Kraj paneuropske utopije?

 

Nesolventnost rubnih zemalja Europske unije – Irske, Grčke i Portugala – poprima sad već mitske razmjere. Uzmemo li samo Grčku kao primjer, vidimo da je prošle godine od MMF-a posudila 110 milijardi eura, da ne uspijeva servisirati taj dug (a kako i bi, kad samo u srpnju na naplatu stiže 17 milijardi eura) i da su grčki socijalistički čelnici u panici zatražili novi kredit ne bi li zatrpali proračunsku rupu, čime će zapravo samo produbiti dužničku krizu. Kažu komentatori da bi im šef MMF-a Dominique StraussKahn, navodno socijalist po uvjerenju, još i izašao u susret, ali mu se omakla afera s njujorškom sobaricom, pa ništa od toga.

Bilo kako bilo, nemilosrdni kreditori sa svoje strane traže nemoguće: da se srežu ionako sve manja socijalna prava (Grčka je pred ultimativnim zahtjevom za smanjenjem plaća za 15 i mirovina za deset posto), da se rasprodaju dobra (spominjala se tokom prošle godine, nadamo se samo anegdotalno, čak i prodaja otoka) i da se obavezno sanira bankarski sistem, isti onaj, dakle, koji je svojim sirenskim zovom uništio prethodnu vladu Kostasa Karamanlisa.

Zahtjev za novim privatizacijskim valom i za dodatnim rezanjem socijalnih prava potaknuo je dvije najveće sindikalne središnjice da prije desetak dana na atenske ulice izvedu 30.000 ljudi u novi generalni štrajk. Pozivu glavnih sindikata – GSEE i ADEDY – odazvao se javni sektor, plus novinari i dio policije uz, dakako, nezaposlene ljude i studente; svi su oni promarširali ulicama, istina ne tako brojni kao prije godinu dana, ali svakako jednako odlučni da međunarodnim kamatarima i domaćoj oligarhiji kažu “ne”.

Nova grčka društvenost

Međutim, nama se od pregovora grčkog premijera Georgea Papandreua i ministra financija Georgea Papakonstantinua s eurofinancijerima puno zanimljivijim čini to da nezavidna ekonomska situacija u Grčkoj stvara jednu posve novu političku klimu i otkriva nove ili zaboravljene oblike otpora. Jedan od njih je i povratak robnoj razmjeni.

Novi/stari ekonomski model pojavio se u gradu Aigionu, kako piše Cromalternativemoney.org a prenosi H-alter: “Osnovnim se potrepštinama sada opskrbljuje kroz trampu. Roba za robu, trampa, robna razmjena, kompenzacija ili barter; koji god naziv nadjenuli ovom najstarijem obliku trgovanja, odvija se na glavnom gradskom trgu. Oni koji žele učestvovati, prvo se moraju upisati u organizaciju Φιλική Oικονομία – Prijateljska ekonomija. To je udruženje na sebe preuzelo brigu oko fer trgovine, nadgledanja obavljanja razmjene proizvoda i usluga te interveniranja u slučajevima izbijanja sporova. Trenutno zajednica broji oko tri tisuće članova. Koncept je vrlo jednostavan: obično subotom i nedjeljom, ljudi donose hranu, višak proizvoda ili predmete koji im više nisu potrebni kako bi ih trampili za hranu ili druge stvari koje im trebaju.” Štoviše, eksperiment uključuje i uvođenje nove valute umjesto eura, koja se zove elikion.

Inače, otpor je u Grčkoj prisutan u gotovo svim područjima: na fakultetima (zauzimanje pojedinih učilišta), među ekološki osviještenim građanima, u borbi protiv antiimigracijskih zakona, zatim u borbi za prava političkih zatvorenika itd. Primjerice, već više mjeseci u toku je otpor građana Keratee izgradnji odlagališta smeća na arheološki značajnom području. Među ostalim, građani tog gradića koji ima 16.000 stanovnika i 40 je kilometara udaljen od Atene, iskopali su dva metra dubok rov na autoputu kako bi spriječili radove na odlagalištu. Policija je rupu promptno zatrpala, ali građani ne odustaju.

Prije nekoliko mjeseci pobunili su se i vozači javnog prijevoza zbog visine naplate cestarina i zbog cestarina kao takvih. Smatraju da su ceste javno dobro i da se nikako ne bi smjele smatrati privatnim vlasništvom. Grčki autoputovi su u rukama privatnih koncesionara, a ovaj antikartelski pokret na svojim stranicama o tome kaže sljedeće: “Ceste su građene iz sredstava poreznih obveznika i nitko nema pravo naplaćivati cestarine, a još manje to činiti u ime svojih privatnih interesa.”

Progresivne snage staju i u obranu velikog broja radnika imigranata. Nedavno je okončan 44-dnevni štrajk građu 300 radnika iz stranih zemalja (250 u Ateni i 50 u Solunu), koji su zahtijevali da se njihova prava izjednače s pravima domaćih radnika. Dio zahtjeva im je usvojen, a za ostali dio borba će se morati nastaviti.

Disolucija EU-a?

Inače, u posljednjim događajima oko generalnog štrajka stradalo je nekoliko imigranata, jedan iz Bangladeša, smrtno, u blizini Vile Amalije u Ateni, dok su dvojica Albanaca na Kreti ranjeni, što je opet pokrenulo val otpora antiimigracijskoj klimi u Grčkoj. Spomenuta Vila Amalija jedan je od najdugovječnijih skvotova u Grčkoj i česta meta napada bilo policije bilo fašističkih grupa. Upravo se to desilo i za vrijeme posljednjega generalnog štrajka, kad je grupa naci-simpatizera puna tri dana atakirala na poznati skvot.

U svakom slučaju, situacija u Grčkoj i ostalim zemljama u krizi, najava povratka graničnih kontrola unutar EU-a i usponi desnih partija, zaključno s Finskom, pod znak pitanja stavljaju ideje koje su prije 60 godina pokrenule osnivače Europske unije Roberta Schumana, Jeana Monneta i PaulHenrija Spaaka. Europski komentatori se pitaju nije li sve to najava sumraka paneuropske utopije. Čak 15 zemalja u ovom trenutku razmišlja o ponovnom uvođenju graničnih kontrola, Francuska je to na jugoistoku, prema Italiji, već učinila, a i Danska je vratila policijsku provjeru pasoša na svojim granicama, sve zbog navodno nemoguće velikog pritiska emigranata iz sjeverne Afrike.

Uspon europskih nacionalizama moguće je usporediti s jugoslavenskom situacijom s kraja osamdesetih, kad su ovdašnje nacionalističke elite, a sve pod egidom da ne planiraju plaćati tobožnje ekonomske ludosti siromašnijih federalnih jedinica, uspjele mobilizirati mase za ideju državne disolucije. Otprilike istom retorikom svojem se biračkom tijelu sada obraćaju i Sarkozy i lepenovci, baš kao i čelnici talijanske Sjeverne lige ili austrijske hajderovske političke snage.