije nekoliko dana, Zdravko Tomac je među ostalim rekao da onaj tko prihvaća “monstruozne optužnice” – nije Hrvat. Kako gledate na tu teoriju?

– Zadnji put vidio sam Tomca prije tjedan dana u Zagrebu i tad mi je rekao da se osjeća teško bolesnim, požalio se na visoki šećer i probleme s vidom. Nakon izjave koju spominjete, čini mi se da mu je taj šećer udario i na mentalno zdravlje. Inače bi možda okrenuo tezu i ustvrdio da oni koji su palili, pljačkali i ubijali nakon “Oluje”, zbog počinjenog zla ne zaslužuju da ih se nazove Hrvatima. Ante Gotovina je, s obzirom na visoku hašku presudu, umnogome tako ispao kolateralna žrtva jedne zločinačke politike koja je naredila da se zapali Krajina, a sve s ciljem da Hrvati žive u etnički čistoj državi i da se riješi problem “remetilačkog čimbenika”, kao što je o Srbima govorio Tuđman.

Zanimljivo, Tomac je spomenuti kriterij hrvatstva iznio baš na svečanosti obilježavanja 89. rođendana Franje Tuđmana.

Odlično, jer su braća po oružju Tuđman i Milošević zajedničkim snagama svojim narodima pričinili nenadoknadivu štetu, u što se svakako ubraja egzodus krajinskih Srba kao posljednji čin miloševićevske ekspanzionističke politike. A toga ničeg ne bi bilo bez dirigiranih medija i konvertita a la Tomac. Srba je 1931. u Hrvatskoj bilo 18,5 posto, 1953. oko 14,5 posto, 1991. oko 12 posto, a danas ih nema više od 4,5 posto. To je strašan pad, i mislim da bi svatko normalan u Hrvatskoj trebao prihvatiti činjenicu kako je svaka politika smanjivanja broja Srba u Hrvatskoj ujedno antihrvatska politika. Takve bih kriterije ja uzimao u obzir, a ne politikantski stav o haškim presudama i vječito isti nekritički odnos prema hrvatskoj državnoj politici prošlih devedesetih.

Igor Lasić