Intrigator

Katran & perje

“Oda radosti” od Katowica do Dubrovnika

Eurobižuterija

Ne, nije to bio ni Eurosong niti dodjela “Porina” za hit godine “Bižuterija”, nego 3. Europski ekonomski kongres u Katowicama. Srušivši u prah manipulacije bulevarskog tiska o tome tko je stvarna kraljica hrvatske estrade, pokazavši potpunu nadmoć nad konkurenticama Severinom i Jelenom Rozgom, tamo je nastupila premijerka Jadranka Kosor.

– Završetkom pregovora i ulaskom u EU hrvatski se narod vraća kući jer se doista osjećamo kao da pripadamo tom civilizacijskom krugu – otpjevala je prpošno predsjednica Vlade. Kroz briljantnu pop-kulturnu parafrazu naslova znamenitog filma “Lassie se vraća kući”, premijerka se uvrstila među zvijezde klase Elizabeth Taylor, a ne bezvezne domaće pevaljke koje šaraju sa srpskim tajkunčinama.

Ne, nije to bio zadnji, 14. kongres Saveza komunista Jugoslavije iz 1990, već 13. sastanak Zajedničkog parlamentarnog odbora RH i EU u Dubrovniku, gdje je bilo najviše riječi o sredstvima iz europskih fondova. Tamo je pak njemački europarlamentarac Bernd Posselt zapjevao da “europski fondovi i njihova sredstva nisu glavno pitanje kada je riječ o približavanju EU-u”. U refrenu je podvukao kako bi se “stanovnici Njemačke razočarali da se Hrvati zanimaju samo za novac iz EU-a”, te se tako nadovezao na poetski istup Jadranke Kosor.

Oboje su pogodili poantu: građani Hrvatske nikako ne žele u EU radi novca, već zbog odanosti euroidealima, Beethovenovoj “Odi radosti”, te dugoočekivanim izvornim, a ne ovim bezveznim pelenama “Pampers”, a muka im je i od šugave “Coca-Cole” za istočnjačka tržišta. Isto kao što njemačke i austrijske investitore ne zanima zanemarivi profit T-HT-a, Raiffeisena i Hypa, već dobrotvorni poriv da pomognu zaostalim susjedima u nevolji.

Petar Glodić

Pravni tretman nad krnjačkim povratnikom

Kunić pred sudom

Povratniku Petru Kuniću iz Krnjaka obavljen je sudski pljenidbeni popis kuće i naložena je njegova objava u “Narodnim novinama”, čime se nastavlja Kunićeva agonija u sporu s bivšim, privremeno useljenim stanarom Vinkom Petrovićem. Kako upozorava VSNM Karlovačke županije, Kunić je presudom suda u Karlovcu privremenom korisniku obavezan nadoknaditi troškove ulaganja u obnovu kuće u iznosu od cca 1.300.000 kuna.

– Popisali su mi sve nekretnine i stvari u kući i rekli da će ih objaviti na slobodnoj prodaji u “Narodnim novinama”. Svjestan sam da više nikada neću slobodno raspolagati svojom imovinom. Moj slučaj je jasna poruka svim Srbima koji se misle vratiti da ovdje nemaju šta tražiti. Ja sam dobio i presudu u Strasbourgu, ali ništa ne mogu ostvariti u Hrvatskoj – kaže  razočarani Petar Kunić.

Nakon šestogodišnjeg sudskog postupka, Petrović je potkraj 2003. bio deložiran, a Kunić je svoju imovinu dobio natrag. Evropski sud za ljudska prava presudio je 2007. da je Hrvatska prekršila pravo na nepovredivost Kunićevog vlasništva i pravo na razumno brzo suđenje. Međutim, Petrović je tužio Kunića Općinskom sudu u Karlovcu, tražeći da mu plati odštetu za uloženo u vrijeme korištenja kuće s ugostiteljskim objektom. Sud je naložio Kuniću da plati 495.000 kuna, 130.000 kuna sudskih troškova i 17 posto kamate na ukupnu svotu, ukupno 1,3 milijuna kuna.

Zbog svega navedenog, predsjednik VSNM-a Karlovačke županije Rade Kosanović s pravom postavlja pitanje je li Hrvatska stvarno zadovoljila uvjete iz poglavlja 23. M. C.

Privatni mediji u još jednoj plemenitoj akciji

Populističko ubijanje brodogradilišta

Što smo sve mogli napraviti da u posljednjih 15 godina u tri navrata nismo sanirali brodograđevnu industriju, retorički se pita jedan dnevni list nakon najnovije odluke Vlade o pomoći brodogradnji u visini od nešto preko 11 milijardi kuna, i nudi promptno svoj jeftini populistički odgovor – toliko i toliko CT-a, toliko i toliko kilometara ceste, toliko i toliko kilometara pruge Zagreb-Rijeka, toliko i toliko škola i vrtića te moguću nabavu omanje borbene avionske eskadrile.

Zašto je odgovor populistički? Pa zato jer su ti sektori – industrijski s jedne i socijalni s druge strane – međusobno komplementarni, a ne suprotstavljeni na način da se poništavaju po principu teorije nulte sume. Naime, odgovorna vlast drži do socijale jednako tako kao do svog industrijskog sektora i ne upravlja njima po načelu koliko damo jednom, toliko moramo oduzeti drugom.

Što se tiče same brodogradnje, stari je truizam, ali ga uvijek vrijedi ponavljati, to da je ona po svojoj strukturi visoko socijalno odgovorna industrija (za razliku, recimo, od turističke, čija monokulturna struktura lokalnim zajednicama ostavlja jedva nešto), i kao takva ne hrani samo porodice tih nekoliko tisuća zaposlenih u samim škverovima, već kroz popratne industrije održava cijele regije – Uljanik Istru, kraljevički i riječki škver Kvarner itd. Najbolji primjer je Split, nekada grad zadovoljnih ljudi, danas devastirano mjesto u kojem dominiraju konobari i nezaposleni radnici. Jedan od razloga propasti grada je i uništena lokalna brodogradnja, čiji su škverani završili ili na birou ili kao potplaćeni sezonci.

Pravo novinarsko pitanje bilo bi upravo suprotno. Dakle, što bi se sve moglo izgraditi, koliko vrtića, koliko škola, kakvo bi nam zdravstvo danas bilo itd. da početkom devedesetih nismo sustavno uništavali svoje vodeće industrije, poput metalurške i prerađivačke, a ostale, poput telekomunikacijske, prodali, dakako, sve u skladu s važećom ideologijom da je država najlošiji vlasnik (pa je sve trebalo predati Kutli, jelte), a da su tzv. teške industrije zaostatak bivšeg sistema koje njeguju tek dvije stvari – lijenog radnika i uništen okoliš.

Rade Dragojević

MUP snima nastavak nagrađenog filma “Život drugih”

Tajni život buba

U njemačkom filmu “Život drugih”, čija se radnja odvija 1984. u Istočnom Berlinu, državni službenik tajne policije (Stasi) ima zadatak prisluškivati uspješnog kazališnog pisca. Iza te akcije stoji ministar kulture koji želi ukloniti pisca kako bi se dočepao njegove ljubavnice, poznate glumice. U piščev stan tajno postavljaju “bube”, prislušne uređaje i danonoćni nadzor počinje.

Bi li fabula ove filmske priče, sudeći prema novom zakonu o Kaznenom postupku koji stupa na snagu 1. rujna, mogla postati hrvatska stvarnost? Naime, u dijelu tog Zakona koji je na nedavno održanoj konferenciji o softverskom piratstvu najavio Krešimir Sikavica, načelnik odjela MUP-a za organizirani kriminal i korupciju, policija bi trebala dobiti nove ovlasti: mogućnost da prisluškuje telefone ili tajno uđe u stanove da bi njezini djelatnici postavili mikrofon ili kameru, a smjet će navodno i tajno presretati, prikupljati i snimati računalne podatke građana, čak i ako netko sluša glazbu koju je nelegalno skinuo na internetu. Riječ je o ovlastima kakve danas ima USKOK kada je riječ o organiziranom kriminalu, odnosno korupciji. Ako je tome doista tako, to bi nedvosmisleno ugrozilo Ustavom utvrđena prava i slobode građana.

– Policija će moći zakonski zatražiti sudski nalog ukoliko posumnja da ste povrijedili autorsko pravo izvođača djela, nelegalno ga skidajući s interneta. Mora postojati samo sumnja da netko te sadržaje raspačava za svoju dobit – kaže Đuro Lubura, sudski vještak za telekomunikacije i metodologiju prisluškivanja. Problem je, kaže Lubura, u zakonodavcu koji “nije shvatio” da je to alibi za prisluškivanje bilo koga u državi.

– To je zadiranje u Ustavna prava građana, jer za policiju ne postoj neovisni nadzor. Zakonom bi trebalo propisati takvo tijelo, jer sustav kontrole mora biti jači nego postojeće ovlasti. Ima načina da policija tajno uđe u stan, ali kako, ne smijem reći – kaže Lubura.

Bivši ministar policije Šime Lučin kaže da je riječ o karikiranju stvari.

– Riječ je o prostoru manipuliranja građanima. Nitko ti ne može bez naloga ući u stan. Ne podržavam takvo što, osim ako nisi evidentirani kriminalac ili pod kaznenim progonom. Nikako na osnovu indicija – kaže Lučin.

Iz MUP-a su brzo reagirali priopćenjem – smiruju strasti.

“Ne postoje nove okolnosti u kojima se građanima mogu ograničavati njihova ustavna prava i slobode. Netočno je i to da će policija moći prisluškivati građane zbog sumnje na ‘sitno’ djelo ilegalnog skidanja i reproduciranja glazbe ili filma s interneta”, dio je priopćenja objavljenog na stranicama MUP-a.

Dragan Grozdanić


Na komemoraciji u Glini izostalo sudjelovanje većinskog naroda

Sami u zajedničkoj prošlosti

Obilježavanje stradanja Glinjana u maju 1941. godine trebalo je, prema zamislima organizatora, biti početak drukčijeg odnošenja prema zajedničkoj, kako se to obično kaže, bremenitoj prošlosti tamošnjih Srba i Hrvata. Trebalo je to biti nešto poput njemačkog prevladavanja prošlosti – Vergangenheitsbewältigung.

Pretpostavka je bila da svemu prisustvuju i predstavnici drugog, hrvatskog naroda, a da se komemoracija ne svede samo na prisustvo srpskih organizatora (glinsko vijeće, veliko vijeće iz Zagreba i “Prosvjeta”) i tamošnjih Srba. Međutim, s druge je strane stigao tek stidljivi odgovor u liku aktualnog gradonačelnika Milana Bakšića. On je prisustvovao jutarnjem parastosu koji je vodio gornjokarlovački vladika Gerasim.

Nešto drčniji odgovor stigao je od strane četvorice nezadovoljnika cijelim skupom, koji su s majicama s likom Gotovine iskazali nezadovoljstvo ispred Hrvatskog doma, gdje se održavala promocija knjige o glinskom ljetu 1941.

U svojim govorima na promociji knjige, na krajnje ekumenski način, predstavljači su evocirali sjećanje kako na stradanje glinskih Srba u Drugom svjetskom ratu, tako i na hrvatske žrtve u Joševici u ovom zadnjem ratu, kojom prilikom se, kako je bilo rečeno na promociji, srpska vojska osramotila.

Da do prevladavanja trauma neće tako skoro ni lako doći govori i činjenica da je na kasniji ručak upriličen u “Kasini”, osim samih uzvanika, stigla i dojava o podmetnutoj bombi. Doljepotpisani je bio na tome, ali nije vidio policiju niti je primijetio da je itko išta o tome znao. Navodno je policija vrlo diskretno provjerila očito lažnu dojavu.

Da će u prevladavanju prošlosti trebati i dosta hrabrosti, i to je jasno. Posebno je to jasno voditeljici Documente Vesni Teršelič, koja je u svom govoru na pravoslavnom groblju hrabro zatražila da se Hrvatskom domu vrati staro ime – Spomen-dom. Zbog ogromne simbolike tog imena i tog mjesta (ranije je tu bila pravoslavna crkva), peticija koja se priprema na tu temu sigurno će izazvati velika negodovanja. Međutim, samo se tako može. R. Dragojević

Kratko & jasno

Tonči Majić, predsjednik Dalmatinskog komiteta za ljudska prava

Fiksanje nepodobnih

Županijski sud u Zagrebu poslao vam je nalog za psihijatrijsko vještačenje zbog toga što ste poderanu hrvatsku zastavu poštom poslali predsjedniku Ivi Josipoviću i glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću. Što je Sud napisao u obrazloženju?

– Zastavu sam poslao u znak protesta, jer trideset godina nakon preživljene prometne nesreće pravosuđe još nije riješilo moju odštetnu parnicu. Siguran sam da je njihov postupak uvjetovan mojim dugogodišnjim aktivnim istraživanjem ratnih zločina u Lori i nastojanjima da se oni procesiraju. U borbi za odštetu neću odustati, jer bih time izgubio svoje samopoštovanje. U nalogu nema obrazloženja, tek upućuju na neki članak. Odvjetnik mi je kazao da DORH sumnja da sam zastavu pocijepao pod utjecajem opojnih droga i da se vještačenjem treba utvrditi da li sam u trenutku tog čina bio pod njihovim utjecajem. Što na to reći?

Teško je ne primijetiti da vas kao hrabrog borca za istinu Državno odvjetništvo sve ove godine “ne doživljava”. Čime ste im se zamjerili?

– Tko god se zalaže za procesuiranje ratnih zločina dobije neku naljepnicu. Prisjetimo se pokojnog Milana Levara i Marija Barišića koji su svjedočili o hrvatskim zločinima. Kad god netko u tom kontekstu spomene Mladena Bajića, taj je falsifikator ili neuračunljiva osoba. Svi strahovi dolaze iz DORH-a, zato nas treba zaustaviti i u borbi za pravdu staviti izvan zakona. Oni koji imaju dokaze o nečemu, proglašavaju se ludima.

Plašite li se da biste zbog cijepanja zastave mogli završiti u zatvoru?

– Želio bih vidjeti toga koji će me uhapsiti i kakve će to posljedice izazvati. Očigledno sam ovim činom nekoga izbacio iz kolosijeka. Zbog toga se lijepo osjećam. Spreman sam ići na vještačenje, ali tek u trenutku kad mi nalog za odaziv bude poslan u zakonskom roku od sedam dana, a ne 48 sati prije.

Dragan Grozdanić