Liječenje od nacionalnog pijanstva

Ono što se u Hrvatskoj zove “suočavanje s prošlošću” i tako se teško odvija u sferi politike, u teatru se često zbiva jasno i bez uvijanja. Tako je i predstava “Lijepa naša” u Teatru &TD, u režiji Mirana Kurspahića, motivirana željom da se umjetničkim sredstvima napravi neka vrsta političke i moralne inventure života u Hrvatskoj u posljednjih 20 godina. Svatko tko poznaje rukopis ovog redatelja zna da je on, bez dlake na jeziku, u neprestanom obračunu sa svakodnevnicom, a ruganje mentalitetu i svim hrvatskim zabludama njegov je osnovni estetski alat.

I Kurspahićevi studentski radovi govore da ovaj mladi čovjek nije želio biti tek rutiner kazališne srednje struje, nego angažirana osoba koja u letu dočekuje političke gluposti i besmislice, kojih u Hrvatskoj nikada ne fali. To mu je, uz Olivera Frljića, priskrbilo epitet prvog gerilca na Kazališnoj akademiji u Zagrebu, a njegov prkos prema nekim profesorima gotovo ga je stajao izbacivanja iz te škole. Njegova predstava “Virtualni džihad” doživljena je kao neposredna fizička prijetnja, iako nije bila ništa drugo nego zaumna zajebancija na temu lokalnih moćnika i onih koji to nisu. Predstava “Sada kada je komunizam mrtav, moj život je prazan” odigrana je u menzi Studentskog centra, a “Sumo sumarum”, performans s pokojnim Tomom Gotovcem, upriličen je ispred HNK-a u trenutku dok se tamo igrao dozlaboga dosadni “Dundo Maroje”.

Drski politički kabare

Zato ni “Lijepa naša” nije tek realistična drama, nego drski politički kabare s isplaženim jezikom, iz kojeg se naziru slike jednog ružnog vremena. Taj tegobni luk, tih Kurspahićevih “20 krvavih godina” predstavljeno je u ovoj predstavi kroz karijeru jedne estradne pjevačice i sav znoj koji uz to ide. To je priča o bezbrojnim starleticama domaćeg muzičkog džet-seta, no važno je da je Kurspahić htio predstaviti taj tipični javni lik koji utjelovljuje grlatu većinsku kulturu i njene vrijednosti, što god to značilo. Ta djevojka sa sela koja se pretvara zvijezdu domaće scene u predstavi funkcionira kao neka vrsta domoljubne ikone, muzička turbo nacionale, preko koje se naziru slike glavinjanja jedne zemlje, od euforije do sunovrata i natrag. Vrijednost ove predstave, iza ironične slikovnice o jednoj sponzoruši, upravo je u tom drugom planu na kojem se vidi, bolje rečeno osjeća, koliko je čitavo društvo u nekoj vrsti nacionalnog pijanstva otišlo u krivom smjeru. Dok gledamo predstavu kao da vrtimo paralelni film stvarnih događaja koji su nam upropastili život i zemlju u kojoj živimo.

Druga značajka ove izvedbe je u tome što u njoj nastupaju samo četiri glumice, koje igraju i muškarce i žene, čime se otvara i dodatno ironijski “ženski efekt” predstave. Naime, s obzirom na to da hrvatsko društvo i dalje dominantno doživljava žene ili kao majke ili kao kurve, onda četiri glumice na pozornici, malo u sakoima, malo u donjem vešu, aludiraju na prostituiranost, travestiju i licemjerje čitavog društva. Kroz priču o pjevačici, novcu i uspjehu, u predstavi se smjenjuju zapravo svi bitni politički likovi koje poznajemo, od “očinske figure menadžera s domoljubnim nabojem” do “plahe, nesigurne ženice, koja se unatoč paravanu čvrstine i odlučnosti, ne zna nositi sa sveprisutnim problemima svoje klijentice”. Tako je zatvoren krug jedne groteskne priče, koja malo djeluje kao politička rugalica, ali puno više kao tragikomična saga o suvremenoj Hrvatskoj i njenim ponorima.

Neki novi klinci

Glumice Ivana Horvat, Marijana Mikulić, Csilla Barath-Bastaić i Petra Dugandžić imale su puno prilike da pokažu svoj talent i lucidnost, vješto balansirajući u izvedbi koja je na neki crni montipajtonovski način sva postavljena na glavu. Dobronamjerna primjedba redatelju bila bi da je zarad ironične zaigranosti ponegdje ostao na površini i izgubio ledeni ton društvene kritike, koja predstavlja najvredniju značajku ove izvedbe.

Predstava “Lijepa naša” zatvara krug novije hrvatske povijesti s kojom se njeni građani teško suočavaju: da je poživio, bivši predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman završio bi na optuženičkoj klupi u Haagu zbog masovnih ratnih zločina, dok bivši hrvatski premijer Ivo Sanader sjedi u istražnom zatvoru u Salzburgu, optužen za neviđenu pljačku i korupciju.

Konačno, “Lijepa naša” je dio neprekinutog niza recentne produkcije Teatra &ITD, u kojem se raznorodna teatarska i multimedijalna istraživanja smjenjuju s hrabrom i oštrom društvenom kritikom. Niknuli su neki novi klinci, samo što većina za to još ne zna.